Kriza identiteta i vjerodostojnosti političkih stranaka u državi traje već duže vremena i svakim danom poprima nove razmjere i dolazi do punog izražaja.
PIŠE: Pero Kovačević
U Hrvatskoj kontinuirano raste neraspoloženje prema političkim strankama: građani ne samo da ih smatraju nepoštenim i korumpiranim već izražavaju sve snažniju volju i tedenciju da se njihov utjecaj u političkom životu drastično smanji. Kriza identiteta političkih stranaka otvorila je pitanje funkcioniranja političkih stranaka i politike kao društvenog sustava te političara kao osoba u tom sustavu.
Zašto je tome tako, zašto je politika političarima postala cilj,a ne sredstvo pročitajte u ovoj kolumni.
Posljedice krize stranaka ogledaju se u rastućem nepovjerenju i udaljavanju građana od političkih stranaka te posvemašnjoj izbornoj apstinenciji. Stoga je očita potreba njihove transformacije što podrazumijeva prilagođeni tip organizacije i obrazaca upravljanja, kao i preoblikovanje stranačkih programa u skladu s značajnim socio-ekonomskim promjenama u društvu.
Nužna je cjelovita reforma izbornog zakonodavstva.
Polazeći od razmjera političke, moralne i upravljačke krize te krize sustava vrijednosti u nas – slobodno se može zaključiti da se naš politički sustav samo naziva demokracijom, a u najboljem slučaju imamo stranački pluralizam.
Mi smo glavne institucije sustava – izbore, odlučivanje zastupnika, djelovanje vlade – podredili političkim strankama odnosno bolje rečeno njihovim vođama i raznoraznim interesnim skupinama. Da je tomu tako postoji bezbroj primjera.
Kad su građani dali mandat političkoj eliti za uvođenje neoliberalnog odnosno divljeg kapitalizma? Kad su građani dali mandat političkoj eliti da obavi pretvorbu privatizaciju na hrvatski način ili ispravnije rečeno pljačku i grabež.
Upitan je i stranački pluralizam, naprosto zbog činjenice jer političke stranke nemaju jasne programe i ne drže se predizbornih obećanja. Razlikuju se prvenstveno po vođama i taktičkim potezima. U samim strankama ima malo demokracije, što ne treba čuditi jer je njihovo članstvo malobrojno i pasivno, a aktivni su samo njihovi vrhovi i osobe zadužene za odnose s javnošću. Takav sustav, u kojem vladaju stranke u kojima nema demokracije, gdje političari vide politiku kao priliku za bogaćenje, socijalnu promociju i bolji status, potiče ljudske slabosti.
Rezultat toga je blokirano društvo u kojem vrh ne želi odgovornost, sredina aparata ne želi promjene, a velika većina društva samo pasivno može čekati čuda. No, kako čuda nema, zamjenjuju ih kratkotrajna obećanja. U pristojnim demokracijama ne živi se od politike, već se živi za politiku, politika nije cilj već sredstvo.
Samo u predizborno vrijeme i kad se raširi strah da građani i birači ne cijene cinične političare, oni se kratko vrijeme zaplaše. Tada obećavaju skromnost umjesto bahatosti, obećavaju da će raditi za sve, a ne samo za sebe, a nakon izbora zaborave na dana obećanja ili nas izdaju.
Temeljni problem velikih političkih stranaka, kako u Zagrebu tako i u Hrvatskoj je taj što stranke žive u raskoraku između vlastitog oligarhijskog (nedemokratskog) ustroja i potrebe organizacije demokracije, pa je očito da se iz oligarhijski uređenih stranaka teško može izvesti doista demokratska država i vlast.
Etička razina uzroka krize proistječe iz posljedica korupcionaških afera, skandala, klijentelizma i nepotizma koji su neizostavni u djelovanju političkih stranaka. Političke stranke učestalo koriste laž kao tehniku političkog komuniciranja te ona postaje bit političkog jezika kojim stranke kreiraju lažnu političku stvarnost.
Političke stranke imaju nizak ugled u javnosti i zbog činjenice da nisu iskazale dovoljno odlučnosti i političke volje da razriješe navažnije temeljne probleme hrvatskog društva zbog kojih se ono razvija daleko sporije nego bi trebalo i moglo. Jedan od razloga za takvo stanje je i unutarnja oligarhijski postavljena struktura političkih stranaka koja uporno održava političku elitu upitnih moralnih i stručnih kvaliteta što za posljedicu ima slabljenje identifikacije birača i njihovo nepovjerenje u političke stranke te tzv. volatilnost, tj. promjenjivost glasačkog opredjeljenja birača.
U Hrvatskoj su česti i pojedinačni ili grupni prijelazi političara iz stranke u stranku, uglavnom motivirani materijalnim ili drugim probicima. Eto to su samo neke od činjenica i razloga zbog čega je došlo do krize identiteta i vjerodostojnosti političkih stranaka i političara u nas.
Zbog čega su nas pogodile sve ove krize?
Zbog čega su mnogi stranački „šerifi“ uspostavili nedemokratski paralelni sustava vladanja državom i Zagrebom. Bez cjelovite i sustavne reforme izbornog zakonodavstva nema izgleda za demokratizaciju države i vlasti. Nema izgleda za odgovornost vlasti za pogrešne poteze i propuste.
