UZ STOGODIŠNJICU SMRTI: I Česma i Općina i Gimnazija i Vodovod… Sve što vrijedi je njegovo

studeni 22, 2016 maxportal
Share Button

Franjo Josip I. (18. kolovoza 1830. – 21. studenoga 1916.) nije bio samo Car čije je vrijeme trajanja bilo jednako vremenu trajanja njegovog carstva! I za njegovog života, bilo je jasno da je nešto „golemo“drugačije s čovjekom koji u sred jedne od najljepših i najvećih palača na cijelom svijetu, spava na običnom i tvrdom vojničkom krevetu na kojem je, usput budi rečeno, i umro!



PIŠE: Goran Raguž

Ništa nije bilo jednostavno osamnaestogodišnjem dječaku, koji u sred krvave 1848. postaje Kaiser und Koning najvećem državnom, nacionalnom i vjerskom konglomeratu od Rimskog carstva!

Tlačen od majke, suprostavljene dvorske kamarile, svakog mogućeg nacionalnog pokreta, osobito Mađara pohlepnika za vlašću, dječak je sjeo na taj čudesni prijestol, danas znamo, samo sa jednom željom: da postane ne Car, već prije svega čovjek, odgovoran samo Svemogućem i Zakonima svoje nesretno složene zemlje! A bila je nesretno složena! Doslovce sa koca i konopca i sve oko njega je već gorjelo bez milosti!

I Beč je bio pred paljevinom. Mađarske horde su ložile sve pred sobom, bez milosti se rugajući caru – dječaku i njegovoj smiješnoj carevini! Ni On, ni njegov generallajtnant, baron Josip pl. Jelačić, to nisu mislili! Za njih dvojicu, to je i dalje bilo Rimsko – Njemačko Carstvo za koje treba poginuti. Danas znamo da je iz nekih, samo njemu znanih razloga, Njegov Vrhovni Zapovjednik vjerovao da mu je mladi Car i sin!

Ništa neobično za vrijeme i njegove krajnje slobodne seksualne odnose među plemstvom. Za Cara, to je bila borba za Carstvo, a za njegovog Vrhovnog Zapovjednika, borba za sinovo naslijeđe! Lajoš Košut je izgubio. Hrvatska vojska je još jednom spasila Beč. Car je postao pravi Car, prave pravcate Carevine, koju je odlučio da diže mjerom skromnosti i pravednosti koju mu je svako jutro diktiralo buđenje u skromnom vojničkom krevetu, prva molitva i razmišljanje o probitcima Njegovih podanika. Car se nije šalio ni sa molitvom, niti sa takvim razmišljanjima!

Nepoznato je u povijesti da je jedna carevina podigla toliko običnih česmi kao njegova i to onih koje traju „zauvijek“, poput one u Adi, u kojoj se makar dvaput dnevno napijem vode i spomenem pokoj Njegovoj Carskoj i Kraljevskoj duši.

Malo je ulica u njegovom Carstvu koje su se pokazala tako pametna i korisna simbioza Novog i Starog, samo zahvaljujući jednoj pametnoj postavljenoj česmi. Jednostavno nezaobilaznoj svakom čovjeku ovog grada u pokušaju, svakim i danom i dobom godine.

Grad je pun njegovih česmi, no ova je posebna. Čak ni dvije mog Zagrada joj ne mogu obiti pera. Ada je Ada. Jedini dio Stoca koji nikada nije htio da bude Kasaba. I drži se nekako i danas. Samo zato što se njegovi zadnji građani tu svakodnevno napiju vode i sjete Ga se.

Iako se dio Njegovog pučanstva protivio Njegovom dolasku malo bezobraznije nego verbalno, nije im zamjerio. Imam osjećaj da se On osobno svakodnevno angažirao da nam osigura dobar život i budućnost. Danas sam uobičajeno popio vode u Adi (Njegovo), prošetao pored Stare gimnazije (Njegovo), pored zgrade općine (Njegovo), pa na bazen da se rashladim u 104 godine starom zdanju kojeg te ljepote nije bilo u Njegovom Beču. O dugotrajnosti svega, tako tipičnoj za Njega, da i ne govorimo.

Ipak, nije nam se primio. Ni Car ni Njegov Grad. Uvjeren sam da se ovdje nikada nije mogla (a i niti će) primiti ideja skromnosti Čovjeka pred svojim Bogom i običnim ljudskim zakonima koji za svakoga osiguravaju makar malo pravde, a za svakog podanika makar malo ljubaznosti kojom činovnik u katastru dočeka običnog zemljoradnika. I sve to iz običnog vojničkog kreveta…

Strog prema sebi, nije bio lak ni drugima. O Stočanima da ne govorimo. Umalo ih je uznemirio dovođenjem željezničke pruge, koja bi sigurno poremetila i spavanje i varenje onih koji su to mudro sikterisali! Nije se Franjo naljutio.

Vjernik i u uvjerenik u načela se samo rastužio. No dobro, ispoštovao je tradicionalni mir tihe kasabe kojoj je varenje i spavanje bilo važnije. Do dana današnjega. A imam osjećaj da će tako gurati do Sudnjeg.

Samo Njega odavno nema. Umro je tužan znajući da je sve propalo i da će Zlo i Država za Čovjeka, pobijediti Red, Zakon i gradnju Česmi. Bio je u pravu. Iza njega, nije napravljena nijedna. Srećom po mene, ovu u Adi mi je napravio da traje, pa ćemo gurati nekako. Sve što je ostalo je da Ga sada ne zaboravimo.

Možda vratimo Carski Duh ovom malom i tužnom gradiću u pokušaju. Vaše Carsko i Kraljevsko Visočanstvo, dajem Vam riječ da ćemo Vas se od dogodine bitno ozbiljnije sjećati.

Franjo Josip I, Schonbrunn, Beč, 18. Kolovoza 1830. – Sconbrunn, Beč, 21. Studenog 1916. austrijski car, i ugarsko – hrvatski i češki kralj. Počivao u miru!

Komentari
Share Button