Mate Bašić: Pirati s Kariba i Alan Ford na hrvatskim predsjedničkim izborima

siječanj 4, 2020 maxportal
Share Button

Prvo sučeljavanje u završnom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora između kandidata Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića na RTL-u 30. prosinca 2019. godine.



Svakako je uputno popratiti pozajmljenom sancta simplicita napomenom da se u prvom krugu bira, a tek u drugomu glasuje, odnosno odlučuje, pa je zapravo bjelodano da je taj cjelovečernji tv-igrokaz u trajanju od 140 minuta (što je otprilike vremenska forma namijenjena svakome pojedinomu od četiri blocbustera Pirates of the Caribbean), samo prva pokazna vježba za sraz koji će se dogoditi u nekom vremenskom odsječku, kratko nakon novogodišnjega slavlja, a prije dana izborne šutnje uoči izlaska na birališta 5. siječnja.

Nitko ne zna je li lošiji termin „sučeljavanje“ ili pak ono što oni zovu „debata“.

xxx

Na neku foru, Zox KGK održali su tri (3) nekakva televizijska „sučeljavanja“, ili tri (3) televizijske „debate“, u kojima je od treće na TV Nova, pa unatrag, preko državnoga HTV-a, do inicijalnoga RTL-a, neke verbalno-diskusijske razlike nije ni bilo. Kako to?

xxx

Naslovi u hrvatskim medijima svih boja, oblika i agregatnih stanja, metatekstualim otkrivanjem vlastitih navijačkih strasti (neutralne je teško uočiti!), jasno otkrivaju svoje ziheraško političko pozicioniranje, a je li posrijedi snaga ili je moć, to će mo, naravno saznati prije blagdana Sveta Tri Kralja, tj. prije no što SNV i SPC započnu ovogodišnje zagrebačko lomljenje pogače na Badnji dan po Julijanskom kalendaru i još jedno obilježavanje proklamacije povijesno znamenite Šestojanuarske diktature:

– Mamić: Milanović je izgubio kompas, Skoko: Kolinda razbila mit da joj sučeljavanja ne leže” (Večernji list),
– Prehlađeni Milanović stalno je šmrcao, a Kolinda se smješkala” (24sata),
– Je li Milanović večeras bio našmrkan? (Index)
– Jadranka Kosor zgrožena izjavom Grabar-Kitarović u RTL-ovoj debati: ‘Besramna je!’ (RTL),
– Vukušić: Što se tiče Milanovićevog bontona, sutra bi se hitno trebali oglasiti iz #spasime! (Direktno)
– Milanović se dva sata bahatio, Kolinda potpuno izgubljena (Index),
– Prvo sučeljavanje trajalo je više od dva sata i skoro je ranije prekinuto. Na trenutke je bilo na rubu incidenta (Tportal),
– Milanović retorički bolji, ali odbojno agresivan, Kolinda puno mirnija ostavila kul dojam (Maxportal).
– Milanović je propustio priliku da još večeras dobije izbore: u nekim je situacijama prevršio mjeru i tako svojoj suparnici dao idealnu priliku da odglumi žrtvu, čime ju je vratio u život (Slobodna Dalmacija),
– Prvi dojam nakon debate: Predsjednica ovakvim nastupima teško može dostići Milanovićevu anketnu prednost (Telegram),
– HDZ na društvenim mrežama: Hrvatska predsjednica zabila je efektan gol pozitivnom energijom na agresiju i činjenicama na uvrede (Direktno),
– U internetskim anketama pobijedio Milanović, analitičari kažu da je neriješeno (HINA, N1),
– Nitko ne zna motivirati desnicu kao Milanović, i on je to opet učinio! Da je Kolinda i u kampanji bila ovakva, ne bi bila u zaostatku u kojem je sad! (Jutarnji list).
Što se iz takvih na brzinu odabranih naslova može zaključiti, osim da su – tako sergioleonovski i clinteastwoodovski – neki dobri, neki loši, a neki zli?

xxx

Jednostavno, sve to, već samo po sebi i po logici relativno zastarjelih metoda medijskih manipulacija, mutnu vodu usmjerava ka Milanovićevim mlinicama nad bistrom rijekom Cetinom iz zapisa Konstantina Porfirogeneta “De administrando Imperio”. Ili, kako bi to svojedobno kazao slavni François-Marie Arouet zvan Voltaire, parafrazirajmo ga: – Fakat bistro, ali brate, do zla boga, plitko!

Naime, rekreativni tj. neostvareni boksač, simpatični zagrebački street-fighter iz Trnja i s Trešnjevke, najbolji student zagrebačkoga Pravnoga fakulteta i Sveučilišta, prvi predsjednik SDP-a (koji tada SDP navodno više nije bio SKH?!), deseti predsjednik na čelu dvanaeste Vlade Republike Hrvatske, koji odlično ili manje odlično barata engleskim, ruskim i francuskim dok trči s vukovima po Maksimiru i Svilaji (usp. A. Kotromanović), sin svojega oca, jednoga biološkoga i jednoga političkoga (pok. Stipe Milanović, pok. Ivica Račan), Zoran Milanović, inzistirajući na svojemu tobožnjemu boljem obrazovanju, na svjetskom poznanstvima, na europskim vezama i općem iskustvu, od kvartovskoga preko provincijalnoga do državnoga i globalnoga, već dugo se pokazuje kao prispodoba iz starozavjetnih odgonetki o propasti Babilona: MENE MENE TEKEL UPHARSIN, ne razumijevajući da je “dugo brojio Bog njegove dane i izbrojio ih”, da je “ izmjeren na mjerilma i našao se lak”.

Jedna od smješnijih iskrica u RTL-ovom sučeljavanju dogodila se kad je Zoka (1996) kazao Kolindi (1968) da je rješenje jednostavno: – Pobijedite me!, na što je ona vrlo ženski odgovorila: – Pa hoću!
Zvučalo je to kao dječje nadmetanje, kao što je baš balavo zvučalo i ono kad je Kolinda rekla da je on “najgori presjednik vlade”, a on uletio sa svađalačkom ranopubertetskom popravkom: “Ne, ja sam bio najbolji”.

Razumije se, Milanović nepobitno jest najgori predsjednik ikakve hrvatske Vlade ikada (Tima Oreškovića ionako nitko ne računa, niti bi ga trebalo računati!), riječ je o besmislenom gimnastičkom obrtanju: naime, Kolinda (1968) jest trenutačna predsjednica, a Zoka (1966) jest izazivač! Kao u boksu: ona je tu, ona je predsjednica, dakle, on mora pobijediti nju, nikako obrnuto, jer ovo je drugi, završni krug, u prvom krugu se biralo, sada se odlučuje.

xxx

Što se pak mene, autora ovoga teksta, tiče, u tom relativno suvišnom sučeljavanju, u tzv. debati između našega Zoke i naše Kolinde, dakle hrvatskuh predsjedničkih kandidata (oboje s povijesnim hrvatskim imenima?!), ja sam uživao u “zoranizmima”.

En passant, ispričavam se, možda neki drugi put, kad ne budem prehlađen, budem pisao i o “kolindizmima”, ali kad frajer Zoka – u obranu svoje vladalačke strahote kolokvijalno zvane Lex Perković – iznebuha na televiziji tobože spočitavajući nešto Kolindi, bubne da je “Perković osnivač HDZ-a”, dobri ljudi, ja se odmah sjetim “Alana Forda”, sjetim se sir Olivera i imaginarnoga brata njegova Binga: pa, bemu miša maloga potapira – Halo Bing, kako brat – Josip Perković nije bio, niti je mogao biti, osnivač HDZ-a, nema tragova, nema svjedoka, zapravo, nema teorije! Zašto Milanović to tvrdi I ponavlja, osim ako su “zoranizmi, čini se, nenadmašiva kategorija?

U nedoglednoj budućnosti, mogli bismo ih citirati poput ciničnih verbalnih eskapada Ephraima Kishona (Ferenc Hoffman, 1924-2005.), primjerice: – Kod kuće je najgore. Jer, Zoran Milanović je živući dokaz nepobitne povijesne činjenice da su politički pojedinci unutar hrvatskoga nacionalnoga korpusa intelektualno nenadmašni ginjoli (franc. guignol) osobito filozofski s mišlju na praxis, on je nekovrsni Grunf iz spomenutoga “Alana Forda”.

aj nekada ultrapopularni strip “Alan Ford”, koji se u negdašnjemu jugoslavenskomu socijalizmu s ljudskim licem računao pod hrvatski strip, počeo se u zagrebačkom Vjesniku tiskati u svibnju 1969., još tada kao kritika onoga što danas zovemo globalizmom, premda se to tada drukčije karakteriziralo, u zavisnosto tko je to kako razumijevao.

Ideja o legendarnoj Grupi TNT započela je, navodno, još 1967. u Italiji, a u Hrvatskoj (zamislite, ne i u YU!) prvi je broj objavljen nedugo nakon talijanske premijere, i to usred Hrvatskoga proljeća, te je (možda i zbog toga?) stekao kultni status.

Usput, iako sam ja već star, poslušajte vi koji se danas na “Alana Forda” furate (parafraza Broja Jedan), vi ne znate da je prvih stotinu originalnih brojeva moj najmlađi brat Nikša Bašić dvadesetak godina kasnije, bez pitanja, za sitnu lovu utopio nekomu tko ne razumije što je “Alan Ford” prethodnoj, odnosno mojoj generaciji zapravo značio, e da bi kupio uzgoj činčila, što je, uostalom, sve normalno ali kakogod: iza stripa “Alan Ford” stajao je tandem Luciano Secchi pod pseudonimom Max Bunker (1932) i Roberto Raviola kao Magnus ((1939-1996)

Za popularnost u bivšoj SRH i okolo nje, čak više nego u Italiji, zaslužan je bio i znameniti pokojni Nenad Brixy (1924-1984) – inače u našemu djetinjstvu slavljen kao autor kriminalističko-humorističnih romana i priča o nespretnom detektivu Timothyju Tatcheru – koji je za zagrebački Vjesnik radio slobodne i vrlo duhovite prijevode s talijanskog originala, iako ne samo on: jedan od duhovitijih tadašnjih unajmljenih pomoćnih prevoditelja bio je i moj prijatelj multilingvist Danilo Skomeršić iz Pule krčkogapodrijetla, preciznije iz Kluba Istrana u Ilici 10, budući pa kasnije bivši tužni muž danas pokojne Jasne Babić, novinarke po kojoj se zove jedna od bezveznije izmišljenih nagrada tzv. HND-a.

Neke od alanfordovskih mudrosti koje se ne zaboravljaju i uvijek ponekoga kontemplativno nasmiju, glase:  Nije važno sudjelovati, važno je pobijediti. Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti. Bolje herojski ustuknuti nego kukavički pobijediti. Tko spava nije budan. Ako želite pobijediti u trci, morate prvi proći kroz cilj.

Bolje biti bogat i zdrav, jer ako si siromašan, uzalud ti što si bolestan. Ne predaj se nikad, osim kad moraš. Tko hoda, ne trči. Jedna lasta ne čini proljeće, a kamoli dvije. Bolje živa kukavica, nego mrtvi heroj. Tko izgubi dobitak, taj dobija gubitak. Bolje ispasti budala, nego ispasti iz vlaka. Jedan za sve, sve za jednoga. Bolje gotova gotovina, nego čekovno očekivanje.

Bolje izdati knjigu, nego prijatelja. Pijte više mlijeka, a manje nafte. Mi imamo iskustvo, a vi novac. Na kraju će vama ostati iskustvo, a nama novac. Ne vjeruj ženi koja laže. Za domovinu ću dati sve, pa čak i nokat!

Meni je pak, do dana današnjega, nezaboravni vrhunac dosjetke bio onaj oblačić u kojemu se inskribira kako zvuči otvaranje mrtvačkoga sanduka u “Alanu Fordu”: PIRULI PIRULA FRIN FRON FRUN.

xxx

Dakle, tako gledajući, što je zločesto usporedno navoditi, a možda i nije, u svakom slučaju više uputno negoli je cinično ili sarkastično, nemoguće duhovito, valja citirati makar nešto od autentičnih hrvatskih politiologijskih filozofskih alanfordovskih hrvatskih poslovica po kojima je Zoran Milanović (1966.) znamenit te u skladu s time, sasvim prikladan za bilo koju i bilo kakvu državničku dužnost, primjerice predsjedničku u ovom slučaju, bez obzira s kime se sučeljava namjerivši postati predsjednikom Hrvatske i svih njezinih građana, stanovnika i državljana u totalu:

– Mi ćemo snositi posljedice, a nakon što nas se kazni mi ćemo promijeniti zakon, jer to možemo.
– Očigledno smo svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je slučajna država.
– Da bismo sutra imali više, danas trebamo malo stati na kočnicu. Na istom smo brodu, on nije šupalj, ali oluja je.
– Hrvat za mene nije pitanje krvi, nego pitanje izbora.
– Biti Hrvat ne znači biti slijepo sebičan, znači biti racionalan i, ako hoćete, biti proračunat.
– Mi nismo guske u magli nego prije Airbus u magli.
– Čak i da ne radimo ništa, nešto će se dogoditi.
– Kad jednom odem s vlasti, želio bih da me ljudi ne pamte po ničemu.
– Moramo biti energični, ali i smireni, hladne glave, ali katkada, kad je potrebno, i vruća srca jer povijest uči da je fanatizam na kraju vrlo često jedino oružje slabih i bezvoljnih.
– Najbolji državnici dolaze na najzahtjevnije poslove u pravilu nespremni jer niste nikad ni svjesni što vas sve čeka.
– Ovo je država, kakva je da je, ali je naša država i vodimo je ozbiljnije i odgovornije od većine onih koji su u nogometu ili nekim drugim sportovima.
– Neću se pojaviti kao Bog iz mašine, kao veliki dragi vođa i rješavati probleme u kritičnim trenucima.
– Vatikanski ugovor ima veći problem, a to je imovinski dio gdje se Crkvi, dakle Vatikanu, vraća ogromna imovina koja je predana hrvatskom narodu nakon 2. svjetskog rata, nije popljačkana.
– Nisam vjernik. Ne znam kako to bolje definirati.
– Tako mi Boga, neću se osvrtati na ono što je bilo ranije.
– Ako je netko spreman za bitku, ja sam fit. U zubima mogu nositi tri puta težeg protivnika.
– Sukob interesa? To je tema za filozofiju prava.
– Mi smo hrvači rimskim stilom, a ovi drugi imaju manire kafanske makljaže.
– Jaskanska vina bila su popularna koliko i odlazak u JNA.
– U Hrvatskoj se često čuju gusle, a onda pucaju kubure. Tamo gdje je tamburica, tamo je mirno, umjereno.
– Mi kada idemo izvan Hrvatske onda to morate znati, to je jako važno, nikada ne idemo po glasove. Naročito u Bosni i Hercegovini.
– Hrvatska je uvijek grlila BiH, pokušavala katkada gušiti je, ali to više nikada neće činiti.
– Da biste razumjeli Hrvatsku, morate imati nekakvo iskustvo života u Hrvatskoj. Vi očito Hrvatsku ne razumijete jer ne možete je voljeti, ako je ne razumijete. Odgovor vam je razumljiv kao i vaše pitanje. To je galimatijas. Znate što je galimatijas? Dakle, odgovor je nerazumljiv jer je pitanje takvo.
– Politika je nadmudrivanje katkad i manipuliranje pa ću ja zamoliti da se ovog drugog malo više klonimo kao što ste Vi u mojoj metafori odabrali riječ mutno kao odrednici nečega novoga, a ne ono što sam naglasio, a to je nepoznato i novo i neizvjesno pa onda na kraju i mutno, ali ne kao lov u mutnome nego kao nešto što čovjek bez iskustva teže razaznaje pa mu je metaforički mutno. Dakle metaforički, ne etički.
– Stručnjaci za finski rat iz Špičkovine ili Vukovine objašnjavaju koliko je bilo mrtvih kao da su ih oni osobno prebrojavali.
– Autonomije u bivšoj državi dovele su do kaosa. Svatko je vukao na svoju stranu i zato je došlo do rata.
– Moramo se podsjetiti svaki puta da je Jugoslavija okupirana i da se raspala u travnju 1941., da je u tom trenutku rat trajao 1,5 godinu, i da je rat bio uglavnom u Zapadnoj Europi i u Poljskoj i da nije bilo masovnih egzekucija ljudi po osnovi njihove boje kože, vjere ili porijekla. U godinu i sedam mjeseci rata toga do tada nije bilo. Bila su bombardiranja, bila je bitka za Britaniju, bilo je puno žrtava, ali ljudi nisu bili ubijani zbog toga što pripadaju drugoj zajednici. Da, generalni protektorat je u Poljskoj osnovao posebnu državu u kojoj je osnivao koncentracijske logore koji još nisu bili logori smrti i geta za Židove u kojima je bilo ubijenih, ali nije bilo sistematske eliminacije. Do tog trenutka jedino je Kristal Nacht 1938. događaj u kojem je u jednom danu u jednoj Njemačkoj ubijeno preko 100 Židova. Do travnja 1941. u Europi što po Wermachtu, što po SS-u, što po talijanskim okupatorima, nije bilo masovnih egzekucija ljudi zato jer su bili drugačije vjere i porijekla. To se mijenja u travnju 1941. osnivanjem NDH.
– Tamo u Srbu je poginulo 150 Hrvata, Dalmatinaca, jer su oslobađali taj kraj od Nijemaca i ustaša, ili su ga okupirali, nemam pojma, više mi to nije jasno. Dakle, moja stara nije bila vojna lekarka kao Plenkovićeva.
– Došao je komunizam, došla je osveta. Osveta naprosto moralno nije opravdana. Dogodila se osveta, a prije te osvete dogodio se masovno ubojstvo zatvorenika koji su samo htjeli pobjeći na slobodu iz Jasenovca. Ni to ne opravdava osvetu koja se dogodila mjesec dana kasnije.
– I Tito i Tuđman su najbolje što smo mi u datim razdobljima svoje povijesti imali, i to ako kao Hrvat ne razumiješ, onda ne razumiješ hrvatsku povijest.
– Nije riječ o Crkvi nego o određenim biskupima koji su militantni i koji provociraju i isključivo ih zanima imovina. I tu isto imam svoj stav. Kaptolu ćemo vratiti isključivo tamo gdje se dokaže da je to potrebno. Za mene je to sve hrvatska imovina.
– Na Bleiburgu se odaje počast ne zločinu nego jednoj vojsci.
– Sam Bleiburg je komemoracija, odnosno žalovanje za propašću NDH. Onaj tko žali za ljudima, taj ide u Tezno i na neka druga mjesta, a onaj kome je žao Maksa Luburića i Ante Pavelića, ide u Bleiburg.
– Ne mogu se složiti s pozivom na toleranciju. Ja svoje sugrađane ne toleriram, nego s njima živim. Toleriramo nepogode i njima se prilagođavamo, a jedni drugima nismo nepogoda.
– Hrvatska nacija je nevjerojatan paradoks i to nije lako držati zajedno.
– Ako netko misli da je Biblija ili Stari zavjet kompliciran, neka pročita Ovršni zakon.
– Mislim da je kriv pokojni predsjednik Kennedy.
– Onaj tko misli da nema reda u državi, neka to dokaže, ali rada nažalost nema.
– Onaj tko može klevetati javno, može javno i glasati.
– Ne odlaze oni trbuhom za kruhom nego mozgom za kruhom, jer mozak je organ koji troši najviše kalorija.
– Ja sam dobro koncentriran i punog i praznog želuca. Nemojmo biti takvi populisti, ljudi jedu, ljudi i djeca imaju pun želudac, pitanje je samo čega, hrane ima dosta, ali loše hrane. Ali glavni problem je obilje loše i kalorične hrane i neposobnost da se stvari razlikuju, da se razlikuje dobro i loše. A to je stvar odgoja.
– Nakon rata otišlo je puno hrvatskih građana. No, danas se ljudi vraćaju jedino u Hrvatsku. Jedino u Knin i u Vukovar. Tko je otišao iz Bosne ne vraća se više tamo, kao ni na Kosovo. A u Hrvatsku se vraćaju jer znaju da ovdje mogu živjeti od svoga rada.
– Posao ne mogu naći samo oni koji se ne školuju.
– Vlast kvari i stvara imperijalnu oholost kod svakoga.
– Apeliram na vas da taj zakon ne nazivate Lex Perković, nego njegovim pravim imenom, jer taj idiom koji se koristi u potpunom je nesrazmjeru sa stvarnosti.
– Neću dozvoliti da se Hrvatskom briše pod. Mi smo država, a ne ptičji rezervat.
– Država nam je skupa, a takva će i ostati.
– Perkovića zbog zastare ne bih mogao izručiti ni da mi je rođeni otac.
– Sudovi se ne bi trebali baviti politikom, ali nemamo načina da to zabranimo.
– Moramo biti lavovi, ali i lisice! Ali ne bijesne lisice.
– Meni je prošle godine pukla cijev u kući. Još uvijek mi se suši. Godinu i pol dana mi se suši.
– Imam ekskluzivnu informaciju, grešaka će biti još više.
– Dali su sve (branitelji), odnosno život, jer drugo nisu imali.
– Vratit ću se nazad kao predsjednik Vlade civilizirane države, a ne sa sanducima blaga kao Sandokan. Neću se vratiti iz Amerike sa sandukom opljačkanog zlata i skalpom.
– Građani uvijek imaju 60 dana da se pripreme za izbore, ali sve je moguće.
– Ja sam Milanović, nisam Khuen Hedervary.
– Srbiju ne prozivam, ali im mogu poručiti kao u onom vicu, što bi se reklo, šaraj malo, brate, šaraj malo!
– Hrvatska može spriječiti ulazak Srbije u EU, ali ja to ne želim.
– Između Mađarske i Hrvatske nema riječne granice, zbog čega gorku rijeku ljudi nije moguće zaustaviti.
– Jedine vještine kojima vladajući raspolažu su sposobnosti manipuliranja, varanja, pljačkanja, a prema datim okolnostima i ubijanja.
– SDP je stranka demokratskija od ostalih.
– Ako su oni 100 posto za Hrvatsku, ja sam 101 posto, plus onaj 21 gram
– Ja Hrvatsku oružjem nisam branio. U rat je išla sirotinja. Ti koji su stali s oružjem su u pravilu bili s manje škole i iz siromašnijih obitelji.
– Lustracija je frustracija, degeneracija. A trebamo kreaciju!
– Registar agresora? Gledajte, bila je abolicija i to je tako, treba to prihvatiti. Neki su danas u politici.
– To je šaka jada (Srbija). Nažalost, šaka jada koja već 150 godina ne zna bi li išli u Makedoniju, Vojvodinu, Bosnu, Hrvatsku, Bugarsku. Nema ih deset milijuna, jebote, žele biti gospodari pola Balkana!
– Udarajući na ćirilicu se udarilo na hrvatsku povijest, na ono što nas čini posebnim hrvatskim narodom.
– Papa Franjo bi glasao za SDP jer smo mi pravi kršćani, drugi su zatucani barbari koji propagiraju mržnju.
– Ja se zaista ne mogu mjeriti sa Goebbelsom. Recimo, on je prvo, eee, okej, on je psihopat, ja mislim da ja nisam. I puno je sposobniji od mene (smijeh) u onom čime se bavio!
– Mlađi od 30 nemaju što tražiti u politici pa tako ni u SDP-u, jer to je gubljenje vremena.
– Izgubiti vlast je isto kao dobiti. To je trenutak u životu. Kao suza na kiši. Dođe druga kiša. Pa i ova soba u kojoj razgovaramo, pokazuje da smo samo u prolazu. Ovisi samo koliko vremena treba da tramvaj krene dalje.
– Propao sam u diplomaciji, vidjet ćemo što će biti u politici.
– Ja da ovdje živim, ja bih tužio državu.
– Eto, došlo je dotle da se i ja ovakav moram kandidirati.
– Ako bih uspio biti predsjednik s karakterom, Hrvatska će biti država sa stavom. U mom timu ću biti ja, znam da to zvuči egomanijački.
– Ja sam notorno poznat po nekim stvarma – u jednima ozloglašen, odobroglašen u drugima.
– Nisam nikad rekao da sam pošten političar. Pa će ljudi zaključiti kakav je moj karakter.
– Neću biti ni Miki ni Hromi Daba!

xxx

Nažalost, Zoran Milanović nije ni cinično ni sarkastično, a ni sa svjesnom porukom duhovit niti kao Ahilova jafetidska Kishonova peta, dok na RTL-u dobacuje, prvo, da bi protuandidatkinju poslao za predavačicu (hrvatskoga?) jezika u Kanadu (?), a potom kad nagađa je li njegova kampanjska poruka NORMALNO zapravo prilog, zapravo pridjev, zapravo prijedlog. O čemu on to muca na televiziji?

U hrvatskome jeziku ima deset vrsta riječi (imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi, glagoli, prilozi, prijedlozi, veznici, čestice i usklici). One se dijele na punoznačne (imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi, glagoli i prilozi) i nepunoznačne (prijedlozi, veznici, čestice i usklici) te na promjenjive (imenice, zamjenice, pridjevi, neki brojevi i glagoli) i nepromjenjive (prilozi, prijedlozi, veznici, čestice, usklici i neki brojevi) – kako smo to mi već davno, prije pedesetak godina – nezaboravno učili par coeur, by heart i napamet u Osnovnoj školi Tin Ujević u imotskom Krivodolu, što znači da riječ NORMALNO, koju Zoka koristi kao poticajni slogan i u ovoj svojoj kampanji – iznenađujuće! – on ne razumije!

Drugim riječima, netko mu je to predložio, on misli da je ionako sve svejedno samo da postane kalif namjesto kalifa, neka znači što znači, a u prigodi do prigode, ljudi smo, verbalno se već bumo snašli, kaj ni to sejedno? E, pa nije!

– Kada je Milanovićeva kampanja naslovljena NORMALNO, netko se s pravom pitao: ‘Jesu li ovrhe i deložacije koje su uveli njegov (Milanovićev) ministar pravosuđa i njegova Vlada i time doveli stotine tisuća Hrvata u dužničko ropstvo, bile to NORMALNO?’ – upitao se u Večernjemu listu sjajni (liberalni, da ne velim permisivni) pisac Borislav Ristić: – Je li bilo normalno kada je zbog udbaških ubojica žrtvovao ugled zemlje, govoreći da Perkovića zbog zastare ne bi mogao izručiti ni da mu je rođeni otac? Je li normalno kada čovjek koji je proveo predstečajne nagodbe na svoje predizborne plakate stavi: ‘Normalno, živjeti od rada, a ne od zastare’? Je li normalno da netko tvrdi da želi biti ‘predsjednik znatiželjne Hrvatske’, a onda ne želi odgovoriti na pitanja te iste znatiželjne Hrvatske koju zanima s kakvim je to mračnim likovima poslovala njegova tvrtka?

Zar je normalno da onaj koji je do jučer u crkvu slao policiju da privodi branitelje, sada dobije vlast nad vojskom? Je li to ta normalna Hrvatska kojoj Branimir Glavaš daje svoj potpis? Je li normalno izjaviti – poput nekog suvremenog Heroda – da smo pobačaj riješili prije puno godina u onom mraku socijalizma, jer je bilo sklonosti množenju i broj Hrvata je tada rastao više nego ikada?

Kakav je to poremećen sustav vrijednosti u kojemu se nenormalno proglašava normalnim? Čini se da Milanovića upravo njegov težak karakter sprječava u tome da vidi stvarnost, pa možda zato misli da je normalan. Je li normalno da feminističke aktivistice sada svoj glas daju ‘heteroseksualnom bijelom muškarcu na poziciji moći’? Sada se pitamo kako smo došli u ovu situaciju u kojoj nam, nakon prvog kruga, naše staro nenormalno ponovno prijeti da postane naše novo normalno.

Pa, prokušanom makijavelističkom taktikom – podijeli pa vladaj. To je razlog zbog kojega se sada oni koje pamet još služi i mogu se sjetiti onoga što se događalo prije pet godina, zapanjeno pitaju: ‘Trebamo li se početi bojati eventualne Milanovićeve pobjede?’ I doista, nakon svega, postavlja se pitanje – tko bi sad svoj glas dao jednom Milanoviću? Nitko normalan, normalno – nikada! Ali, mi kao da se vrtimo ukrug, pa se u ovom svijetu pozitivnih promjena uporno vraćamo na staro – i već dokazano loše.

Tako se sada nalazimo pred opasnošću da nas, zbog želje za eksperimentima, inata i političke nezrelosti, umjesto pet godina pobjeda i smijeha dočeka pet godina agresivnog ponašanja, prijetnji, sukoba i straha. Pet godina. Znate li vi uopće koliko je to pet godina? A tek pet godina svakodnevnog ideološkog maltretiranja? Bojim se da Hrvatsku ne zadesi sudbina koja je zadesila stanovnike poplavljena Rajeva Sela, pred kojima je tadašnji premijer, stojeći na nasipu usred vode iz koje su virili samo krovovi kuća, sasvim normalno izjavio: ‘Lijepo vam je selo’…”

xxx

Doista, riječ “normalno” nikako ne može biti “prijedlog” (prijedlozi su,p rimjerice: o, okolo, uza, iza, odnosno one pokazuju odnos nečega na nešto), kako je Zoka mucao na RTL-u, ali može biti pridjev (ukoliko se odnosi na to kakav je imenični netko ili kakvo je nešto, što je u muškom rodu normalan, u ženskom normalna, a u srednjem normalno, jer pridjevi označuju kakvo je što, od čega je što, dok u prilogu može biti isključivo kao normalno, no čija uporaba uvijek ovisi o priloškoj oznaci (u ovom slučaju načina), jer se priloške oznake u sintaksi i koriste kao priložene glagolske oznake vremena, mjesta i radnje, itd., čime je vjerojatno Milanović pokušavao lijevim krošeom uzdrmati i lingvistički destabilizirati svoju protukanidatkinju, naime, diplomiranu profesoricu stranih jezika i književnosti.

Zaboga, nevjerojatno je da pravnik Zoks profesorici engleskoga i romanistike KGK (što se na tim višepredmetnim studijima bez hrvatskoga, vjerujte mi na riječ jer sam i sam studirao francuski na FF-u, naprosto ne može), uopće pokušava docirati o takvomu čemu. Uostalom, kao što je nevjerojatno što joj uopće pokušava docirati o bilo kakvim svršenim studijima i onome što se tamo uči, čak o primisli na količinu pročitanh knjiga ili tekstova. Jer, ona je, po samoj logici studija (da ne govorimo o životnim i/ili intelektualnim afinitetima), daleko u tome iznad njega.

Ma dobro, čini se da je dobrim dijelom Milanovićevo nerazumijevanje gramatičkog izražavanja (a gramatika i matematika, to je filozofija!) slučajno, podtekstualno i nevjerojatno usmjerio negdašnji njegov osobni ministar znanosti, obrazovanja i š(s)porta Željko Jovanović, negdašnji riječki socijalistički omladinac srbske nacionalnosti, koji ga je zbunio u kontemplacijama o tome što su prilozi, što su prijedlozi, a što su pridjevi, osobito što su njihove oznake, makar gramatičke, ne dao dragi Bog da budu sintaktičke ili semantičke u političkom smislu.

Jer, taj je Jovanović, jedan od negdašnjih vrlih socijalističkih omladinca – osim što se svađao s Ustavnim sudom i izvodio kojekakve političke, intelektualna, pravne, čak i civilizacijski nerazmljive vratolomije – u Milanovićevo se žalosno doba ministarski zabavljajući znanošću, obrazovanjem i (š)sportom, pa u skladu s time i sa školskim programima (doduše, kao i oni nakon njega, makar malo manje radikalistički!), sto posto utjecao na Milanovićevo kognitivno, spoznajno filozofsko-gramatičko poimanje svijeta te malene Hrvatske u velikom svijetu.

Doduše, može biti i obrnuto, ipak je Milanović, kad se onomad jednom bio probudio, Jovanovića bio smijenio. Nema veze, u svojoj je vlastitoj Vladi Milanović smijenio njih desetak (polovica?!), skandali zog kojih je to činio i učinio bili su različiti, ali – uvijek skandali!

xxx

Nakon nekovrsnoga svršetka kalkulacija i u prvom krugu (gdje se bira, a ne odlučuje!), hrvatski mediji svih boja, oblika i agregatnih stanja, metatekstualim otkrivanjem vlastitih navijačkih strasti (neutralne je teško uočiti!), jasno su otkrili svoje ziheraško političko pozicioniranje.

Naslovi, izjave, propaganda nakon prvoga kruga u Hrvatskoj, barem u tzv. mainstream medijima, izgledali su poput začuđujućega plesa na žici, nešto poput načina na koji se vode i tumače izbori na istočnomu obližnjemu srbijanskomu Balkanu: Miroslav Škoro zapravo nije bio nezavisni kandidat (uz pomoć Mosta i Suverenista), nego je bio protukandidat KGK kojoj pomaže HDZ, dok se utom pošuljao SDP-ov Zoran Milanović. Zanimljivo! No, što je kontekst? Unutarnji i/ili vanjski?

xxx

Vidljivo, ovi se hrvatski predsjednički izbori događaju u svjetlu, prvo, predstojećega predsjedanja RH Vijećem EU, drugo, u svjetlu predstojećih hrvatskih parlamentrnih izbora, treće, u svjetlu predstojećih izbora u najbrojnjijoj hrvatskoj stranci HDZ, četvrto i najvažnije, u svjetlu pogubne nesvijesti hrvatskoga naroda (državljanstvenoga naroda) o tome što mu političari rade i kakva je to uopće hrvatska politika, čija je ona, čemu, što, zašto.

Hrvatski su tkz. politički analitičari razasuti na i u mnoštvo nekakvih politkult-krugova unutar kojih se invalidski miču i pomiču umišljajući sebi da su važni poput sperma i spermatoizida čim slučajno nagaze na nešto prihvatljivo, što će se kao u marvelovskom stripu, crtiću ili pravomu pravcatomu skupomu filmu, pretvoriti u štogod čudesno.

Iako, u kontekstu hrvatskoga predsjedanje Vijećem EU, koje je doista započelo jučer i trajat će šest mjeseci koliko obično traje, predsjednički unutarstranački izbori HDZ-a (s mišlju da HDZ Hrvatskom vlada zapravo u hrvatsko-srpsko-lijevo-bandićevskoj koaliciji, a ne samostalno), doista imaju veze s predsjedničkim, odnosno, s drugim krugom predsjedničkih izbora.

Da se ne zavaravamo, parlamentarni izbori, koji se svakako moraju dogoditi tijekom 2020, e, njihovo raspisivanje (ali i tijek te rezultati), itekako zavise o ishodu predsjedničkih izbora, odnosno, o odlučujućem rezultatu veseloga konačnoga sučeljavanja tj. izbornoga sraza Kolinde Grabar Kitarović i Zorana Milanovića na Grobničkom polju, kako bi to vjerojatno prispodobio genijalni Davor Pavuna, metaforički se odnoseći prema legendarnoj bitci na Kolindinom rodnom Grobničkom polju u zaleđu Rijeke 1242., u kojoj su onomad hrvatske snage porazile silnu tatarsku (mongolsku) vojsku milanovićevskih ili-mi-ili-oni intencija, čija je pogana namjera bila prodrijeti dalje u Zapadnu Europu kako bi je (kršćansku Europu) srušili, zapalili, uništili i opljačkali, a ništa u njoj sagradili, čak i kada bi je osvoijili.

U čemu je kalkulantski problem? Naravno, u očekivano-neočekivanomu Škori i u njegovih 460.00 birača iz prvoga kruga!

xxx

Odreda hrvatski mainstream mediji, na ovaj ili na onaj način skloni tzv. ljevici (ako taj pojam, osim ideološki tj. tobože svjetonazoski, uopće više nešto znači), čini se, sada su zbunjeni: lako se bilo igrati mozgovima sirotih hrvatskih birača – kojih je ukupno diljem globusa na izbore izašlo jedva milijun i 900.000 od ukupno dvostruko označenih – kada se u prvomu krugu jasno očitavalo da tobože desničarski Škoro ruši tobože desničarsku Kolindu kako bi tobože ljevičarski Milanović mogao elegantno isplivati u drugi krug. No, što će mo sad?

E pa sada, opet je, tobože, ključ u tzv. Škorinim biračima! Međutim, valjalo bi se tu donekle skockati, valjalo bi se, moderno politološki kazano, skulirati:

Nina Løseth, hvala dragomu Bogu, ipak u Republici Hrvatskoj nije riječ o robovlasničkomu republičkomu Rimskomu

Senatu od orije dva milenija, niti je riječ o prezidijumu prezidijuma CKKPSSSR, u skladu s time nije riječ ni o onome za što navijaju Milanović i njegovi ideološki oci očeva s pronocijatorskim glasnogovornikom te retrogradne ideje dr. sc. Ivom Jisipovićem na tupom frontu, da se predsjednik bira u “predstavničkom vrhu”, makar to bio i jednodomni Hrvatski Sabor pa tko u njemu ima 76 ruku da može ujedno instalirati i svojega predsjednika/cu, kako bi vladajuća kasta sebi opet mogla osigurati nekakva “rotirajućega titića”,

drugo, blesavo je, glupo, uostalom i nevjerojatno uvredljivo, onih 460.000 ljudi koji su u prvomu krugu bili Škorini “birači” podrazumijevati u drugomu, završnom krugu kao “Škorine glasače” tj. kao nevoljnike koji svoj glas “ne će dati ni lijevome ni desnome krilu Udbe”, kako se izvolio izraziti, recimo, kontroverzni V. Bujanec, ili će “glasovati za Broj Tri, odnosno za svoj hrvatski narod”, kako je na svojemu FB-u sebi dopustio kazati sam Miroslav Škoro,

treće, bilo bi važno upametiti, svaki je glasač pojedinac, svaki je punoljetni hrvatski državljanin vlasnik svojega biračkoga glasa, nikako i nipošto nije “rob” Škorin, Kolindin, Milanovićev, ili inčiji, pa eto dakle, imajmo na umu one dobronamjerne i objektivne analitičare koji nameću priču o podjeli “Škorinih glasova”, o manjemu ili većemu izlasku ili neizlasku birača u tzv. drugi krug, o vjerojatnoj apstinencije u drugomu krugi, o mogućnosti kako će upravo Milanoviću pripasti glasovi propalih osam simpatičnih kandidata

četvrto, slijedom toga, zar ne bi trebalo razmisliti o mogućemu “izbornom inženjeringu”, u koji “inženjering”, usput budi rečeno, autor ovih natuknica ne vjeruje:

a) ako pobijedi Kolinda, onda će ona biti nova/stara predsjednica “stabilne” RH u doba kad slijedećih šest jjeseci RH bude domaćicom i predsjedateljicom Vijeća EU,
b) slijedom toga, na unutarstranačkim HDZ-ovskim izborima, Andrej Plenković sigurno će se, zbog nepobitnih i najzasluženijih zasluga za Kolindin drugi mandat, potvrditi kao novi/stari čvrstoručni šef HDZ-a pred kojim će i Brkić i Stier konačno morati zamuknuti, što će
c) sigurno dovesti do toga da HDZ, s većim izbornim legitimitetom nego prošli put, pobijedi na parlamentarnim izborima oji će se zasigurno održati tek u drugoj polovici 2020. godine.

xxx

Što ako kojim, teško vjerojatnim, izbornim inženjeringom na ovim predsjedničkim izborima pobijedi Zoran Milanović?

Pa ništa!

Prvi je predsjednički uvjet da postane “nestranački”, za što Milanovića ionako bole sinusi, potom, s obzirom na ustavne predsjedničke ovlasti, on premijeru Plenkoviću može “dihat za ovratnik” isto onoliko koliko je Kolinda mogla njemu ili pak onoliko koliko je Mesić mogao Sanaderu. Međutim, s obzirom na proverbijalnu Milanovićevu sklonost rudarskim poslovima (šala mala!), Plenković i on mogli bi biti idealna kombinacija, daleko bolja nego što su to u ikakvoj imginarnoj varijanti Andrej i Kolinda, čak i kada je riječ o predstojećem hrvatsko predsjedanju Vijećem EU, pa i onda kad je riječ o budućim parlamentarnim izborima.
No, u čemu je prijateljski nesporazum između njih dvojice, po slobodnim pretpostavkama autora ovoga kratkoga osvrta?

Jednostavno, riječ je o Kolindinu drugomu predsjedničkomu mandatu, a po Ustavu, više od dva ne može imati. Istodobno, riječ je i o Andrejevu drugomu mandatu, iako ih na premijerskomu mjestu može imati bezbroj, ako ih osvoji na izborima.

Stoga, ako Kolinda – čija pripadnost HDZ-u i imanentna lojalnost stranci, bez obzira na sva legalistička i ina ograničenja, nikada nije bila u pitanju – postigne drugi predsjednički mandat, a Plenković nakon nje još jedan parlamentarni (što se u oba slučaja čini vrlo vjerojatnim!), njih će se dvoje za 4-5 godina jednostavno zarotirati, odnosno, nakon nje će slijedeći predsjednik RH postati Andrej, a nakon njega će slijedeća predsjednica HDZ-a, ergo i Vlade, postati Kolinda.

U takvom pretpostavljenom scenariju, Zoranu je Milanoviću (nema to veze s ionako urušenim SDP-om, a još manje s nedefiniranom ljevicom i desnicom) 5. siječnja zadnji mogući izlaz, zadnja šansa, last exit.

Tako bi mu to poručio i Škoro: “Sad ili nikad.”

Komentari
Share Button