Sve pod kapom nebeskom ima neku svrhu. I svemu što jest prethodi ideja, projekt. I sve, baš sve košta! Vremena, novca, života, kompromisa, žrtve, velike ili male.
Naravno, pod pretpostavkom da vjerujemo u napredak, kao što ja (čvrsto) vjerujem. Ali, svaki umjetnički napor mora se u nakani oslanjati na viziju da se ostvari u svakodnevnom životu, da ono što je jučer bilo eksperimentalno i avangardno, danas postane trivijalno i svakodnevno. Pokazatelj uspješnosti toga procesa je – tržište, piše Joško Marušić i Večernjakovom prilogu Kultura
Znam da vam se kosa diže na glavi od toga, no želite li se baviti skupim ulaganjem u umjetnost, molim vas neka vas tata financira ako se provjera vaše uspješnosti neće testirati na tržištu.
Film je nastao kao socijalna, pučka, populistička umjetnost! Za takozvanog “malog” čovjeka. Ali, kao i svi “popovi koji besposleni i jariće krste”, i tu su se umiješali bleferi, besposlena djeca rentijera i rukovodilaca, i u nedostatku umjetničke karizme i božanske čežnje za komunikacijom, počeli su trošiti (naš) novac na filmove koje nitko ne gleda, ali ih hvale njihovi obiteljski ili ideološki prijatelji. Dodatni novac troše na egzotične festivale u ruiniranim kulama, na brežuljcima, na čamcima, na skalinama…
Svagdje, samo ne tamo gdje bi (običan) čovjek trebao sjesti s obitelji u jednom od ponuđenih termina u 16, 18 ili 20 sati, i uz kokice u mraku kina biti sretan što sudjeluje u komunikaciji s nepoznatim ljudima, što ga oni oplemenjuju, informiraju, emotivno izazivaju, usrećuju… i što će on i nesvjestan to iskustvo nakon projekcije sijati dalje…
A mnogi će se, poput mene, zaraziti tom predivnom misionarskom ulogom i sami htjeti pomicati granice susreta s bližnjima s kojima u mukotrpnom putu dijelimo ne samo ovaj planet nego i sjećanja, iskustva, nade…
Eh, reći ćete: “Do sada si bio pametan, Joško! Koji ti je vrag bio kad si pisao ovo što slijedi…” Naime…
Hrvatski film u svemu je iznevjerio svoje poslanje! Filmovi koje HAVC proizvodi amaterske su igrice loših studenata zagrebačke Akademije. Ti razmaženi siromasi rade filmove koji se nikoga ne tiču, koji su prepuni socijalnog sarkazma, unificiranog cinizma…
Naš film ne zanima plejada fantastičnih pisaca iz naše literature, ne zanimaju ih kolosalni prevrati u našem društvu, hladni su na globalne dileme našega čovjeka… U svojim jeftinim uradcima oni se ulizuju svojim prijateljima, “direktorima” egzotičnih festivala, “manjinskim grupama” za koje naivno i tragikomično drže da im pripada budućnost…
U doba “komunizma” Televizija Zagreb znala je snimiti i po trideset TV filmova godišnje, koje su onda nazivali “dramama”. No, inspirirali su ih genijalni opusi Šenoe, Gjalskoga, Kovačića, Marinkovića, Krleže, Smoje, Jurić Zagorke, Janka Matka…
U zadnjih dvadeset godina naš film nije stvorio nijednu novu zvijezdu! U našim filmovima glume trećerazredni kazališni glumci, a tako i govore.
Zlo mi je došlo kad sam odgledao film o Draženu, predivnom čovjeku i karizmatičnom sportašu. Nije kriv Danilo Šerbedžija što je slabašan redatelj, krivi su oni koji su mu dali da o velikom Draženu radi niskobudžetni, amaterski film u kojem Mile Kekin “glumi” Mirka Novosela, a u filmu o Miši Kovaču, koji se priprema, glumit će valjda Đorđa Novkovića.
Rajko Grlić se prije trideset i pet godina odselio iz Hrvatske. U brojnim intervjuima koje ovdje udjeljuje nitko da ga upita kad ćemo vidjeti retrospektivu filmova koje je snimio u Americi. Naravno, nikad je nećemo vidjeti jer tamo nije snimio nijedan film! Ali, stalno snima ovdje, u zemlji koja mu je odbojna i koju nikada nije priznao.
I ta mala crkavica što se daje filmovima rasteže se na sve samo ne na film. Divim se Slijepčeviću na nominaciji za Oscara, ali pobogu, neka nam javno obznani na što je potrošio 160 tisuća eura! U filmu od dvanaest minuta u kojem je u kadru, uglavnom u krupnom planu, Bogdanova glava…
Jedna od najbriljantnijih umjetničkih pojava naše kulture, Zagrebačka škola animacije, propala je upravo zato što je pokazivala totalni prezir prema tržištu. Skupo umjetničko istraživanje radili smo za druge! Za malo tapšanja po ramenu, za neko interkontinentalno putovanje i društveni stan.
Ali, za koga danas radimo filmove?
Hrvatska televizija “odustala” je od legendarnih “drama” i poput Pilata prikazuje domaće filmove četvrtkom i tako ih dodatno sramoti.
Može li taj HAVC napokon umjesto nekompetentnih “povjerenika” iznjedriti producenta (jednu odgovornu osobu) koji će javno obznaniti svoju viziju filmske produkcije u svome mandatu, koji će prema toj viziji kreirati projekte i angažirati redatelje, koji će kontrolirati cijeli proces nastanka filma… Koji će odgovorno dijeliti sredstva, ali tako da jedne godine kaže: “Ove godine snimit ćemo samo dva filma, a jedan će biti o Draženu s budžetom od deset milijuna eura.”
Ako vam je odbojno ovo što sam naškrabao u drugom dijelu ovoga tekstića, pročitajte još jednom onaj prvi dio…
Joško Marušić/ Vecernjilist
