MARKO LJUBIĆ: Udari na Škoru ne otkrivaju nego prikrivaju njegove slabosti

ožujak 7, 2020 maxportal
Share Button

Čitajući reakcije Škorinih fanova po forumima i mrežama i s druge strane reakcije i umovanje tipova kao Davor Krile iz Slob0dne Dalmacije, čovjek teško može ostati ravnodušan na toliku razinu divljaštva.



S jedne strane, ako se netko usudi postaviti pitanje ili posumnjati u neku vrstu političkog božanstva, kako dio zapjenjenih fanova gleda Škoru, prema pitaču se usmjeri neviđena lavina svega izuzev razuma, sve do brutalne mržnje.

S druge strane kao da taj Krile i slični, autorskim tekstovima i komentarima namjerno potiču i izazivaju takve reakcije vrlo prljavom kolektivizacijom svakoga tko nije ultraljevičar i lijevo- liberalni internacionalist, kako si takvi huškači, i u biti primitivci, tepaju u javnom prostoru.

Škoru se proporcionalno njegovim izrečenim ambicijama mora propitkivati, jer je to načelo temeljne društvene higijene i dobrih namjera. On daje jako puno razloga i povoda za propitkivanje, posve neobično, čak i iznenađujuće za čovjeka čija je javna slika zračila visokim vrijednostima i visokom razinom identifikacijske prihvatljivosti, dok se samo bavio estradom i poduzetništvom u pozadini te javne slike. Iako ljudi oko njega, pa i on sam u više navrata iskazuju iznenađenost, pa i ogorčenje promjenom javnog diskursa nakon njegovoga vrlo ambicioznog ulaska u politiku, to je posve i normalno i opravdano.

Prije ulaska u politiku i isticanja namjera preuzimanja države pod svoje, svatko je mogao bez posljedica po društvo slušati Škorinu glazbu, ili ne slušati, pisati uskom krugu čitatelja senzibiliziranih za glazbene i estrade kritike o njegovom opusi i komentirati ukuse i dojmove na forumima.

Tko je želio, mogao je kupiti ulaznicu za njegov koncert, a moga je i ne ići na koncert, isto kao i kupiti ili ne kupiti vina iz njegovih podruma. Jedino što se nije lako moglo izbjeći je parkiranje uz bolnicu Merkur, na njegovom parkiralištu, ali to nije bilo nikome zanimljivo dok Škoro nije javno promovirao svoje političke namjere.

Nije zato isto u kulturološkom i profesionalnom smislu čitati tekst novinara Drage Hedla i novinara Davora Krile, iako su i jedan i drugi percipirani kao ljevičari.  Nije isto čitati znalačku elaboraciju  Mirana Pavića u izrazito lijevom Telegramu o temeljnim politekonomskim pravilima formiranja cijene uz temu parkirališta i ideološko-militantnu, huškačku i totalno neznalačku opservaciju Davora Krile, kojom taj tip u ozbiljnim novinama zapravo na značajno primitivnijoj razini od dijela histeriziranih Škorinih fanova, srozava i novinarstvo i opću društvenu higijenu na ispostadionsku navijačku razinu, kojoj jedino još nedostaje dobra tučnjava.

Daleko opasniji od zapjenjenih forumaša i društvenih mrežara su Krile, Klauški i nekolicina sličnih likova, na žalost izvrsno pozicioniranih u društvenoj i medijskoj strukturi, čiji rukopis jest doveo i dovodi do eskalacije primitivizma u javnosti.

U konačnici, u tako izazvanoj navijačkoj polarizaciji upravo huškačko osporavanje Škore ili bilo koga s “desnice”, kakvo vidimo u Krilinom tekstu, samo štiti Škoru od ozbiljnih pitanja kod onih koji su najviše zainteresirani za njegovu sveukupnu prihvatljivost, štiti ga od razumnih sumnji i utemeljenih kritika i usmjerava na principu suprotnosti ne mali broj ljudi k Škori, samo zbog “ljevičara” koji ga neargumentirano blate.

Upravo medijskim ljevičarenjem u pretežitom smislu daleko više nego desničarenjem, jednostavno zato što su gotovo svi najsnažniji mediji u pretežitoj kontroli tzv.antife, Hrvatska je dovedena u stanje da samo vrlo mali broj ljudi čita što je napisano, dok golema većina stav, ocjenu i odnos prema događaju ili javnoj osobi zauzima isključivo prema dojmu o mediju i autoru.

Tako će ljudi zbog percepcije o Hedlu, Jutarnjem listu, Paviću i Telegramu, s velikom rezervom i nepovjerenjem uzeti ono što su oni, inače i stručno i odgovorno, objavili o “Škorinom parkiralištu”, njihovi čitatelji na forumima će nasrnuti na “Škorino kršćanstvo” iako su militantni antiteisti, što im ni malo ne smeta pozivati se na kršćanske vrijednosti u tom slučaju, a desničari će pod tim dojmom, navaliti braniti Škoru čak i da je ubio pet ljudi.

S druge strane ti lijevi forumaši, kao i velika većina novinara neće ni primjetiti da Stazić ubije sto ljudi.
Upravo ta javna pozicija i zakrvljenost, koja generira i opravdava huškačko agitpropovsko nazovi novinarstvo, čini okvir za politički duopol  lažne ljevice i lažne desnice, koji pokušavaju razbiti njihovi svjesni ili nesvjesni sateliti na ljevici i desnici služeći se istim pravilima igre, pri čemu jesu ili nisu svjesni da u toj igri nemaju nikakvih izgleda izuzev se prikloniti maticama.

Takva histerija vrlo često služi protagonistima i s ljevice i desnice da usprkos svojoj realnoj bezvrijednosti, ili čak vrlo suspektnom djelovanju, godinama opstanu u javnom i političkom životu kao borci ili protiv “ustaša” i “fašista”, ili protiv ” pedera”, “komunjara, udbaša i Srba”. Logika je – kad ga oni napadaju, znači da je naš i dobar. Takva logika nije bez utemeljenja, ali može biti i namjerna javna finta ili dribling, kojim se godinama može manipulirati dobronamjernim ljudima.

Zato se sve češće pitam, jesu li Klauški, ovaj Krile, prije njih J. Pavičić, A. Tomić ili Pupovčeve Novosti,  prikriveni pokrovitelj Škore, Ž. Markić, Z. Hasanbegovića i sličnih stalnih ili povremenih, zahuktalih ili ocvalih ikona desnice, ili njihovi kritičari?

Svojim tekstovima im pomažu održati pozicije u nacionalnoj javnosti i realno im histeričnim vrijeđanjem i kampanjama stvaraju imunitet čak i protiv njihovih opasnih slabosti i nedostataka pred tzv.desnicom.
Pogledajte samo nekoliko rečenica iz Krilinog teksta, navodno o Škori, a iako je Škoro istaknut kao glavni junak i tema, glavni junak je kompletna nacionalna Hrvatska, kršćanstvo kao paradigma, desnica i sve što ju čini.

U tom idiotskom huškanju bez trunke argumenata stradat če i glumac Vedran Mlikota jer je uz Škoru, iako je više učinio za hrvatsku kulturu i iako je razina umjetničke izvrsnosti koju godinama iskazuje daleko iznad kulturološkog i intelektualno-estetskog horizonta raznih Krila, koji su za razliku od Mlikote usidrili Hrvatsku svojim ” novinarstvom” na civilizacijsko dno mentalne nehigijene neprovedene društvene tranzicije.
Krile nariče za migrantima i humanošću navodeći primjer “sedam njemačkih gradova”, pa kaže: ” Dok gradonačelnici sedam njemačkih gradova pišu pisma Angeli Merkel i njemačkoj vladi u kojima traže dozvolu za zbrinjavanje maloljetne djece iz izbjegličkih kampova u Grčkoj, Hrvatskom se iznova širi opasna i podmukla zaraza, tzv. škoronavirus”.

Treba li pitati nakon ove petparačke patetike, zna li Krile koliko je reprezentativan ovaj njemački primjer u samoj Njemačkoj i što o tome misle gradonačelnici 700 njemačkih mjesta i gradova?

Ne zna, niti ga briga. To je njemu dovoljno da razumne Škorine riječi o nužnosti obrane granica, koje svatko normalan štiti štiteći prava društva u granicama, proglasi virusom, pa nastavlja:” Njezin nulti pacijent, Miroslav Škoro, založio se za srednjovjekovne metode obrane hrvatskih i europskih granica od nadiruće migrantske prijetnje: ne samo za slanje vojske kao oružanog štita pred izbjeglicama, nego i za izgradnju čvrstih fortifikacija, odnosno utvrda koje bi odvratile opasnu sirijsku djecu i njihove roditelje od podmukle najezde”.

Iznenađuje li nekoga ovaj pojam ” srednjovjekovne”, koji u svim prilikama mediokriteti s tzv.ljevice koriste u nasrtajima na kršćanske ili nacionalne vrijednosti?

Čovjeku dođe žao što ne postoji zakonsko uporište ovakve “humaniste” bez pokrića, kao što su prema migrantskom pitanju Lora Vidović, Gordan Bosanac i bratija, obavezati da prihvate u svoje domove i na svoj račun skupine migranata i primjerom pokažu humanost.

Nasuprot tome oni su profesionalni ” humanisti”, koji nemaju pokrića za svoje postojanje bez ljudske nevolje i više nego dobro žive od toga.
Pa, razmislimo o motivaciji.
I “djeca”.

Isticati djecu, čiju patnju nije relativizirala hrvatska i europska bezdušnost, nego njihovi sunarodnjaci, stotine tisuća mladića, muškaraca u najboljim godinama, koji krajnje bezobrazno zloupotrebljavajući slike žena i djece i njihovu tragediju, nadiru u europska društva, namećući svoja pravila, standarde, često i čisto divljaštvo, a sekundiraju upravo njima na uništavanju senzibiliteta prema patnji i patnicima, ” humanisti” kao Krile, Lora Vidović, Gordan Bosanac ili Tvrtko Barun.

Zatim Krile kaže:
“Tu se radi o ljudima koji su već četiri godine u Turskoj i koji ih, kao što mi puštamo vodu, puštaju nama u Europu”, izjavio je Škoro, aludirajući sasvim neuvijeno na sliku nečisti iz zahodske školjke koja prijeti opasno zagaditi naše sterilno europsko biće”.

Treba li ovoj sramnoj imputaciji komentar? Ne.

A kakva bi to priča bila bez: “Pozivajući se, sasvim logično, na svoj katolički i kršćanski duh, Škoro je…..” što god.
Nema bez malo antiteističke “evangelizacije”.

Zatim se prelazi na opću osudu ” domoljuba”, domoljublja”, ” suverenizma”, “desničarenja”, ” radikalizma” ( naravno desnog), zatim se poškropi malo ismijavanjem apstraktnih branitelja čiji je ideal bila granica na Drini ( opet totalno nereprezentativan uzorak i navod), pri čemu se ističe Škorino dezerterstvo pred neidentificiranom agresijom. Klasika, nešto i netko je nekoga i nešto napao.

Zatim mudri i iznad svega zabrinuti za opće vrijednosti Krile zaključuje:
“Da se razumijemo, čitava je hrvatska politička scena zasićena takvim likovima: posvuda su podjednako dobro raspoređeni prinčevi osobnih probitaka, oportunizma i komoditeta, a jezika natečenih od opserviranja kolektivnih i nacionalnih briga. No, dok se pozerskim domoljubljem i radikalizmom svojih nevjerodostojnih ideja javno ne razmeću, zaslužuju makar malo medijskoga mira.

Škoro i škorojevići ga ne miritaju nimalo: njihove desetljećima zakašnjele ratove nisu više zaslužila voditi čak ni njihova rođena djeca”.

Nije da Škoro ulijeva povjerenje, ali ovakav pristup njegovim realnim slabostima, samo ga čini imunim pred razumskim i dobronamjernim pitanjima, prisiljavajući čovjeka da ga prvo opere od nezasluženog blata, kako bi ga mogao nastaviti propitkivati, nikako s istih stajališta kao Krile, jer ga Krile napada zbog percipirane pripadnosti većinskoj kulturi i zbog netrepeljivosti prema toj kulturi, izmišljajući Škorine slabosti kako bi dokazao da ne valja kultura, a ne Škoro.

Izmišljajući Škorine slabosti, Krile u biti relativizira stvarne slabosti, čime posredno nanosi štetu desnici, nešto slično kao kad su bivšega ministra Grčića s desnice pokušavali optužiti da je bio četnik očito lažući, ali i amnestirajući ga upravo s tim lažima od šteta koje je kao ministar radio propustima ili potpisima značajno većim od šteta koje je mogao učiniti četnički korpus topovima.

Stvar je elementarne higijene upravo zbog “Krila”, izbjeći militantno svrstavanje bez mozga i ponosa iza Škore, ili bilo koga drugoga u svome dvorištu, jer takvo svrstavanje samo Krili, Klauškom i sličnima daje alibi.
A nacionalnoj Hrvatskoj produžava agoniju.

Marko Ljubić/Foto:

 

Komentari
Share Button