Da vam je netko uoči zadnjih parlamentarnih izbora rekao da će „uzdanice“ Zorana Milanovića, poput Milanke Opačić, Tomislava Sauche, Ronka, Varge do Ane Komparić Devčić činiti vladajuću većinu Andreju Plenkoviću i HDZ-a u Hrvatskom saboru, vjerojatno bi ga pitali na kojoj je drogi.
Danas je to realnost, kao što je realnost i kluba žetončića Milana Bandića koji ima 12 zastupnika, a da im je cilj taj broj povećati. U ovoj kolumni ću vam sociološki i pravno raščlaniti zastupničke prebjege u ovom sazivu Hrvatskog sabora. Zastupnički prebjezi zorno oslikavaju razmjere moralne i političke krize te krize sustava vrijednosti u kojoj se hrvatsko društvo nalazi već dugi niz godina.
Hrvatska ponovno postaje partijska država vođena osovinom Andrej Plenković-Milan Bandić- Milorad Pupovac.
Tragikomična su obrazloženja Andreja Plenkovića, Gordana Jandrokovića i drugih „vođa“ HDZ-a da oni sa prebjezima nemaju ništa. Nemaju ništa, a čine im vladajuću većinu i drže na vlasti, zar ne.
Naravno da vladajuća većina „europskog“ Andreja Plenkovića nema izborni legitimitet već je riječ o prijevari birača. Koja je tu uloga HDZ-a? Postavlja se i pitanje koja je pozadina Milana Bandića i njegove partije u kupovanju saborskih zastupnika žetončića i čime ih u biti kupuju?
Naravno DORH šuti, a i kako će rušiti vladajuću većinu, zar ne!?
Prelazak Tomislava Sauche, Milanovićevog čovjeka od punog povjerenja, u red vladajuće većine može se tumačiti kao „kupovina“ slobode. Naravno da je u slučaju zastupničkih prebjega riječ o prijevari odnosno izdaji birača uz kršenje velikog broja demokratskih standarda i pravnih uzanci. Je li mandat saborskih zastupnika toliko neobvezujući da zastupnik nema nikakvih obveza prema onima koji su mu povjerili to ovlaštenje.
Hrvatski sabor bi trebao biti predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti. Hrvatski sabor bi trebao biti mjesto odlučivanja, sučeljavanja i pronalaženja najboljih rješenja za napredak i prosperitet građana i zemlje. Zastupnici bi za svoj rad trebali odgovarati građanima, kako onima koji su glasali za njih tako i svim ostalima. Zastupnici bi trebali biti i raditi odnosno ponašati se kao predstavnici naroda i odgovarati narodu za svoj rad. Tako bi trebalo biti, ali tako nije. Mandat je ovlast ili nalog nekoj osobi da za drugu osobu obavi neku zadaću, odnosno da ga zastupa. Budimo jasni i pravno precizni – nema naloga koji ne donosi neku obvezu.
U vojsci zapovijed “Na mjestu odmor!” ne znači “radi što ti padne na pamet!”.
Zastupnički i imperativni mandat Zastupnički ‘mandat’ nije ništa drugo nego nalog. Kao što u ekonomiji ne postoji besplatni ručak, tako u Ustavu i politici ne postoji ništa što bi se moglo označiti kao “neobvezujući mandat”. Budimo realni vlast se nikada nije dobivala bez naznake cilja i obveza.
Institut odnosno složenica “neobvezujući mandat” odnosno „neopoziv mandat“ je čisto proturječje i ne znači da zastupnik nema obveza. Cijela konstrukcija je i pravno apsurdna. Zastupnička prisega obvezuje zastupnika da štiti Ustav. A taj Ustav određuje da “vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu”. U ustavnom pravu, mandat je pravno uređeni odnos između zastupnika i birača koji su mu glasovanjem povjerili neku vlast ili ovlaštenje.
Tradicionalno, teorija razlikuje imperativni i predstavnički mandat. I jedan i drugi politički obvezuje: birači očekuju od svog zastupnika da, u okviru ustavnih mogućnosti, djeluje u njihovom interesu.
Pravno, međutim, obvezuje samo imperativni mandat: birači imaju pravo i mogućnost opozvati zastupnika prije isteka roka na koji su ga izabrali. Kod predstavničkog mandata to nije slučaj: zastupnik ne može biti opozvan prije isteka roka na koji je izabran. Svrha je da se zastupnik ne veže lokalnim interesima, već da se posveti interesima naroda u cijelosti. Jer narod je izvorište i nositelj vlasti.
Ako je zastupnički mandat ovlast ili nalog Milanki Opačić, Tomislavu Sauchi i drugim da zastupaju birače koji su ih izabrali, a je, jesu li onda Milanka Opačić, Ronko i drugi prebjezi prevarili birače ili preciznije rečeno jesu li izdali i postupili protivno dobivenim ovlastima birača kad su pristupili u vladajuću većinu Andreja Plenkovića i HDZ-a. Naravno da jesu.
Prevare birača pravno gledano zastupnici prebjezi su sa biračima sklopili ugovor i jednostrano su ga prekršili i počinili prijevaru.
Evo, kako Zakon o obveznim odnosima definira prijevaru i koje su njezine pravne posljedice. Prema Zakonu o obveznim odnosima prijevara je:
(1) Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kada zabluda nije bitna.
(2) Strana koja je sklopila ugovor pod prijevarom ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete.
(3) Ako je prijevaru učinila treća osoba, prijevara utječe na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru.
(4) Ugovor bez naknade može se poništiti i kad je prijevaru učinila treća osoba, bez obzira na to da li je druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru.
Tumačenje da je mandat saborskog zastupnika neobvezujući i da je zastupnik neopoziv je protivno duhu Ustava, kao i temeljnih europskih demokratskih vrijednosti. Europska komisija je još početkom ovog stoljeća donijela dokument pod naslovom “Načela dobre vladavine”, gdje se participacija birača i odgovornost vlasti ističe kao nužni element demokracije. Lisabonski sporazum naglašava ulogu nacionalnih parlamenata u upravljanju Europskom unijom. Jesu li Andej Plenković i drugi u pravu da je mandat stvarno neopoziv? Jesu i nisu.
Zašto to kažem?
U članku 2. Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor piše: “Mandat zastupnika nije obvezujući i oni nisu opozivi“. Što se tiče pitanja opozivosti zastupnika, mora se priznati da je Zakon u proturječju jer u članku 10. propisuje razloge za prestanak mandata, te kaže
„Zastupniku prestaje mandat prije isteka vremena na koje je izabran: 1. ako podnese ostavku, 2. ako mu je pravomoćnom sudbenom odlukom oduzeta poslovna sposobnost, 3. ako je pravomoćnom sudbenom presudom osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju duljem od 6 mjeseci, 4. smrću.“
Zaključak: Nije sporna činjenica da su zastupnički prebjezi prijevara i izdaja birača. Nije sporna činjenica da su pravno gledano prebjezi protivni duhu Ustava i drugim zakonima, ali bez predviđene sankcije za nemoralnost i prijevaru. Naravno da se ne možemo i ne smijemo zadovoljiti sadašnjim stanjem.
Nužno je učiniti slijedeće. Sankcionirati prijevaru birača kao kazneno djelo ili razlog za prestanak mandata.
Istini za volju u uređenim zemljama sa razvijenim demokratskim standardom predsjednik Vlade bi dao ostavku i tražio raspisivanje novih parlamentarnih izbora. Jednako tako bi to tražio i predsjednik države. Nažalost mi živimo u Hrvatskoj.
