Plenković pred izazovom srpske “žrtve” i hrvatskih slabosti

Kad banda razbojnika pokuša oružanu pljačku banke i dođe do okršaja s policijom sa smrtnim posljedicama, izvjestitelji svugdje u svijetu izvještavaju navodeći da je razbojnička banda S., napala banku N., da je policija intervenirala u tijeku pljačke, da je došlo do oružanog obračuna pri čemu su poginula recimo dva policajca, troje civila, a pobijeni su svi razbojnici ili se nekolicina predala.

Primjera radi, u svakoj terorističkoj talačkoj krizi, koja je prekinuta akcijom specijalne policije ili vojne antiterorističke postrojbe, uvijek se isključivo govori o civilnim žrtvama ili stradanjima, poginulim osloboditeljima i pobijenim teroristima. Naglašavam termine – poginuli, žrtve ili stradalnici i pobijeni. Nikada neće nitko čuti da se kaže u bilo kojem policijskom, pravosudnom ili medijskom izvještaju da je među napadačima ili teroristima bilo žrtava, makar svi izginuli.

Za njih je rezerviran isključivo termin “pobijeni teroristi” ili napadači, za osloboditelje je rezerviran termin “poginuo/li u antiterorističkoj akciji”, a za kolateralne ljudske stradalnike se kaže da su žrtve terorističkog napada, pa makar su stradali od osloboditelja.

Nikada nigdje u suvremenom svijetu nitko nije podizao spomen ploče teroristima na mjestima njihovog terorističkog napada, niti je pljačkašima banke ikada igdje na mjestima pljačke, na pročeljima banaka podignuta spomen ploča s imenima pobijenih pljačkaša. Možete li zamisliti da na Western Unionu negdje u Americi stoji ploča – ovdje je pao za svoje ideale junak John?

Utoliko je jasnije i slijepcima da niti jedan pripadnik JNA, raznih srpskih vojnih i paravojnih postrojbi, nitko u sastavu institucija Republike Srpske Krajine ne može biti označen kao žrtva ili stradalnik od prvog trenutka nasilne pobune protiv Republike Hrvatske, čak i prije proglašenja državne nezavisnosti jer je i u sastavu SFRJ tadašnja Hrvatska morala moći upravljati odnosima na svom teritoriju i imperativno sprječavati nasilje i pobunu protiv državnog poretka.

Nigdje u svijetu nije zabranjeno niti neobično da članovi obitelji, prijatelji ili pripadnici zajednice iz koje je potekao i kojoj je pripadao ubijeni terorist, napadač ili razbojnik žale za njim, da održavaju i posjećuju njegov grob, mole se za pokoj njegove duše ako su religiozni i čuvaju uspomenu na njega, ali ne pada na pamet ni njegovim roditeljima, braći i sestrama od njegovog nedjela pokušati raditi društveni uzor i simboliku zajednice.

Stoga nije samo terminološko pitanje javnog odnosa prema pobijenim pripadnicima zločinačke Republike Srpske Krajine i njenih, odnosno srpskih državnih organizacija nositelja agresije na Hrvatsku.

Pogrešno je govoriti da su na Koranskom mostu pobijeni rezervisti JNA, makar su to formalno oni bili.  Da su nosili ne znam kakvu uniformu i pripadali čak i mimo svoje volje, po sili tamošnjih okupacijskih zakona, bilo kojoj postrojbi, da su pripadali Arkanovcima, Belim orlovima, nekakvim vukovima ili bili duhovnici SPC-a u postrojbi, za današnju Hrvatsku, službenu pogotovo, ali i za javnost – oni su pobijeni teroristi, okupatori i neprijatelji.

Zato nikako ne mogu biti žrtve, ne može se ni njima, niti i jednome ubijenom neprijatelju za cijeloga tijeka nasilne pobune, zatim otvorenog rata, do završetka oslobodilačkih akcija HV-a i HVO-a pripisivati status stradalnika i bilo kakva javna državna ili društvena satisfakcija.

Pobijenim ljudima u Gruborima može i mora, jer su ubijeni pod hrvatskom državnom jurisdikcijom, pri čemu je potpuno svejedno je li ih ubila srpska teroristička skupina ili neki hrvatski osvetnik.

Hrvatski državni, politički i društveni pristanak na status stradalnika ubijenim neprijateljima, čak i kolateralnim civilnim žrtvama pod agresorskom i okupatorskom kontrolom tijekom oslobodilačkih akcija značio bi državnu legalizaciju agresije i zločina. Ako se sve ljude koji su izgubili život od 1990., do 1995. godine u Hrvatskoj može u nečemu staviti u istu ravan onda je to da su svi izgubljeni životi posljedica srpske državne zločinačke politike. Ni u čemu drugom ih se ne može dovoditi u vezu. Srbija to mora ili promijeniti, potisnuti ili prihvatiti odgovornost za to.

Upravo u tom pravcu ide konstantni pritisak Milorada Pupovca i srpskih organizacija u Hrvatskoj, silne komemoracije institucionalnog tipa i uporni pokušaji javne i političke legalizacije srpskih gubitaka sa statusom žrtve u Hrvatskoj. To je matrica građanskog rata, a s obzirom da je agresija i oslobodilački rat bio izrazito nacionalnog karaktera, to je prag legalizacije dva naroda u Hrvatskoj. Upravo u tom pravcu idu svi politički zahtjevi srpskih organizacija u Hrvatskoj, a upravo na tom načelu legalizirana je ustavno-zakonska forma o posebnom izbornom i političkom statusu nacionalnih manjina.

Vidljivo je dakle da se radi o permanentnom procesu vrlo opasnih namjera i agresivnoj velikosrpskoj politici, koja godinama nastoji povratiti izgubljene jugoslavenske pozicije i cementirati uz potporu antife u Hrvatskoj odnose snaga iz svibnja 1945. godine na hrvatskom porazu i srpskoj pobjedi umotanoj u jugoslavenstvo i pogotovo danas zloćudni antifašizam. Upravo zato se prije svih Pupovac i Srbija grčevito drže Drugog svjetskog rata, a Pupovac antifašizma.

Plenković i HDZ imaju daleko teži zadatak zaustaviti i razbiti te procese nego ijedno rukovodstvo te stranke još od Tuđmana. Zbog loših procjena i politika HDZ-a prije svih, uništena je tvrda nacionalistička politika u Hrvatskoj, a na tom spektru su poticani teški mediokriteti koji su sve te dugogodišnje slabosti HDZ-a i loše procese u zemlji s realnim nezadovoljstvom i zabrinutošću nezanemarivog broja ljudi adresirali na Plenkovića i sadašnju političku garnituru, stvarajući među tim skupinama strašnu odioznost i mržnju, potpuno nerazumno i zbog svojih krajnje banalnih političkih interesa, još od udara MOST-a na HDZ tijekom prošla dva mandata, te silovito guraju Plenkovića i HDZ u ovisnost o Pupovcu javno doslovno vapijući da Plenković bude nekakav izdajnik i da mu se što je više moguće oteža djelovanje kako bi bio što neuspješniji.

Strašno je gledati luđačku histeriju, koja potvrdu vrijednosti svojih tragičnih protagonista vidi u urušavanju hrvatskih šansi, kako bi se po cijenu spaljene zemlje dokazalo da Plenković i HDZ ne valjaju. To je savršena klima za Pupovca, koji baš ničim neće olakšati HDZ-u, nego sasvim suprotno. Značajno mu se povećavaju izgledi da realno gubitničku poziciju pretvori u uspješnu taktičku inicijativu. To koristi na dnevnoj osnovi.

U takvim okolnostima, s otvorenim pitanjem trajnog rješavanja pitanja suvereniteta Hrvata u BiH, što je neusporedivo strateški važnije od Pupovčevih srpskih destabilizirajućih udara u Hrvatskoj, s harangom i mržnjom na lažnoj i potpuno nezreloj desnici koja integrira u sebi i podupire krajnje neprijateljske i opasne islamističke namjere bošnjačkog rukovodstva u BiH pod maskom lažnog romantičarskog pravaštva, s fluidnom lijevom i većinom krajnje anacionalnom scenom, Plenkovića će gotovo u potpunosti trajno obilježiti rasplet ovih odnosa.

Nitko ga u povijesti neće pamtiti po ovakvom ili onakvom rješenju krize s Agrokorom, po upravljanju epidemijom i upravljanju ekonomskom krizom i rješenju ekonomskog udara neusporedive težine, niti će ga povijest pamtiti po tome je li na globalnom trendu ratificirao Istanbulsku konvenciju, uveo zemlju u Schengen ili u Eurozonu.

Još manje će mu poziciju u nacionalnoj memoriji osigurati nekakva karijera u međunarodnim institucijama, jer njega, kao i svakog političara na najvišim državnim funkcijama povijest isključivo vrednuje iz nacionalne perspektive, što on zna izvan svake sumnje. Sve su to krajnje prolazne točke u odnosu na trajno rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u cjelini, pri čemu treba jasno istaći da ono niti izbliza nije riješeno.

Zbog toga je nužno sa svih, poglavito akademskih pozicija javno razbijati srpske, ali i sve druge agresivne podvale i namjere, odlučno rasvjetljavati perfidne podvale sračunate na izazivanje ljudske suosjećajnosti za upakirane politike u status žrtve ili ljudske nesreće, a uz to ne imati razumijevanja i milosti za neodgovorno trgovanje i licitiranje hrvatskim i kršćanskim svetinjama i sudbinom mediokritetskih izazivača kaosa u hrvatskom nacionalnom tijelu.

Ovo je vrijeme za razum i odgovornost, za osmišljavanje sustavnih rješenja, što je prije svega strateška obveza vladajućih, ali ništa manje i kreatora javne klime u zemlji, jer bez toga nitko neće sutra moći svaljivati odgovornost na Plenkovića i HDZ, pogotovo ako im se otežava ionako krajnje teška situacija.

Da bi ih se moglo pošteno ocjenjivati s načelnih nacionalnih pozicija nužno im je ukazivati na greške, ali i pomoći u srazu s neupitno neprijateljskim silnicama, a ne taktikom spaljene zemlje ili logikom što gore – za mene bolje, na dnevnoj osnovi dokazivati svoje hrvatstvo.

Marko Ljubić/Foto: N1