U Zagrebu je prije koji dan u organizaciji Mreže antifašistkinja Zagreba i Platforme za reproduktivna prava održan prosvjed nazvan „Marš solidarnosti“, a zalaže se za pravo na dostupan i besplatan pobačaj. Inače, pobačaj je i sada dostupan, a u slučaju medicinski indicirane potrebe i besplatan.
PIŠE: Silvana Oruč Ivoš
No, aktivistice koje su transparentima hrabro istaknule da ne žele ni Boga ni državu blizu svojih jajnika, rado bi da im ista ta država (a država to smo svi mi) u 21. stoljeću – uza sve moguće zaštite i kontracepciju – financira namjeran prekid trudnoće. A da pokažu koliko su ozbiljne okitile su se zastavama – bivšeg SSSR-a. Kako bilo ono što su uspjele artikulirati jest samo to da svi oni koji imaju drukčije mišljenje nisu poželjni. Mora biti kako one žele. Ili nikako.
Na snagu je u međuvremenu stupila Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji tzv. Istanbulska.
HTV je toj činjenici posvetio vrlo gledanu emisiju pa su urednici u pravom partijskom duhu pozvali čak četiri sugovornice da brane Konvenciju, a samo jednu protivnicu ratifikacije. Neugodno je bilo i gledati i slušati pojedine agresivne sugovornice koje su k’o hijene nasrtale na gospođu koja je imala drukčije mišljenje.
Drukčije mišljenje, kao što znamo, u Hrvatskoj i nije najpoželjnije.
Pa tako nije poželjno ni da se napokon pregledaju potpisi koje je preko 400 tisuća ljudi dalo tražeći da se raspiše referendum o Istanbulskoj konvenciji. Jer tko bi se referendumom igrao kad se zna što narod misli! Bolje je sve sasjeći u korijenu i praviti se da u Istanbulskoj konvenciji ne postoji odredba po kojoj se ona može opozvati. A one koji joj se usprotive odmah optužiti da zagovaraju nasilje nad ženama, da su primitivci i katolibani koji vjeruju da je Zemlja ravna ploča. Pa se ti sad brani!
Svjedočili smo i panici određenih elitističkih struktura zbog najavljenog prosvjeda u Vukovaru kojim se traži da državne pravosudne institucije napokon počnu raditi svoj posao i kazne počinitelje najtežih ratnih zločina i velikosrpskog genocida. Al’ ne može. Slažu se domaći elitisti kako se počinitelji trebaju sankcionirati, no ne baš onda kad su oni na vlasti. I tako preko dvadeset godina. Uvijek je neka viša sila u pitanju. Trenutačno se ta viša sila zovu Pupovac i njegova tri zastupnička glasa.
I dok jadne nevine žrtve mogu i moraju čekati da se sankcioniraju njihovi krvnici, cijela se država na noge digla kada je Pupovac priopćenjem svoje stranke izvijestio javnost da je napadnut na zagrebačkom Dolcu. Napad se dogodio usred bijela dana, a oružje kojim je napad izveden, prema dostupnim podatcima, bila je kriška limuna. Doduše nitko od nazočnih ništa nije vidio pa je prema nekim izvorima oružje moglo biti ostatak hamburgera. Kako bilo, nije lijepo ni poželjno ljude gađati ničim, pa ni hranom.
Čak i kada svakodnevno koriste ratnohuškačku retoriku ili slave sa četnicima, kao što to čini Pupovac.
No, zbog tog čina, čak i ako se zbilja odigrao, nema potrebe ispričavati se kao što su to učinile mnoge stranke, Vlada, institucije. Gađanje hranom političara u Hrvatskoj se nije dogodio prvi put al’ ne sjećam se da su se zbog toga na noge dizale sve institucije.
Prije desetak dana ljudi su jajima gađali Bandića o čemu su s dozom zluradosti izvijestili gotovo svi mediji i nikom ništa. Istarskog župana nedavno su zalijevali pivom i gađali kikirikijem zbog neisplate plaća u Uljaniku i – opet nikom ništa. Američkog predsjednika George W. Busha u Iraku su gađali cipelom. I nikom ništa.
Jer gađanje hranom izraz je političkog aktivizma koji seže još iz vremena antike i njime se iskazuje nezadovoljstvo politikom, odnosno prosvjed, a ne namjera da se nekog ozlijedi ili, ne daj Bože, ubije. Jednostavno, to je svojevrsni demokratski folklor koji je u državama zapadne demokracije uobičajen. Recimo Francuzi.
Njihovi predsjednici i političari redovito su na meti takvog aktivizma i to bez obzira na to dolaze li s desnog ili lijevog spektra. Slično je i u ostalim europskim državama. I baš nitko od toga ne pravi dramu. Doduše, oni nemaju Pupovca pa je možda sve jednostavnije. No, i na ovom primjeru lijepo se vide ta naša famozna dvostruka mjerila. Jedni mogu sve, a drugi ništa.
Inače, ta dvostruka mjerila i nedostatak principa mogu komotno postati i zaštitni znak hrvatskog društva. Pa tako sada svjedočimo situaciji da su određene strukture navezane na politiku i branitelje protiv prosvjeda u Vukovaru. Rečeno im je da tako mora biti. A vlast se mora slušati. Bespogovorno. Isto onako kako su bespogovorno slušali prethodne vlasti. I isto onako kako će slušati budućeg šefa. Bespogovorno dakako!
