Što će ti taj Ronaldov dres? Idem na nasip, malo otrčati. Vraćaj se, evo sad je Stožer rekao da je od korone umro tvoj vršnjak, potpuno zdrav čovjek bio!
Navečer je ispalo da je čovjek bio nepokretan, tetraplegičar, gojazan i s visokim tlakom. Ne čudi što je dezorijentiranost danas dominantan osjećaj. Dez-orijentiran je onaj koji ne zna gdje je orijent, istok, iskon, smisao, Jeruzalem, uporišna točka prema kojoj se slažu sve druge koordinate, piše Nino Raspudić, u Večernjem listu.
Ova pandemija je jedinstvena pojava u povijesti čovječanstva. Iako po smrtnosti nije mjerljiva s kugama i ratovima, nikada do sada cijeli svijet nije bio u kućnom pritvoru. Nije sigurno ni kako je započela. Službena varijanta je da nam je virus proslijeđen od šišmiša.
U našem imaginariju i sam šišmiš je nakarada, sisavac koji leti, miš s kožnatim krilima, slijep, radarski se orijentira i još gotički dizajniran. Na mokroj tržnici u Wuhanu ga gledaju kao kod nas mlado janje. Je li nam virus od šišmiša proslijeđen preko laboratorija ili lonca sada je manje važno.
Ne zna se ni koliko je ljudi doista zaraženo, ni kolika je stvarna smrtnost. U Italiji su eksplicitno rekli da pri zbrajanju žrtava ne prave razliku je li umro od korone ili s koronom. Ona je dašak smrti koji ugasi krhki plamen na kraju života.
Puno je proturječnih informacija, većina ljudi, jasno, ne čita znanstvene časopise, već se (dez)informira iz senzacionalističkih medija, a ovi su stalno u potrazi za klikom. Kako se orijentirati? Kome vjerovati? Treba li, primjerice, nositi maske ili ih ne treba ih nositi? Odgovor se mijenja iz dana u dan. A odgovor na pitanje treba li šetati na svježem zraku u istom danu može ovisiti o tome kojeg člana Stožera pitate.
Opovrgnuta je informacija kako su liječnici u Italiji bili prisiljeni birati koga ostaviti na životu. Sofijin izbor, srećom, nije se događao. Isto tako opovrgnuto je da se preminuli svećenik don Giuseppe Berardelli odrekao respiratora u korist mlađe osobe.
Sve više su zamućene granice epidemiologije, politike, ekonomije i pučke mitologije. Lako je reći kako su javno zdravlje i ljudski životi u prvom planu pa tek onda ekonomija, ali problem je i što će stanje ekonomije povratno utjecati na javno zdravlje. Ne zna se hoće li biti lijeka i cjepiva i kada će ih biti. Hoće li se virus vraćati sezonski, mutiran, pa ni cjepivo neće biti dovoljno.
U općoj dezorijentiranosti, jedino je sigurno da treba slušati struku, ali, važno je napomenuti, samo u domeni te struke. Epidemiolog je autoritet na svom području, međutim kad pređe u sferu političkih odluka ne može prenositi autoritet iz jedne domene u drugu. Gaf sa “zdravim” tetraplegičarem pokazuje nesvjesnu tendenciju širenja straha. Isti dan pravednički bijes cijele nacije pumpan je viješću o ženi koja je zaražena došla u poštu u Zapruđu, da bi se ispostavilo da je žena zdrava, odgovorna i humana, jer je došla predati doznaku za druge slijedeći sve upute Stožera.
Puno je lovaca u mutnom, previše je nepotrebnih uniformi i militarističke retorike. Ovo nije rat. U ratu su bili srušeni gradovi, uništene ceste, mostovi, tvornice, obradiva zemlja posijana minama, poginuli i ranjeni ljudi u naponu snage, veliki dio radno sposobnog stanovništva mobiliziran za front.
Sada nema ničega od toga i stoga ne treba pribjegavati promašenoj hiperboličnoj metaforici. Zvuči banalno, ali sada je potrebno bespogovorno učiniti sve što treba učiniti, ali i ništa preko toga.
Prije svega to se odnosi na neargumentirano sužavanje prostora individualne slobode. Došli smo do toga da nam poklanjaju ono što je naše, kao u slučaju famoznih propusnica za kretanje iz općine u općinu. Vlast prvo zabrani kretanje, a onda izda 700 tisuća propusnica. Čemu? Sadržajno je isto, ali formalno nije – ne krećeš se zato što je to tvoje pravo, već zato što ti je to poklonjeno nečijom milošću.
Totalitarni atavizam najbolje se ipak vidi u namjeri praćenja lokacije mobitela bez preciziranja na koga se odnosi, na koji vremenski rok, kada će se uništiti prikupljeni podaci i tko će sve to nadzirati. Stožer je, unatoč nekim propustima, do sada odradio dobar posao.
Autoritet stručnosti djeluje sam od sebe, što se posebno vidi kod dr. Markotić. Stoga im totalitarni umovi ne trebaju činiti medvjeđu uslugu smišljajući PR smicalice tipa “moj prijatelj Vili” ili dječje crteže superheroja, čime samo postižu kontraefekt i iritiraju javnost. Još fale sletovi i trčanje štafete. Ali uski partijski umovi ni ne znaju drugačije.
Odredbe se odnose na naša tijela, našu fizičku, biološku prisutnosti i potencijal da se zarazimo i prenesemo zarazu drugima. Pokrij gubicu i nos, ne dodiruj druge. Ograničava se što građaninovo tijelo može raditi i gdje i kako se smije kretati.
Za vrijeme opće pogibelji možemo im privremeno može dati na upravljanje svoje tijelo. Ali ne i dušu i um. Kao lojalni građani poštovat ćemo upute stožera, ali nećemo pri tome odustati od prava na razmišljanje, sumnjanje, postavljanje pitanja, traženje argumenta. Inače ćemo se duže čupati od lijeka nego od bolesti.
