NA LEGENDARNOJ slici iz Mrkonjić Grada je Olga Marasović. Ubojica je, a partizani je i danas slave

studeni 27, 2016 maxportal
Share Button

NA LEGENDARNOJ  slici iz Varcar Vakufa, ili Mrkonjić Grada, uvijek se stidljivo zaobiđe “svijetli” lik drugarice Olge Marasović, na slici za govornicom. A ne bi trebalo, značajan je to lik.



PIŠE: Goran Raguž

Hercegovina, osobito u ratovima, germijsko je tlo za patološke ubojice. Pa je i konkurencija teška. U Hercegovini se nikada nije ubijalo samo iz potrebe da se eliminira neprijatelj, već prije svega da se da zlokoban primjer što drugoga čeka. Za razliku od svih drugih, komunisti su bili najduže na vlasti pa su im i cifre bitno mračnije, osobito i radi toga što su bili posve ispravno, uvjereni i u svoju nekažnjivost.

U slučaju Olge Marasović, nekažnjivost je bila dio sustava, a rat završava kao supruga Uglješe Danilovića, vlasnika života i smrti ove države što danas slavi svoj praznik. I to bez pijeteta prema pobijenim civilima, ženama, djeci, starcima…

Između ostalih, skoro 500 Raguža od kojih 103 maloljetne djece. Svuda su otisci slavnog bračnog para, te nijedno moje slovo odavno ne može ogrebati njihove hagiografije.

Olgu Marasović je za ilegalnog boravka u Stocu krila kratko vrijeme Rosa Mijanović, a daleko više vremena roditelji jedinog stolačkog antifašiste Osmana Pirije, rahm. Vasva i Ćamil Pirija.

Sve do odlaska u Hrasno u X. hercegovačku, odakle čika Osmi počinju stizati narudžbe za baklavama, voćem itd. U Stocu, koji je gladovao, nije mogao osigurati ni brašna, pa im je tabijasus kakav je bio, malo poštenije otpisao.

Isti dan su ga pozvali da raport, a Marasović, Mladen Knežević zvani Traktor, i izvor mi ove priče, dr. Vukašin Mijanović Bato, kao partijska kaznena organizacija, osuđuje ga na smrt radi uvrede majke partije. Čika Bato se do smrti stidio svog kukavičluka pred ovo dvoje satrapa. Ipak, drugi čovjek brigade, Rade Hamović, zaustavlja tu glupost i šalje ga u Crnu Goru, dalje od to dvoje zlopamtila i ubojica.

Ni Marasovićki, ni Traktoru to nije bila prvina. Iako tzv. “lijeva skretanja” ili brutalno boljševiziranje četničkog ustanka, plaća samo nekolicina poput Petra Drapšina ili Mile Šotre, ostatak se privremeno smiruje jer im je četništvo pokazalo tko je vlasnik istočne Hercegovine. Ovo dvoje satrapa se sklanja u Mostar, gdje njihov dolazak za partijske vođe izaziva užas kod one šake preteklih koji ovi discipliniraju golim terorom.

Jedna od ubijenih od ovo dvoje zlikovaca je moja tetka Šamila Šana Bilić, pod optužbom da je talijanski agent. Svi koji su bili na sastanku SKOJ a i KPJ u Donjoj Mahali su dionici tog besmislenog zločina. Sve mostarska legenda do legende.

Ubijena je alpskim cepinom idući dan negdje na obroncima Prenja od Mehe Dvizca i Salke Šestića, u pratnji još dvojice “drugova” kojima imena još provjeravam, a nisu su potrudili niti je zakopati. Olga osobno.

Dalji ratni put govornice iz Varcar Vakufa je vodio pravo u komunističku Walhallu. Nikada joj niko, a mužu tek i pomisliti, nije niti klempu opalio za potoke nevine krvi i moje najdraže, od Bilića do Raguža.

Zato će čitalac razumjeti što mislim o Varcar – Mrkonjiću i o sudbini tako nastale zemlje.

 

Komentari
Share Button