Tako smo svi ponosni što se u Zagrebu najduže u RH održava “najdugovječniji politički prosvjed za ljudska prava” tzv. Povorka ponosa. Svi su ponosni što su u ponosnoj povorci. Organizatori preko Večernjaka poručuju “Ponosni smo i nitko nam ne može ništa!”.
Naravno da vam nitko ne može ništa. Da je Tito živ, onako progresivan, liberalan i dijalektički čist nitko vam ne bi mogao pomoći. Ni Nenad Stazić. Tu ne bi bilo “šlampavo odrađenog posla”.
Niti bi itko spominjao “pozitivnu diskriminaciju” po kojoj bi “homići” imali prednost kod zapošljavanja, kod izbora usvajanja djece, kod sastavljanja nogometne repke tako da bi, recimo, neke igračice iz “povorke ponosa” mogle već i po izgledu upasti i Dalićevih 18 za tekmu protiv Walesa.
Naravno, sve što je gore rečeno za “ponosne” vrijedilo bi i za ostale manjine. U tom slučaju u repku bi upao Ante Tomić umjesto retrogradnog Matea Kovačića.
“Za vrijeme bivše Jugoslavije, seksualni odnos s osobom istog spola smatrao se kaznenim djelom ‘protuprirodnog bluda’ koje se kažnjavalo zatvorom, zbog čega je u bivšoj SFRJ od 1951. do 1977. osuđeno oko 500 muškaraca. objavio je Franko Dota, povjesničar i jedan od osnivača Zagreb Pridea.
Ante je istaknuo ozbiljnu kandidaturu u subotnjem Jutarnjem u “klasi optimist”. Kaže naš Ante: “Danas, nadomak pedesete, žao mi je što nisam otišao s Ciganima. Valja biti oprezan kad se tkogod predstavi kao normalan. Najgore se nakaze i čudovišta kriju upravo među takvima…”.
Kad je ta bistra misao k’o gorski potok u Sahari došla u subotu do fejsa odmah se pokazalo kako je Ante pomalo nepravedan i izgubljen. Rijetko, ali događa se čak i njemu. “Normalni” su poludili. Go, go Ante, još nije kasno… Koja planetarna popularnost čovjeka “bez brkova”.
Na krilima svoje progresivne i nadasve iskrene ideje naš nesuđeni vodnik prve klase kaže: “Po duši govoreći, da sam sedamdeset pete, šeste, otišao s popravljačem kišobrana i gatarom, zapravo izabrao pošten posao konjokradice, švercera i violinista, što bih propustio? Što bi mi nedostajalo iz našeg svijeta bijelaca (usput rečeno, genetičar David Reich Rome, Antine “Cigane” smatra pripadnicima bijele rase – op. a.)?
Možda ono od prije nekoliko dana u Čakovcu, gdje je tisuću desničara izašlo na ulicu protestirajući protiv svojih ciganskih susjeda, visoko podižući natpise ‘Hoću normalan život’. Ma znate šta, poserem se na njihov normalan život”.
Eto dokaza da našeg Antu kroz čitav njegov kolumnističko-orijunaški opus uporno prate govna. Što ćeš, ne možeš protiv karme. Tomić je uobičajeno temeljit pa nam, kao usput, daje do znanja i ravnanja na koga bi se on “posrao”, da prostite: “Tko je uopće Bujancu i Rojsu rekao da su zdravi u glavi? Na čemu Željka Markić, ili Hrvoje Zekanović, ili Miroslav Škoro, ili Ivo Banac.. rade ono što je moralno i ispravno… ništa nije bolesnije od političkog djelovanja Željka Glasnovića“.
Red uvreda, red gluposti… Ali on i njegovi teško bi “sedamdeset pete, šeste” otišli s “Ciganima”, kako Ante naziva Rome. Ovi ga jednostavno ne bi pustili u čergu… Jest da su “Cigani”, ali nisu glupi.
Kad ste vidjeli Rome u Povorci ponosa? Mora da je Anti naporno stalno biti pod velikim intelektualnim pritiskom. Onako intelektualno superioran, Ante Tomić živi u inferiornom svijetu… Navodno je na carini sasvim ozbiljno izjavio da nema ništa za prijaviti – osim svoje genijalnosti.
O čemu će pisati Ante Tomić, Vedrana Rudan, Branimir Pofuk, Goran Gerovac, Robert Bajruši i ostali vrli ljevičari za jedno deset ili čak manje godina? Naime, što? Sjećate li se prvog Sabora HDZ-a, tamo devedesete u Lisinskom? Franjo Tuđman, najmlađi Titov general, partizan, u svom je govoru spomenuo da je NDH bila ono što je bila, ali da je, između ostalog, bila i “izraz želja Hrvata za svojom državom”.
Drugi dan ponestalo je u ljekarnama tableta za smirenje, ugrađeno je desetak stentova, desilo se stotinjak moždanih udara. Izvukli su se samo oni medicinski fenomeni koji su živjeli bez mozga u glavi. A takvi su i danas aktivni u našim medijima. Hereza je bila čvrsta i rigidna. Četnici su se malo po malo pretvorili u antifašiste, a svi oni Hrvati koji nisu otišli u šumu u fašiste. Osim Frica Krleže. Koji se nije zaljubio kao Nazor pa je ostao na Gvozdu.
I sad se odjednom u Novostima pojavi nesretna Ruža Tomašić i prizna kako je pred pedeset godina, kao mlada cura, čitala ustaške pjesme. U Imotskom – ma, šalim se! U Kanadi. I odmah je skočilo na dlakave partizanske noge sve što je progresivno, liberalno, antifašističko, proeuropsko i počelo se krstiti s tri prsta.
A Ruža, umjesto da onu istu Tomićevu kantu napuni pepelom i prosipa se po glavi, hladna k’o špricer, izjavi da se ona ne odriče ustaša do 1941. godine pa kaže: “Ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za svoj dom”. Zaista hrabra izjava u doba Gerinogovog “Obzora”, “Nacionala”, “Indeksa”, “Jutarnjeg”, “Novosti”, “Novog lista”, Hrvoja Zovka i DNH. Zamislite koje duševne boli je to izazvalo Nenadu Staziću, Mati Graniću, Pupovcu, Žonji, Anti Tomiću, Jurici Pavičiću, Jergoviću, Slavenki Drakulić, Pofuku… Tko će te rane izliječiti?
Kad Pupovac ponovno sretne Vučića u nekoj novoj Bačkoj Palanci kako će objasniti Vučiću, Šešelju, Vulinu i prisutnim četničkim vojvodama kako je biti Srbin u Hrvatskoj uz Ružu Tomašić?
Malo po malo će kanadska policajka postati nova “Ruža Hrvatske”. Zna Neno Stazić tko je za to krivac… Ali dobro! Treba biti strpljiv pa čekati, čučeći kraj rijeke. Prije ili kasnije pojavit će se leš neprijatelja kako na leđima pliva iz Slovenije niz Savu.
Roby Bajruši se na jedan poetski način obračunao s “ustašicom” Ružom. Evo kako je u petak 31. svibnja naš Roby “obrisao pod” s “ustašicom” Ružom Tomašić: “Novosti su otkrile kako je Ruža Tomašić nekada bila ustaška sljedbenica i slavila Antu Pavelića. Njen odgovor glasi «Ne odričem se običnih ustaša…». Na pamet nam padaju stihovi njenog četničkog pandana Bore Đorđevića, koji je pjevao «ostani đubre do kraja»”.
E, kad bi naš Roby znao napamet stihove Tina Ujevića kao Bore Đorđevića. No, dobro! I Tin je u neka vremena šurovao s ustašama. Umjesto da se pridružio Nazoru i Goranu on je ostao s Krležom u Zagrebu. Krleža na Gvozdu, a Tin u “Blatu”. Ipak i Tin i dirigent Lovro plm. Matačić ostali su živi zahvaljujući diskretnoj Krležinoj zamolbi njegovom šahovskom partneru. Zato ne treba uzeti zdravo za gotovo tvrdnju ognjištara da je “Krleža bio čovjek od glave do četrdeset i pete”.
I dok su pametni ljudi u Srbiji odlazili u četnike, a vraćali se 1945. g. iz partizana, u Hrvatskoj su Hrvati odlazili u partizane, a vraćali se kao Jugosloveni i ostajali “đubre do kraja”. Danas imate kolone ljevičara koji ne mogu bez Beograda, Kuće cvijeća, bez Draže u tri dimenzije… Recimo, naša režiserska “elita”. Čovjek bi na njih gledao s nadom da će i oni snimati tako kvalitetne filmovi kao što to superiorno rade srpski režiseri. No, to je čista utopija. Šahovski rečeno, to je razlika u kvaliteti.
Čvrsta dogma o ustašama i četnicima prije ili kasnije doći će na red. Svi četnici političkom preobrazbom postaše antifašisti, a svi Hrvati koji nisu otišli čamcima preko Kupe u partizane, ostaše ustaše. Tu mislim i na generale Ustaške vojnice.
Od 131. generala NDH, 28 je bilo židovskog podrijetla i ostali su vjerni projektu NDH do kraja. Od prvog Hinka Alabanda do zadnjeg Božidara Zorna. Još davno mi je u Lici jedan sljedbenik Jakova Blaževića pokušao prodat’ foru da su tih 28 ustaških generala bili glavni razlog zbog kojeg su Blažavić, Bakarić, Špiljak i ekipa odbili vratiti Židovima imovinu i stanove koje su ustaše koristile četiri godine, a naši “oslobodioci” četrdeset i pet godina pa i dan danas. I ostali “đubrad do kraja”.
Kako je lijepo napisao Oscar Wilde: “Naše nam pamćenje služi kao pokretni dnevnik koji uvijek nosimo sa sobom“
Fejs je kao obično pun otrova. Dana 5. lipnja 1945. g. u Lepoj Bukvi (Macelj) jedan partizan je pucao u glavu dvadeset i jednom svećeniku i bogoslovu. Skoro pa rutinska vijest iz tih “oslobodilačkih” vremena. Ono što je pomalo čudno je da je DORH odbio provesti istragu o tom zločinu. Barem tako tvrdi Braniteljski portal.
Dr. Stjepan Bačić je 2004. g. prijavio slučaj DORH-u, ali Mladen Bajić, prosto ne mogavši da veruje, istragu nikada nije ni pokrenuo. Jedanaest godina kasnije isti zahtjev poslala je i Bruna Esih, ali ni kod državnog odvjetnika Dinka Cvitana to nije prolazilo. Kao u pjesmi “Prolazi sve…”.
Kako reče nedavno mons. Šaško, pomoćni biskup: “Neobjašnjiva je pojava da se danas u Hrvatskoj o svemu, barem nominalno, može raspravljati, samo je područje partizanskih i komunističkih zločina nedodirljivo”. Stradanje brojnih žrtava komunističkog režima dogodilo se početkom lipnja 1945. g. u šumama na samoj današnjoj granici Hrvatske i Slovenije. Riječ je o najvećem stratištu nakon Drugog svjetskog rata. Na području RH ostalo je neistraženo 130 jama, a istraženo je tek 28. I tako “Jama” Ivana Gorana Kovačića ima povijesni zločinački nastavak u tobože demokratskoj Jugoslaviji, za kojom i danas cvile orijunaši i antife.
Povijesno-ideološki kaos oko nedavne prošlosti galopira svijetom. Moj čitatelj iz Splita Tonči Jelavić poslao mi je “zgodnu” i provokativnu opservaciju izraelskog pisca Israela Shamira koji danas živi u Rusiji. Objavio je rad o tome kako je stvarana država Izrael i da ta država treba podići spomenik Hitleru jer da njega nije bilo ne bi nikada bilo ni države Izrael. S takvim gledanjem na povijest se nikako ne bih složio.
Cijena koju su Židovi platili u doba Hitlera nezamislivo je visoka i to stavljati u odnos s dobivanjem države nije u redu. Međutim, činjenica jest da su Židovi napokon ponovno dobili vlastitu državu tek nakon tog stravičnog masakra u Drugom svjetskom ratu. Mi smo našu državu dobili također s mnogo, ali ipak neusporedivo manje žrtava. Na žalost, za razliku od židovske, naša je država stalno praćena lažima i kontraverzama kao npr.: “dobili” smo je zahvaljujući AVNOJ-u, ZAVNOH-u; da nije bilo Tita i ustava iz 1974. g. ništa od države!
Znači da su kod nas na sceni stalno domaći lažovi i titoisti. Dobro je netko napisao na fejsu da nitko tko je ikada pjevao pjesme o Titu i partizanima nema pravo predbacivati Ruži Tomašić ono što je govorila o ustašama i Paveliću.
Zgodan je primjer pravno-političkog kaosa i glumac kojem je RH, zbog posebnih zasluga, dala državljanstvo. Riječ je o Emiru Hadžihafizbegoviću. Naš Emir, s izvrsnim vezama u hrvatskim strukturama vlasti, mudro je zaključio: “Da je Isus Krist živ, on bi zabranio Thompsona”. Ljut je na Thompsona zbog njegove pjesme “Srbe na vrbe” koja, usput rečeno, ne postoji, osim u Emirovoj jugo-glavi. Zato su valjda Bajaga, Lepa Brena i Balašević po volji i Isusu i Emiru.
O Thompsonu smo čuli puno laži kao da je bio u ustaškoj vojsci iako je rođen 1966. g, da je pjevao pjesmu “Jasenovac i Gradiška Stara” iako ne znaju gdje je to pjevao i kada itd. Hrvatska lijeva klatež uvijek se uspješno obračunavala s pjevačima.
Najprije s Vice Vukovom, a sada s Markom Perkovićem. Vukov je bio žrtvovan u doba komunističke represije u Jugoslaviji, a Thompson u slobodnoj i “demokratskoj” državi Hrvatskoj. Unatoč tomu, Thompson ostaje definitivno naša glazbena legenda koja 5. kolovoza u Kninu može okupiti 100.000 ljudi.
Jednog dana će se to stvarno i dogoditi. “Odletjet će” i gradonačelnik Marko Jelić, a likovi kao Emir Hadžihafizbegović neće više torbariti Hrvatskom zahvaljujući vladajućoj strukturi HDZ-a, HNS-a i SDS-a. Tada će Hrvatska propjevati po načelu “tko pjeva zlo ne misli”, a ne “tko to tamo peva”…
Jedan mi je prijatelj davno priznao: “Obožavam Thompsona. Žena mi je pobjegla s tipom koji je prekrasno pjevao Thompsonove pjesme“. Sretnik…
Ana Brnabić, srpska premijerka ima salonske manire. Kaže Ana da su kosovski čelnici “doslovno izašli iz šume”. Analogno tome su, četnici s kokardama, Voja Šešelj, Toma “grobar” Nikolić (mentori Vučića), došli iz bečkih diplomatskih salona i plesne škole “Draža Mihailović” iz sela Ba.
Podsjetilo me to na nedavni pokušaj europskog “slamanja” kosovskog premjera Ramusha Haridinaja. Oni koji su ga željeli povući za uši bili su mutti Merkel i Emmanuel Macron. Merkel i Macron su imali odvojene razgovore s Hardinajem koji je oštro i rezolutno odbio sve trule kompromise europskih moćnika. Kuloari pričaju da se bezlični bankar Macron počeo derati, prijetiti kako bi impresionirao Ramusha iz “šume”.
Uostalom, zašto vas gnjavim s tom autsajderskom anegdotom? Zato jer mi se čini da je takovo ponašanje i tako tvrd stav često jedini način da se zaštite vlastiti nacionalni interesi. Oni koji su “izašli iz šume” imaju u pravilu muda. Takav je u Hrvata bio samo Tuđman. Dobro, ne kažem da ih srpska premijerka nema, ali naša politička nomenklatura ih sigurno nema. Sjetite se samo onih koji su “doslovno došli iz šume“ ljeta gospodnjeg 1945. g.
U roku od dvije godine “roknuli” su oko pola milijuna razoružanih neprijatelja, civila, do zuba razoružanih franjevaca, bogoslova, klasnih neprijatelja punih nekretnina i crkvenih klerofašista. Usput, njima nisu trebala muda. Oni su imali oružje i želju za ubijanjem. Kakva vremena i kakva pravna država!
Kad smo kod pravne države, evo jednog novijeg primjera. Navodno je odvjetnička komora Konga poslala već peti puta protestno pismo Vladi republike Kongo. Naime, već je peti puta, umjesto osuđenika, obješen njegov odvjetnik.
