NINO RASPUDIĆ: Kad vidim Beroša i Capaka na TV-u hvatam se daljinca

svibanj 4, 2020 maxportal
Share Button

Nema veće boli nego prisjećati se sretnog vremena u jadu, kaže jedna ispaćena duša u petom pjevanju Danteova Pakla. Tko je mogao pomisliti da ćemo se kao sretnog vremena prisjećati svibnja 2019. ili čak siječnja 2020.?



Još prije samo tri mjeseca većina Hrvata nije pojma imala tko je Vili Beroš ili Krunoslav Capak. Sretnih li vremena! Bilo je normalno na ulici se rukovati s poznanikom, popiti piće s prijateljima, otići na utakmicu, kino, kazalište, misu, u krajnjoj liniji kretati se bez “brnjice”.

Djeca su išla u vrtić i školu, studenti na predavanja, ljudi se ženili, ispraćali, krstili, prosvjedovali, piše Nino Raspudić  za Večernji list.

A puno stvari nas je i tada ljutilo i činilo nesretnim. Sad svega toga nema, a najgore je što čovjek nije uvjeren mora li sve baš biti tako. Bez dozvole tijela upitnog pravnog statusa, koje sve više izgleda kao HDZ-ov predizborni stožer, ne možeš ni do Karlovca, Trst se čini daljim od Mjeseca, a došlo je dotle da mi postaje žao čak i ekipe iz “luke različitosti”.

Sreća u globalnoj nesreći je da postoji daljinski upravljač, pa čim spazim Božinovića i Beroša, munjevito bježim na Netflix na Jordana i Pippena ili na HRT2 gledati Prosinečkog ili Janicu.

Ako ništa drugo, ovo je prilika za razlučiti što nam je stvarno bitno u životu, a bez čega se savršeno može. Tko iz ovih čudnih okolnosti ne izvuče neke pouke o sebi i drugima, može smatrati da je u apsolutnom gubitku. Osobno sam naučio kako čovjek brzo srozava kriterije po principu – daj što daš.

Neki dan sam tako umalo počeo pratiti bjelorusku nogometnu ligu. Njihova Vyssgaya Liga je jedina u Europi koja se uredno igra. U nedostatku drugih sadržaja uživo, prenose je i naši kablovski sportski kanali.

Odolio sam trenutnoj napasti, ali i odlučio, ako ovo potraje, da ću uskoro upratiti bjeloruske klubove i glavne igrače, odrediti koji su moji i početi gledati to prvenstvo. Nema druge. Nešto se mora pratiti kao potvrda da život ide svojim tokom. Ako nismo još sazreli za aktivno praćenje bjeloruske lige, ostaje nam putovanje u prošlost, kao i svima koji nemaju prave sadašnjosti pa životare od sjećanja (…)

Pripadam generaciji koja je u djetinjstvu osamdesetih NBA dobivala na kapaljku, nešto malo isječaka, sportskih časopisa, kasnije ponešto preko satelitske. No tako se još jače stvarao mit. Kao djeca sklepali smo vlastiti koš u dvorištu na kojem je iznad obruča jedan malo stariji i vještiji među nama napisao „Chicago Bulls“ i nacrtao nešto što je više sličilo na mršavu verziju kravlje glave s mesnog nareska nego na stiliziranog bika čikaškog tima, ali dobro.

Igralo se, znalo se da je Michael Jordan najbolji, ali i da jedan igrač ne može sam Bikove dovesti do prstena prvaka. Kasnije, kad su se ekipirali oko Jordana i počeli osvajati titule kod nas je već počinjao rat, a nakon njega, u drugoj fazi Bullsa su me kao studenta drugi interesi odvukli od praćenja košarke pa mi je priča o Jordanu i Bullsima iz 90-ih ostala nepotpuna.

Prolaznost života se možda najočitije vidi u sportu. Ali ostaje mit. Posljednji ples iz tjedna u tjedan nas podsjeća kako se šampion ne rađa već postaje, kako je najveći onaj koji nauči i igrati za tim, ali i da sve veliko što postignemo, napravimo zahvaljujući našim najvećim protivnicima.

U doba opće zatupljenosti izazvane koronom, to nije malo.

 

Komentari
Share Button