Predsjednik Srpskog pokreta obnove i nekadašnji šef diplomacije SRJ, Vuk Drašković, u autorskom tekstu za Danas, kritizirao je namjeru vlasti da se Srbija priključi Euroazijskoj uniji:
“Od pada Slobodana Miloševića, programski cilj svih vlada Srbije bio je – članstvo države u Europskoj uniji. I, dokle smo stigli? Sve govoreći da putujemo ka Briselu, putovali smo u suprotnom smjeru. EU je daleko, a Euroazijskoj uniji pristupit ćemo već u listopadu.
To je uspjeh, kažu, jer na tržištu Euroazijske unije živi 180 milijuna ljudi.
Je li to tako?
Članstvom u Euroazijskoj uniji (Rusija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan i Armenija) Srbija riskira tržište EU od 500 milijuna ljudi, na koje izvozi blizu 70 posto svega što izvozi, dok u države Euroazijske unije izvozi dvanaest puta manje. Srbija riskira da ostane i bez milijardi eura donacija, subvencija i bespovratne pomoći iz pretpristupnih fondova EU.
Riskira i civilizacijski raskol sa svojim građanima koji žive na Zapadu.
U zemljama EU njih je blizu dva milijuna, a još toliko ih je u SAD, Kanadi i Australiji. Samo za posljednjih desetak godina, iz Srbije se, u potrazi za poslom i boljim životom, iselilo više od 700.000 ljudi, mahom mladih i obrazovanih. Svi oni, kao i milijuni prije njih, otišli su na Zapad, skoro nitko ni u Rusiju, ni u Kinu, ni u Kirgistan. Srbija riskira da, odbačena od EU i Zapada, postane balkanska Venecuela, možda i Sirija.
Brojke kažu da Srbija izvozi više u BiH nego u Rusiju, Kinu, Bjelorusiju, Kazahstan, Kirgistan i Armeniju zajedno. Zemlje EU su donirale, poklonile, Srbiji više od tri milijarde eura, a SAD jednu milijardu.
Narod u Srbiji to ne zna. Vjeruje medijima koji pronose da sa Zapada stižu samo prijetnje i ucjene, a Rusija i Kina su darodavci i dobrotvori, iako poklona iz tih država nema.
Činjenice su neumoljive. Tim gore po činjenice, govorio je Staljin, a sljedbenici tog autizma i jednoumlja obrazuju javnost Srbije brutalnije poslije Miloševića nego za njegovog vladanja. Devedesetih godina prošlog stoljeća, kad su ubijali i kidali onu veliku državu, protiv njih se, svakodnevno, borila Srbija otpora zlu, žigosala i demaskirala i zločine, i zločince, i njihove ideologe.
Tu Srbiju nisu mogli umiriti i ušutkati ni ubojstvima, ni torturom, ni zatvorom, ni optužnicama za nacionalnu izdaju.
Već osamnaest godina, od proklamiranja „demokratskog preporoda“ Srbije i njenog okretanja ka „euroatlantskim integracijama“ (ka EU i NATO), katedre educiranja naroda protiv tih ciljeva drže vinovnici najvećeg nacionalnog poraza i sramote. Udbaši, ratni mafijaši, pljačkaši i razbojnici, haški osuđenici za ratne zločine, antizapadni ideolozi, kvaziznanstvenici i analitičari, pravoslavni džihadisti, vračare i vidovnjaci, svakog dana su na televizijama, širom su im otvoreni najtiražniji štampani mediji, objavljuju knjige i ratne memoare o zavjeri Europe i Amerike protiv Srbije, drže predavanja po varošima i selima, hejtaju po društvenim mrežama… I, evo nas gdje smo. Ne u Europskoj, nego u Euroazijskoj uniji!
A kako je u Rusiji? Prema službenoj statistici, iz Rusije se, za posljednje dvije i po decenije, iselilo oko – pet milijuna ljudi. Nevladine organizacije u Moskvi kažu da je taj broj, najmanje, dva puta veći.
Aleksej Kudin, bivši ministar financija, tvrdi da je iz Rusije otišlo – 18 milijuna ljudi! Alina Polakova, predsjednica Atlantskog vijeća, dramatično upozorava da se događa „egzodus Rusa“. Iz zemlje se iselilo i oko 800.000 znanstvenika.
Azil u državama EU najmasovnije traže izbjeglice iz Sirije i Rusi koji napuštaju Rusiju. I službena Moskva ne skriva „demografsku katastrofu“. Međutim, za ovdašnju antizapadnu pomamu, Vladimir Putin je – Rusija. Putin zaprijetio, Putin naredio, Putin odlučio…
Svakodnevno, antieuropska i antizapadna kampanja u Srbiji istura ruskog predsjednika kao svoj mač i štit. Da je, onda, bilo Putina, ne bi bilo ni Oluje, ni Bljeska, polomili bismo NATO, očistili Kosovo i Srbiju proširili do granica koje smo htjeli! Ovo narod u Srbiji sluša već osamnaest godina. Od ovakvih fantazija oboljela je Srbija.
A Rusija, najveća država na svijetu, najbogatija po resursima dobivenim od Boga, zemlja najbrojnijeg europskog naroda velikog znanja i duha, posjeduje sve da bude magnet koji privlači i globalna sila u svemu. Rusija to, nažalost, nije. Zapad je nadmoćan.
Zapad pobjeđuje na frontu ljudskih sloboda, životnog standarda, tehnologije, takmičenja ideja, smjenjivosti i kontroli svake vlasti. Prirodna potreba, da budu slobodni, da rade i zarade, da ne strepe od države i njenih ideoloških, vjerskih ili ma kojih inkvizitora, ljude iz cijelog sveta vuče ka Zapadu. Sa Zapada nema iseljeničkih karavana. A države, iz kojih narod odlazi, od neizbježnog poraza ne mogu spasiti ni oružje, ni tajne službe, ni represija, ni propagandisti iz šinjela Goebbelsa i Berije.
Dok je Rusije i Kine, izgubljeno Kosovo nije izgubljeno! Naročito na ovome lancu, Srbija se vuče od Europe ka Aziji.
Posljednji je trenutak da Srbija izađe iz labirinta samoobmana, obmana i propadanja. I da pokrene svoj europski voz koji, uklet i okovan, već osamnaest godina, stoji u beogradskoj stanici. Briselski tegljači pokrenu ga donacijama, subvencijama, bezviznim pasošima pa i laskanjima, ali vlak zaustave tegljači s Istoka i povuku ga unazad. Održava se iluzija kretanja Srbije ka Zapadu, a Zapad je sve udaljeniji.
Ne može se u Brukselles preko Moskve ni na Zapad preko Istoka.”
Foto: Stanislav Milojković
