Dr. Bekić: Kako se Tuđman odlučio za mirnu reintegraciju Podunavlja, a ne vojnu akciju

19 studenoga, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Nakon načelnog dogovora predsjednika Tuđmana i Miloševića od 1. studenog 1995., tijekom Daytonskih pregovora, da se mirno riješi i pitanje Istočne Slavonije i Podunavlja, pod pritiskom Christophera i Holbrookea, pregovori su bili nastavljeni u Erdutu i u američkom Veleposlanstvu u Zagrebu. Ovaj puta pod pritiskom Galbraitha i Stoltenberga, ali po uputstvima predsjednika Clintona.



U takvim okolnostima predsjednik Tuđman, osokoljen pobjedničkim vojnim akcijama “Bljesak” i “Oluja”, s teškom se mukom i suprotno očekivanjima hrvatske javnosti, odlučio za mirnu reintegraciju, a ne za još jedan nastavak “Oluje”.

U to vrijeme ja sam, kao hrvatski veleposlanik pri OESS-u u Beču, s američkim kolegom – inače dobrim prijateljem – privatno vodio tešku polemiku o Tuđmanovoj dilemi: mirna reintegracija ili rat.

On mi je tumačio da bi vojno rješenje bilo jako riskantno za Hrvatsku, jer je Podunavlje granično područje, u koje bi lako mogla upasti srpska armija i tako dovesti do novog, međudržavnog rata:”Čak i da vas ne napadnu, političke posljedice hrvatske vojne akcije u Podunavlju, bile bi jako teške, jer bi srpska desnica sigurno srušila Miloševića i na vlast dovela Vuka Draškovića, što je još gora opcija nego Milošević ! A o novim vojnim i civilnim žrtvama da i ne govorim!”

Sve ove neformalne diplomatske “balone” prenosio sam predsjedniku Tuđmanu koji je iste argumente i sam čuo od najviših američkih i drugih izvora. Ipak, još 22. listopada, na sjednici Opće skupštine UN-a u New Yorku, on je rekao da se Hrvatska nada sporazumu o mirnoj reintegraciji Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, “ali je spremna i na druge korake ako to pitanje ne bude ugrađeno u završni tekst mirovnog plana”.

Na kraju mučnog, i tajnog i javnog diplomatskog natezanja, 12. studenog 1995., postignut je kompromisni tzv. “Erdutski sporazum” koji je predviđao prijelazno razdoblje i, zatim, mirnu reintegraciju Podunavlja, ali i niz povlastica za vukovarske Srbe koji nisu pomišljali da će ikada više živjeti u hrvatskoj državi.

Zbog svega toga “Erdutski sporazum” bio je hladno dočekan i u hrvatskoj i u srpskoj javnosti. Što se tiče provedbe mirovnog plana, Hrvatska je tražila da strane trupe koje će nadgledati mirnu reintegraciju budu samo iz NATO-zemalja, jer je postojala mogućnost da stignu i snage iz istočnoeuropskih zemalja, što se Tuđmanu nikako nije dopadalo. Na kraju, uspio je postići da barem na čelu Prijelazne uprave bude Amerikanac, general Klein.

Ubrzo nakon što je Vijeće sigurnosti UN, 15. siječnja 1996., donijelo rezoluciju o uspostavi Prijelazne vlasti u Istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu, ja sam, s nekoliko kolega veleposlanika pri OESS-u, odlučio posjetiti Vukovar i provjeriti kako se ostvaruje prijelazni režim.

Ne trebam naglašavati kako je bilo prolaziti ulicama okupiranog i razrušenog Vukovara ili, još gore, voditi razgovore s četničkim vodstvom grada. Od škrguta zuba, puni ogorčenja zbog započetog mirovnog procesa, gotovo da nisu mogli pravilno izgovarati riječi.

Toga dana sam shvatio da je diplomacija – pogotovo za malu zemlju i “neželjeno dijete”- uvijek teški kompromis, ali može biti i najslađa pobjeda.

O AUTORU:

Dr. Darko Bekić, hrvatski diplomat, početkom 1990-ih savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Franje Tuđmana, autor brojnih rasprava i studija s područja međunarodnih odnosa, autor knjige Povijest hrvatske diplomacije (2016.).

Foto: privatni izvor


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •