PIŠE: Željko Maršić-Zenga
Rade Šerbedžija ovih dana nesuvislim i neuvjerljivim isprikama hrvatskim dragovoljcima i žrtvama velikosrpske agresije, pokušava oprati svoj lik i djelo.
Prošli tjedan, tijekom Beogradskog sajma knjiga, očekivano se priključio koloni hrvatskih jugofila i orjunaša koji obilato koriste beogradsku busiju, kako bi odonud svim sredstvima jurišali na hrvatski suverenizam. Rade je Hrvatskoj i njezinim dragovoljcima uputio niz teških uvreda.
Između različitih uvredljivih izraza i formulacija posebno je zanimjiva najmanje isticana izjava o „divnoj Jugoslaviji“ i „bitangama koje su je srušile.“ Šerbedžija je i ovaj put računao na hrvatsku kratku pamet, no plan mu je poremetila neočekivana reakcija Ministarstva hrvatskih branitelja, pa je hrvatsko brijunsko leno riješio spašavati nesuvislim i neuvjerljivim isprikama.
Tako je na scenu još jednom ispuzalo hrvatsko, orjunaško, velikosrpsko čudovište blisko spareno s četnicima, koje je četrdesetih godina prošlog stoljeća doživjelo grotesknu simbiozu s ideološkim protivincima, komunistima, te nastavilo ratovati protiv hrvatskog suverenizma. Nakon primjera Đure Vilovića i njegovih političkih stranputica, od svećenika, preko pravaštva do četničkog „štabskog oficira“ danas možemo „uživati“ u liku Šerbedžije i orjunaškog jata, koje za antihrvatske rabote redovito koristi beogradsku busiju.
Rade se hvali iznimnim pamćenjem unatoč godinama. Znači da sigurno nije zaboravio ključne događaje koji su doveli do uništenja njemu divne Jugoslavije. Stoga se njegov silni trud da izjednači krivnju za krvave ratove devedesetih, te zaborav i prešućivanje velikosrpske agresije, ne mogu objasniti ničim drugim doli ortodoksnim orjunaškim velikosrpstvom.
Čudom je zaboravio na Miloševićevu Jogurt revoluciju (1988.) unutar Antibirokratske revolucije koja je nasilno srušila federalni ustroj SFRJ, ukidanjem autonomnosti Kosova i Vojvodine. Rade je šuteći podržavao nasilje.
Srbija je nastavila prevratom u Crnoj Gori i neuspjelim pokušajem izvoza revolucije u Sloveniju(1989.) Nije to smetalo Šerbedžiji i jatu.
Prešutio je i Gazimestanski govor Slobodana Miloševića koji je jasno zasvirao ratne trube velikosrpstva. (1989.)
Unatoč razumnim, konfederalnim prijedlozima Hrvatske i Slovenije, Rade nije poveo miroljubive intelektualce da podrže konstruktivan prijedlog, očuvaju Jugoslaviju i spriječi rat. Nije im odgovarao konfederalni pad velikosrpske hegemonije.
Koliko god velikosrpstvo skrivao pod tepih jugoslavenstva, Šerbedžija je 1991. odabrao otadžbinu (Srbiju) umjesto domovine (Hrvatske). Nije se poput Arsena Dedića i mnogih potrudio pomoći hrvatskim apelima za mir. Razumljivo, sve procjene su govorile o brzom i učinkovitom slamanju nejakog hrvatskog suvereniteta.
Rade tijekom 1991. šuti o hrvatskim patnjama, obilazi beogradske i bosanske pijanke, bezočno lažući da je iz Hrvatske izgnan. Ne smeta mu krvava vukovarska kulisa filma Dezerter u kojemu glumi, niti ga muče žrtve Ovčare. Nema suosjećanja za Hrvatsku razoružanu, prepuštenu velikosrpskom divljanju i bestijalno razrušenu. Mefistovski zadatak odrađuje predano i konstantno.
Na bečkom svjetskom Saboru PEN centra u studenom 1991., Šerbedžija nastupa kao predstavnik Srbije, naglašavajući da je Srbin iz Hrvatske, kako bi ojačao Miloševićevu poziciju. Nema spomena veliosrpske agresije, nema spomena okupiranog, raspetog Vukovara, civilnih žrtava – samo izjednačavanje krivnje.
U jesen 1992., zatečen uspjehom hrvatske obrane, međunarodnim priznanjem i izvjesnim opstankom hrvatske države, Rade teatralno opet kreće u izgradnju disidentskog lika po širem inozemstvu. Opet nema progovaranja o velikosrpskoj agresiji nego se u prvi plan stavlja njegova osobna patnja za razobličenim jugoslavenskim identitetom, izmišljenom jugoslavenskom nacijom i totalitarnom Jugoslavijom. Koristeći dobro umrežene jugoslavenske agenture, Šerbedžija luta svijetom i nažalost učinkovito gradi priču o jednakoj krivnji za ratove, ignorirajući zdravorazumske činjenice.
Dolaskom na vlast račana i SDP-a, 2000., Rade se slavodobitno vraća u Hrvatsku. Orjunaške agenture ga bogato hrane državnim novcem, znakovito mu prepuštaju „okupaciju“ Brijuna odakle kreće novi pohod za pranje jugoslavenskog lika i podrivanje hrvatskog suverenizma. Nažalost, unutar svih naknadnih političkih promjena u njegovom slučaju su nadvladale orjunaške mreže, koje su dopuštale „porodičnom teatru Šerbedžija“ daljnju okupaciju Brijuna i obilato hranjenje državnim novcem.
Navodni osjećaj za pravdu i velika umjetnička duša nisu smetali Šerbedžiju da 2011. objeručke prihvati protuzakonito i protustatutarno imenovanje u zvanje redovitog profesora glumačke akademije u Rijeci. Protuzakonitost toga čina uzrokovala je protestnu ostavku dekana Akademije dramskih umjetnosti Enesa Midžića.
Ružno, stvarno lice Šerbedžijinog protucivilizacijskog orjunaštva i velikosrpstva, jasno se ocrtava manipuliranjem u humanitarnom projektu „Zaboravi“ iz 1995. Organizirao je široku humanitarnu akciju „za dobrobit dece bivše Jugoslavije“ unutar tajnovitog The Peace Fund- International Trust. Održan je niz koncerata, u prodaju je plasiran i nosač zvuka.
Minimum moralnosti nalaže Šerbedžiji koji je prikupljao novac, da javnosti objasni gdje i kako je nestao njegov međunarodni fond, tko su bili osnivači, gdje su sredstva prikupljena djelovanjem istog i kako su raspodijeljena?
Njegovo indentitetsko laganje je dosegnulo razinu groteske. Skrivanje velikosrpske politike iza hinjenog humanizma i njegove „divne Jugoslavije“, odavno je pročitano. Istina o njegovu djelovanju zrcali iz rečenice; „ Sad se mnoge stvari mijenjaju, dolaze polako neke druge informacije. Kao Srbi, sad u svijetu nismo jedini bad guys. Kažu ima i drugih, čuli su. Iako smo ipak još među najvećima.
Optimalno rješenje Šerbedžijinog rašomona leži u činjenici da jasno priznaje svoje srpstvo. U toj činjenici nema ništa problematično. Problematično je što on svoje velikosrpstvo sve prozirnije pakira pod jugoslavenstvo a krivotvorenim izjednačavanjem ratne krivnje podriva hrvatski suverenitet.
Stoga, neka ga državnim novcem i teritorijem unutar Kusturičinog, velikosrpskog, Andrić grada nagrade Republika Srpska i Srbija. Zašto bi se patio u Hrvatskoj koja mu nikako ne odgovara. Možda Srbiju uspije prosvjetliti svojim povijesnim falsifikatima.
Željko Maršić-Zenga
