Zastupnik Ranko Milić ponosan na napad na Dubrovnik

Postoji nešto duboko poetsko – gotovo literarno – u tome da se politička opcija koja se najčešće bavi prošlošću zove Za budućnost Crne Gore (ZBCG). Ironija je toliko gusta da bi se mogla rezati nožem. A onda se pojavi Ranko Milić, vijećnik te iste koalicije, i ponosno izjavi da je sudjelovao u agresiji na Dubrovnik.

I ne samo da je sudjelovao – nego je, kaže, ponosan. Ne “žao mi je”. Ne “to je bilo teško vrijeme”. Ne “pogriješili smo”. Ne – nego ponosan. Ako je to budućnost koju nudi, onda je Crna Gora upravo dobila vremenski stroj. Nažalost, on ide samo u jednom smjeru: unatrag.

Ako je ovo “europski put”, onda je sasvim legitimno pitati: gdje je izlaz iz ove političke petlje? Jer ovo nije izolirani incidenti. Oni čine koherentan politički obrazac. U razmaku od samo nekoliko dana, dva političara iz iste ideološke orbite – Goran Danilović i Ranko Milić – izgovorila su dvije rečenice koje savršeno otkrivaju smjer u kojem dio crnogorske politike želi povesti zemlju.

Prvo Danilović, s retorikom koja se otvoreno sukobljava s europskim vrijednostima i demokratskim standardima. Zatim Milić, koji je – kako prenosi Slobodna Dalmacija – ponosno izjavio da je sudjelovao u međunarodno osuđenom napadu na Dubrovnik, operaciji koju je ICTY pravno definirao kao nezakonitu, neselektivnu i usmjerenu protiv civila, a za koju se Crna Gora službeno ispričala.

Budućnost po mjeri 1991.

Ako pitate Milića i slične političke romantičare, budućnost Crne Gore izgleda ovako: ratni narativi kao temelj identiteta – mitovi kao državna strategija – agresija kao “časna akcija” – povijest kao oružje, a ne kao lekcija

To je budućnost u kojoj se djeca uče da je granatiranje Dubrovnika bilo “domoljublje”, a ne međunarodno osuđena agresija. Budućnost u kojoj se Lora koristi kao politički džoker za relativizaciju svega što se dogodilo na jugu Hrvatske. Budućnost u kojoj se isprika Crne Gore iz 2006. briše kao da nikada nije postojala. Drugim riječima: budućnost koja izgleda sumnjivo slično prošlosti.

Ironija je toliko snažna jer pogađa u samu bit političke opcije. Nazvati se Za budućnost Crne Gore, a istovremeno: slaviti rat, negirati činjenice, potkopavati europski put, otvarati stare rane i vraćati društvo u rovove. Budućnost se ne gradi na nostalgiji za agresijom. Crna Gora je mala zemlja, ali s velikim potencijalom.

I zato je posebno tragično kada se taj potencijal troši na političare koji misle da se budućnost gradi tako da se ponosno prisjećaju 1991. Jer budućnost se ne gradi na mitovima, lažima, ratnim pričama i identitetskim rovovima. Budućnost se gradi na istini. A istina je jednostavna: napad na Dubrovnik bio je agresija. Crna Gora se za to ispričala. I većina građana to zna.

Milićeva izjava ima tri razine posljedica.

Prvo, narušava odnose s Hrvatskom, državom s kojom Crna Gora dijeli granicu, povijest i budućnost.

Drugo, potkopava međunarodni kredibilitet Crne Gore, zemlje koja želi ući u Europsku uniju, ali u parlamentu glavnog grada ima političare koji se ponose sudjelovanjem u agresiji.

Treće, produbljuje unutarnje podjele u društvu koje je ionako rastrgano između građanskog i nacionalističkog identiteta.

Drugim riječima jedna rečenica izgovorena u lokalnoj skupštini ima posljedice koje sežu daleko izvan zidova te dvorane. Ako se ovakva retorika nastavi, slogan ove političke opcije bi se mogao prevesti ovako: Za budućnost Crne Gore – ali onu iz 1991. Za budućnost Crne Gore – bez suočavanja s prošlošću. Za budućnost Crne Gore – u kojoj je agresija ponos, a istina uvreda. To nije budućnost. To je reciklirana prošlost, zapakirana u novi logo.

Zašto je ovo opasno? Najopasniji element nije sama izjava, nego mogućnost da ona prođe bez ozbiljne političke cijene. Jer kada se ekstremizam normalizira, on prestaje biti ekstremizam. Postaje “druga strana priče”. Postaje “patriotizam”. Postaje “stav”. A upravo tako počinju povijesni ciklusi koje bi Crna Gora, nakon svega što je prošla, trebala ostaviti iza sebe.

Crna Gora zaslužuje bolju budućnost od ove “budućnosti”

Ako Crna Gora želi stvarnu budućnost – europsku, stabilnu, modernu – onda mora jasno reći da je agresija na Dubrovnik bila zločin, a ne “časna akcija”. I da političari koji se ponose takvim stvarima ne grade budućnost, nego je uništavaju. Jer jedina budućnost koja se može graditi na lažima je ona u kojoj se povijest ponavlja.

A Crna Gora je tu cijenu već jednom platila – kada je 1990‑ih, slijedeći iste narative i iste politike, završila u izolaciji, sankcijama, siromaštvu i na krivoj strani povijesti.

Morski Vuk/Foto:hrt