Zašto je ulazak Crvene armije u Beograd povijesni događaj za Hrvate

listopad 22, 2020 maxportal
Share Button

Dr. sc. Darko Bekić, hrvatski povjesničar, autor, diplomat i vanjskopolitički savjetnik prvoga predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, na Fecbooku je komentirao oslobođenje Beograda i koje je posljedice za Hrvata imao ulazak Crvene armije u glavni grad bivše države



Dr.Bekić je jedan od prvih autora koji je još u Jugoslaviji, neposredno prije njezinog raspada, javno pisao o Bleiburgu, ponukan knjigom “Ministar i pokolji” britanskog povjesničara ruskoga porijekla Nikolaja Tolstoja. Jedan od autora prve knjige “Otvoreni dossier-Bleiburg”.

Dr. Bekić piše:

“Ovih dana, prije 76 godina, sovjetska Crvena armija, u dogovoru s Titom, oslobodila je Beograd od Hitlerove armije i Nedićeva kvislinškog režima. Za Hrvatsku je to događaj povijesnog značaja jer je bio dio širega političkog sporazuma Tito-Staljin, čija je najvažnija stavka bila da SSSR napušta svoju dotadašnju podršku izbjegličkoj kraljevskoj vladi u Londonu, a time i dogovor sa Churchillom i Rooseveltom na Teheranskoj konferenciji o povratku dinastije Karađorđevića na prijestolje.

To je bila najveća Titova političko-strateška pobjeda, daleko važnija i od onih na bojištima.

Lukavom zamisli (u vojnom smislu, i jedino mogućom!) da Crvenoj armiji prepusti oslobođenje Beograda, Tito je Staljina privukao na svoju stranu i politički ga odmaknuo od kralja Petra, ali istovremeno preduhitrio moguće iskrcavanje zapadnih saveznika na hrvatsku obalu, s kojima bi se velikosrpska dinastija vratila u zemlju.

Hrvati su četiri prethodne godine morali trpjeti od Hitlera nametnuti kvislinški režim Ante Pavelića koji ih je, mimo narodne volje, svrstao na gubitničku stranu sila Osovine.

Plativši kod Bleiburga – “hrvatske Hiroshime” – golemu cijenu za ustaške zločine, Hrvati su morali prihvatiti komunističku vlast i federativnu jugoslavensku republiku u kojoj su ipak uspjeli obnoviti svoj, barem formalni državno-pravni suverenitet i teritorijalni integritet.

Ocjenjujemo da je u ondašnjim političko-strateškim okolnostima i odnosu snaga, ovakav ishod moskovskog dogovora Tito-Staljin o oslobađanju Beograda bio manje zlo i – dugoročno gledano – povoljnije rješenje nego povratak na vlast dinastije Karađorđevića, u čijoj bi vladi Tito bio samo ministar obrane ili, u najboljem slučaju, predsjednik vlade.

Staljinu, koji je na “oslobođenje” Beograda gledao u širem geopolitičkom kontekstu, odgovarao je i Titov zahtjev da Crvena armija nakon oslobođenja Beograda skrene prema mađarskoj granici, a ne da, zajedno s JNA, nastavi prema Zagrebu.

Tenk Crvene armije u Beogradu 1944. (Foto: Wikipedia)

Time je sovjetski vođa izbjegao da Crvena armija okrvavi ruke “oslobađajući” Zagreb, već je “prljavi posao” kod Bleiburga prepustio “dogovoru” OZNA-e i britanskih generala. Staljinu je bilo najvažnije da u poslijeratnom razdoblju na Balkanu uspostavi svoju zonu interesa i komunističke režime, isto kao i u cijeloj Istočnoj i Srednjoj Europi.

Tako je, paradoksalno, Staljin, a ne zapadni demokratski vođe, pokazao više razumijevanja za kolektivna ljudska prava hrvatskoga naroda i u krajnjoj konzekvenciji na njegovo pravo na “samoodređenje do otcjepljenja”.

Treba podsjetiti da se Staljin za pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu zalagao još od 1925., od njegova spisa “O nacionalnom pitanju u Jugoslaviji”, što zapadne sile nisu bile spremne priznati. Kao što još i danas konstitutivni hrvatski narod u BiH pokušavaju “utopiti” u građansku, ustvari u “neootomanističku” erdoganovsku državu.”

Foto: Wikipedia

Komentari
Share Button