VIŠNJA BOJANIĆ: Milanović i skijaši – This is hilarious

siječanj 3, 2020 maxportal
Share Button

‘Skijaši i skijašice, znam koliko vam je teško, i ja volim skijati, a ove godine nisam skijao uopće. Molim vas, jedan dan poklonite da se sljedećih pet godine ne bismo svi nasanjkali..’ iskreno je prije nekoliko dana zavapio Zoran Milanović obraćajući se svojoj pastvi.



Gospodinu Milanoviću koji jako voli anglizme, moramo poručiti: this is hilarious.( U slobodnom prijevodu, to bi značilo ekstremno smiješno, histerično smiješno ili samo histerično, kako vam drago.) Naime, ovo njegovo lamentiranje ‘ …znam koliko vam je teško…’ je, u najmanju ruku – neukusno.

Tu niti jedan Alex Braun – inače sposoban lik koji je zaslužio svaku kunu koju mu je SDP platio iz proračunskog (čitaj: našeg) novca – ne bi uspio popeglati ovo patetično Milanovićevo ‘cmizdrenje’ za svaki glas. Ajde, olakotna okolnost mu je ta da je, makar nategnuto, pokušao biti duhovit pa je poručio hrvatskim građanima:

“I kad vam se bude činilo da nisam normalan, ja ću ustvari biti normalan.”, pa onda, zlu ne trebalo, malo i u pomirljivom tonu: “I kad vas budem iritirao, ne brinite, brzo će proći.” (Nino Đula, Jutarnji list, prosinac 2019.)

Treba jasno reći, Milanović nema blagog pojma niti razmišlja o onima kojima je u životu doista teško, a najmanje o onima koji nikad nisu ni stali na skije. A tako bi rado to učinili. Posebno djeca i mladi koji bi rado skijali ali većina ih nije u mogućnosti priuštiti si taj luksuz.

Koliko je ljudi do sada iselilo iz RH – procijenimo to na cca 300, 000 ljudi – jer, pojednostavljeno rečeno, nisu bili u stanju dostojno živjeti od svojega rada. Ako od tog broja izuzmemo one koji su otišli za boljim životom, bez neke nužne sile, većina je otišla doslovce trbuhom za kruhom.

Pa samo pola Slavonije je otišlo da se možda nikada ne vrati!! I koliko će takvi imati utjecaja na ishod izbora, to ćemo tek vidjeti.

Kak god se razriješili izbori, pitanje neodlučnih birača je i dalje glavno pitanje i navodno se, prema nekim procjenama, radi o svakom desetom biraču. Oni pristojni, uljuđeni građani, ona tiha većina, svejedno bili oni po svjetonazoru i uvjerenju, lijevi, desni ili centar, i po nekoj logici stvari, oni bi mogli biti ti koji će odlučiti izbore. Neostrašćeno. Nepristrano. Oni koji će odlučivati cum grano salis.

Oni koji su mlađi i/ili malo stariji, visokoobrazovani i inteligentni ljudi, otvoreni prema budućnosti, nebitno jesu li više konzervativni ili liberalni ali koji nisu skloni onim starim, i umjetno kreiranim podjelama na ‘mi ili oni. Oni koji sigurno neće ad nauseam ‘jahati’ na partizanima, ustašama i antifašistima.

“Kod Milanovića mi se svidjelo što je rekao da je uspio pobijediti sebe, da je nekad i pogriješio, što dosad nikada nismo čuli….”, kazao je Krešimir Macan.

Dakle, Macan ne isključuje mogućnost da Milanović možda ipak uspije pobijediti samoga sebe. Ok, nije nemoguće. No, imati punu kontrolu nad sobom, to je vrlo ozbiljan i – da se opet poslužimo engleskim jer Milanović to baš jako voli – extremely challenging task.

‘On je političar previsokog stupnja isključivosti i antagonizacije, praktično je nezamislivo da bi imao konstruktivan odnos s bilo kojom vladom, zdesna ili slijeva. Njegov je cinizam nespojiv s potrebom da predsjednik države bude okupljač, i to bitno više od sadašnje predsjednice, da uzgaja prostor dijaloga u društvu, pokreće budućnosne teme, nesvadljivo putuje svijetom otvarajući vrata Hrvatskoj.

K tome, bez obzira na sužene ovlasti, predsjednička je funkcija radno visokointenzivna, tu je mnogo protokola i drugih obaveza koje zahtijevaju disciplinu i visok radni kapacitet, što je bio jedan od većih Milanovićevih problema dok je bio premijer.’, pisao je svojedobno Nino Đula.

Vrijedi spomenuti i činjenicu da su oba kandidata prilično zapostavila mlade birače. Ako pretpostavimo da su u Irsku, Njemačku, Švedsku…..otišli pretežno građani mlađe i srednje dobi, taj veliki gap tek će se pokazati na geografskoj mapi Hrvatske.

S jedne strane revolt i razočaranost takvih građana hrvatskom politikom je očekivan pa ipak možda je bilo prostora da oba kandidata osmisle kampanju na način da maksimalno animira mlade glasače – jer, u njima je snaga. Ili je to očekivanje možda bilo (pre)drsko.

Jer, intenzivniji odlasci građana zabilježeni su negdje početkom 2014/2015 dok je ‘kukuriku’ koalicija, opijena moći koja joj je po drugi puta sama od sebe pala u krilo, krenula u totalni ‘raspašoj’ e da bi tek u posljednjoj godini mandata pokušali nešto suvislog napraviti. A i to je de facto išlo po inerciji jer se EU već počela oporavljati.

U ovoj gladijatorskoj borbi ni jedan kandidat ne smije biti bahat. NITI JEDAN. Nepristrane, realne i koliko-toliko objektivne glasače neće previše impresionirani to što je netko dobar retoričar ili što će svako malo ubacivati latinske sentence. Niti će KGK proći ‘lišo’ s nekim floskulama a koje se, već u trenutku dok su izrečene, isti čas zaborave.

Ono što je primarno, hrvatski građani trebaju kandidata koji je s vanjskom politikom u stanju kormilariti kroz sve neizvjesnije globalne izazove, izbjegavajući konflikte sa svim dionicima s domaće i svjetske političke scene. Nekonfliktno i civilizirano a ne ostrašćeno i iracionalno ponašanje su de rigeur ma što mi o kandidatima mislili privatno.

Respekt prema svim građanima, bez obzira na osobne preferencije su ono što se očekuje od jednog predsjednika.

Diplomacija je jedna fina disciplina gdje ne stanuju primitivizam i improviziranje kako se kome svidi. I koliko god se ovi izbori mnogima od nas možda čine nevažnim, ako se ipak odluče izaći na izbore, ključno je da se odluče za osobu koja je, prije svega, nekonfliktna.

I na kraju, nitko od kandidata ne treba misliti da se, dobije li izbore, popeo na sam vrh Olimpa. I da tu prestaje sva njezina/njegova briga za poslove države.

Višnja Bojanić/ Foto: pxll

 

Komentari
Share Button