Virtuoz kuharstva Branko Ognjenović, poznatiji kao Medeni, Bjelovarac iz Zaprešića, kuhar s titulom akademika kuharstva u Kuharskom savezu Hrvatske te s engleskom titulom World Master Chef, s kuhačom u ruci obišao je svijet, a kuhao je i Titu i Tuđmanu.
– Kuharstvo je umjetnost. To je izazov u kojem se moraš stavljati dva koraka unaprijed. Ponovno da se rodim, opet bih bio kuhar. Najsretniji sam u kuhinji. Kuhar može biti samo onaj koji voli ljude. Nema veće nagrade nego da vidiš sretne goste s osmijehom. Svojom hranom prenosim im dobre vibracije, emocije koje sam utrošio u to jelo – priča Medeni za 24sata, koji je osvojio gotovo sve što se u svijetu kuharstva osvojiti dalo, a najdraža mu je medalja s olimpijade u Erfurtu, gdje je između 2000 kuhara i 56 nacija njegov tim dobio – broncu.
Osim Titu i Tuđmanu, kuhao je Medeni našim drugim predsjednicima države, Mesiću, Josipoviću, Kolindi i mnogima iz svijeta politike, estrade, sporta, glume…
Kuhao je za sve i svakoga
– Od svih naših predsjednika, da se ne izvlači iz konteksta, Mesić mi je bio nekako najtopliji i najsimpatičniji. On nije smio jesti masno, puno vrhnja… Liječnici koji se brinu o njima daju uputu što smiju a što ne smiju jesti. Interesantno je da se protokol kod Tita i današnji protokol vrlo razlikuju. Ondašnji je bio stroži. Znalo se sve, poštovali su se termini. U Beču sam jednom rižoto morao raditi tri puta. Rekli su da će predsjednik doći u to vrijeme. Međutim, kad je rižoto bio gotov, oni ti jave da će kasniti. Onda radiš drugi i onda opet ti kažu da se kasni. Bilo je tu svega.
Postoje i kušači hrane za takve visoke dužnosnike. Od svakog jela moraju se spremati uzorci koji se plombiraju i čuvaju u hladnjaku ako do bilo čega dođe da se mogu testirati. Postoje i ljudi koji dođu u kuhinju i sve pregledaju. Kušači nekad kušaju hranu a nekad ne. Za Tita su uvijek kušali, a poslije to nisam primijetio – prisjeća se.
Zbog iskustva koje je godinama prikupljao u pripremi jela za diplomate, imao je, kaže, dosta slobodne ruke i nikad nije bio pod lupom. Imali su povjerenja u njega, pa je samim time mogao ležernije i kuhati.
– Jasno, sve je to bilo u dogovoru ako se nešto treba izbjeći. Napiše se, dogovori i odobri se meni – prisjeća se Branko, umjetnik kuharstva, kojeg doslovce i na ulici vuku za rukav tražeći neki savjet ili tek da ga pozdrave.
– Tito je više volio domaća jela. Jovanka je bila izbirljivija. Njoj smo morali pisati pet-šest menija da izabere što hoće. Na menijima je uvijek bilo ribe, mesa, divljači… Tuđmanu su uvijek nudili štrukle. Nakon osnutka Hrvatske kad je prvi put dolazio u Beč kod Aloisa Mocka, ja sam kuhao večeru. Bio je ondje i Ivica Brnelić, naš veleposlanik u Austriji. Petnaest godina sam ‘držao’ veleposlanstvo. Tako da sam imao prilike kuhati za sve i svakoga – prisjeća se Branko bogatog iskustva.
Počelo još prije vrtića
– Mama, kad bi me doma htjela malo smiriti, dala bi mi kuhaču i rajnglicu da se s tim igram. Lupajući po rajnglicama bio sam miran. Kad sam došao u vrtić, to se nastavilo. Djeca s nekoliko godina fantazirala su da će biti piloti, doktori, vatrogasci i policajci, no ja sam i dalje nastavio sa svojim kuhačama i loncima poželjevši još tada da budem kuhar – priča Branko.
– Kad sam završio osmi razred, došlo je vrijeme odluke i ‘nož pod vrat’ roditeljima jer se mislilo što dijete od 14 godina zna. Kuhao sam kod kuće, pekao palačinke, imao sam svoj kuharski show. Naravno da sam ostao pri svom naumu da ću biti kuhar. E, tad je malo nastala panika u kući. Bjelovar je malo mjesto. Otac veterinar, mama se bavila modom, sa Žuži Jelinek išla je u školu, djed je imao mlin, tetak je liječnik, brat ide u gimnaziju i najnormalnije bi bilo da ja isto idem u gimnaziju i dalje se školujem.
U to vrijeme, 1969., zanimanje kuhara je bilo, neću reći sramno nego zanimanje drugog ranga. Nije to bilo kao danas. Kuhar je tad bio čovjek u masnim kuhinjama, bez klime i drugih uvjeta. Da bi me mama odvratila od kuharstva, sjećam se da me jednom odvela na bjelovarski plac u gostionu Zagorje, koja je petkom pekla ribice. S druge strane gurnula me u kuhinju i rekla: ‘Dođi i vidi što ćeš raditi u životu’.
I danas se sjećam te slike. Kalijeva peć, zadimljen prostor i u njemu tri kuharice s jako velikim rukama, masnom kosom i bijelo-šarenim majicama. Ribice su se pržile u onim starim rajnglama od gusa. Kad smo izašli, mama je ostala šokirana kad sam opet ponovio da želim biti kuhar – priča Branko.
Na polugodištu prve godine kuharstva u Zagrebu došla ga je posjetiti.
– U to vrijeme imali smo praktični dio i ja sam prao suđe i gulio krumpire. Kad me vidjela onako malog, masnog i umazanog od crnih rajngli, rasplakala se. Niti to nije promijenilo moju odluku da postanem kuhar – priča Branko i dodaje da mu je mama zatim rekla da ne želi čuti da je nesretan što je kuhar.
– I dok god je moja mama bila živa, nisam se požalio – pojašnjava Branko. Kuhar mora sve kušati, ne mora jesti, ali ako nije kušao, nije mu mjesto u kuhinji.
Još kao najbolji učenik i prije završetka škole bio je na praksi na Brijunima kod Tita. Za Tita je, kaže, radio i u zagrebačkom Intercontinentalu. Poslije je kuhao u Hotelu Dubrovnik u Zagrebu, u belgijskom Liegeu, a u hotelu Intercontinental u Parizu dobio je certifikat za francusku kuhinju.
Škola kuhanja postala akademija
– Povratkom iz Francuske zaposlio sam se u Tiffanyju u Zagrebu. Zanimljivo je bilo da mi je Mićo Carić tad za prelazak iz Esplanade u Tiffany dao kredit za kupnju stana. Mislim da sam prvi kuhar koji je dobio novac za transfer poput nogometaša. Tiffany sam tad postavio na noge. Tu je bilo poznatih lica. Šerbedžija, Ivo Pogorelić… Bio sam mlad kuhar s odriješenim rukama i tad sam mogao gotovo sve. U ono vrijeme bilo je smuđa, puževa, žaba i svega. Izvanserijski se tamo radilo i zbilja mi je bilo izazov – kaže.
Potom je radio u Gradskom podrumu pa otvorio fast-food Medeni, u kojem se služio Majburger, njegova kreacija, s domaćim pecivom i makedonskim sezamom, a onda se zadržao u Beču 26 godina. Prije desetak godina počeo je Branko sa školom kuhanja, koja je prerasla u akademiju.
No dok je nizao kuharske uspjehe, Medenog život nije mazio jer mu je doslovce odnosio najmilije.
– Imao sam četiri žalosne i tužne godine. Prvo mi je umrla supruga od raka dojke, zatim ujak, majka i sin jedinac u 36. godini od puknuća srčane aorte. Svaku godinu bio je jedan pogreb. Ja sam se na grobu mog sina zarekao da ću probati spasiti jedno dijete i da ću, ako uspijem spasiti jedno dijete, biti sretan. Moj sin imao je urođenu srčanu manu, za koju nismo znali.
– Osnovao sam humanitarnu udrugu “Kuhari bez granica Renato“, koja ima simbol srca. S kolegama kuharima sakupljamo novac i njime siromašniju djecu šaljemo na preventivne preglede UZV srca. Pomažemo i mladim kuharima koji nemaju sredstva za školovanje. Moram reći da na 50 djece koju smo testirali jedno dijete je odmah moralo ići na operaciju, a troje na hospitalizaciju – ispričao je Ognjenović za 24sata.
R.I. /Foto:press
