Kad je 34‑godišnji Jhon Bryan Bogdanovich u veljači ove godine krenuo iz Perua prema Hrvatskoj, nije znao da će mu put gotovo završiti u suprotnom smjeru. Na amsterdamskom aerodromu zaustavili su ga službenici za imigraciju, procijenili da nema dovoljno novca i pripremili ga za deportaciju.
U tom trenutku, jedina osoba koja mu je mogla pomoći bila je čovjek kojeg je upoznao tek nekoliko tjedana ranije preko Facebooka.
Verko Kutleša, predsjednik Udruge za povratak Hrvata u Hrvatsku, javio se nizozemskom službeniku, objasnio da je Jhon potomak Hrvata, da ga u Zagrebu čeka stan, posao i potpuna podrška. Vjerojatno je pomogla informacija da je Verko bivši im kolega koji je više od 30 godina radio u Hrvatskoj policiji kao glavni policijski inspektor i unutarnji revizor u Kabinetu ministra.
Tek tada su ga pustili i osigurali mu drugi let za Hrvatsku. Tako je počeo njegov povratak u zemlju koju je njegov šukundjed Andrija Bogdanović napustio oko 1860. godine, kada se iz Komiže otisnuo prema Pacasmayou na obali Perua.
Jhon je u Zagreb stigao bez znanja hrvatskog jezika. “Teško je kada ne znate jezik”, kaže. Upisao je Croaticum na Filozofskom fakultetu i svakodnevno uči govoriti i pisati.
Želi ostati u Hrvatskoj, zasnovati obitelj i jednog dana dovesti svoje roditelje, ali tek kad se stabilizira, zaposli i osigura normalan život.
U Peruu je radio kao psiholog, profesor, instruktor kuhanja i glazbenik. Skladao je dvadesetak pjesama o životu na moru i dalmatinskim otocima, a napisao je i knjigu o svom životu i putu u Hrvatsku. Njegova priča želi odgovoriti na pitanje može li netko iz drugog kraja svijeta doći u Hrvatsku, udomiti se i normalno živjeti.
Po dolasku u Hrvatsku Jhon je udario u zid birokracije. Pet mjeseci nije smio raditi. Nije mogao otvoriti račun u banci jer nije imao posao. Nitko mu nije mogao poslati novac. Za svaki dokument tražili su ga iznova iste papire.
Najbolje to opisuje rečenica iz razgovora: “Pokazalo se da ni službenici ne znaju kakva je procedura.”
OIB je dobio dvaput — jednom u Poreznoj, drugi put u policiji. Nitko nije znao tko ga treba poništiti. Kutleša upozorava da je nemoguće na jednom mjestu pronaći jasnu proceduru za povratnike: gdje se dobiva OIB, kojim redom se predaju dokumenti, što se prilaže, tko što izdaje, tko što poništava.
Zbog toga traži izmjene Zakona o strancima i Zakona o radu, kako bi povratnici mogli raditi odmah — kao azilanti. Posebno ističe da mnogi povratnici iz Južne Amerike nemaju novca za nekoliko mjeseci života bez primanja, što ih često prisiljava na povratak prije nego što uopće započnu život u Hrvatskoj.
Korčula: prvi posao i prvi osjećaj pripadnosti
Uz Verkovu pomoć, Jhon je ljetos radio kao kuhar u hotelu na Korčuli. Zarađivao je 1100 eura, uz osiguran smještaj i hranu. Direktorica kadrovske, i sama povratnica iz Kanade, htjela je zapošljavati potomke Hrvata. Jhon se brzo uklopio.
U Peruu je zarađivao 770 eura, ali uz inflaciju, kriminal i nestabilnost — život je postajao sve teži. Hrvatska mu se činila sigurnijom, stabilnijom i mirnijom.
Krajem rujna preselio se u Studentski dom “Dr. Ante Starčević”, gdje živi i danas. Cimer mu je potomak hrvatskog iseljenika iz Čilea, koji također uči hrvatski kako bi jednog dana mogao ostati u domovini svojih predaka.
Prijateljstvo koje je postalo obitelj
Jhon je prvi u svojoj obitelji koji je istražio hrvatske korijene. Prvi koji se odlučio vratiti. Prvi koji je nakon 165 godina ponovno zakoračio u zemlju iz koje je njegov šukundjed otplovio u Peru.
O Verku govori jednostavno:“Spreman je toliko toga uraditi, a ne traži ništa. U njemu imam dobrog prijatelja.”
Kutleša uzvraća jednako iskreno: “Doživljavam ga kao vlastitog sina.”
Zajedno su obilazili Imotski, Hercegovinu, Brela, Makarsku, Split, Trogir. Navečer bi Jhon kuhao južnoamerička jela, a Verko bi slušao priče o Peruu i o životu koji je ostao iza njega. Njihovo prijateljstvo postalo je obiteljska veza kakva se ne može propisati zakonom niti stvoriti administrativnim odlukama.
Sustav koji mora biti bolji
Kutleša upozorava da Hrvatska nema jedinstven, jasan i logičan vodič za povratnike. Ne zna se gdje se dobiva OIB, tko ga poništava, koje dokumente treba priložiti, kojim redom, u kojem uredu. Sve traje predugo, sve je nejasno, sve je prekomplicirano.
Zato predlaže da se povratnicima osigura sve ono što dobivaju azilanti: smještaj, učenje jezika, socijalna skrb, pravo na rad, jasna procedura.
Ako se Hrvatska doista želi povezati sa svojim iseljeništvom, sustav mora biti jednostavniji, brži i jasniji. U suprotnom, povratak će ovisiti o pojedincima — o ljudima poput Verka Kutleše, koji svojim radom nadomješta ono što bi trebale raditi institucije.
Priča o povratku jednog Bogdanovića i o čovjeku koji je to omogućio
Jhonova priča pokazuje koliko je teško povratnicima probiti se kroz hrvatsku administraciju, ali i koliko daleko može odvesti hrabrost, upornost — i pomoć jednog čovjeka.
Ovo nije priča o birokraciji. Nije ni priča o propisima. Ovo je priča o povratku jednog prezimena nakon 165 godina — i o čovjeku koji je taj povratak omogućio.
Priča o dobrom čovjeku Verku Kutleši, koji je Peruanca spasio od deportacije, proveo ga kroz hrvatsku birokraciju, otvorio mu vrata u novi život i postao mu obitelj.
Po objavi teksta g. Kutleša nam je poslao zamolbu:
Jhonu treba posao i stan (garsonjera ili jednosoban stan) u Zagrebu.
Jhon je mag. psihologije i završio je institut za kulinarstvo u Peruu. Uči hrvatski jezik godinu dana na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao stipendist Hrvatske na Croaticumu, a još ima pravo na 2 semestra. Radio kao pomoćni kuhar u Hrvatskoj. Govori hrvatski jezik 80 posto te malo engleski.
Molim Vas, pomozite mu pronaći stan i posao u Zagrebu.
Dobro je činiti dobro! S poštovanjem
Verko Kutleša – 091/ 514 38 04
Email: [email protected]
M.M. /Foto: Damir Kramarić
