Tekst Marina Čilića koji treba pročitati: “A tko će ići raditi u polju?”

3 lipnja, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Marin Čilić i njegova Zaklada svake godineu podijele na desetke stipendija nadarenim matematičarima, informatičarima i glazbenicima te su izgradili teniske terene diljem Hrvatske, posebno u malim, nerazvijenim sredinama.



“Čvrsto vjerujem da svako dijete posjeduje neograničen potencijal. Osnivanjem Zaklade Marin Čilić želim dati priliku i biti potpora djeci da otklonimo prepreke koje stoje na putu do njihovih uspjeha” rekao je Čilić 2016. godine, kada je njegova Zaklada počela s radom. I danas djeci i mladima pruža financijsku podršku kako bi mogli pretvoriti svoje snove u stvarnost.

Ako znate kakav je bio njegov put do uspjeha, jasno je što je Čilića potaknulo da se uz karijeru profesionalnog tenisača posveti pomaganju o mladima da iskoriste svoj talent.

O tome je naš tenisač, uz pomoć novinara Andrewa Eichenholza, napisao tekst za službeni web ATP-a, koji prenosimo u cijelosti.

A tko će raditi u polju?

Kada je moj djed to pitao mog oca, koji je imao 14 godina, njegova je sudbina bila zapečaćena: svoj život će započeti na poljima duhana. Jedan od očekvih ujaka, koji je bio i direktor nogometnog kluba, posjetio ih je u Međugorju, vrlo malom gradu u Bosni i Hercegovini. Htio je odvesti mog oca u Hrvatsku kako bi nastavio školovanje i igrao nogomet, što je bilo uzbudljivo, jer je otac jako volio igrati taj sport.

Ali moj otac je morao ostati kod kuće kako bi pomagao baki i djedu u polju i vinogradu.

Baka i djed znali su živjeti samo od teškog rada, a sami to nisu mogli. Dok je moj otac sanjao život izvan izvan polja duhana vež je  – u  krenuo s teškim radom  i bilo je prekasno za njega. Ostanak kod kuće u ranoj mladosti spriječio ga je da ostvari svoj dječački san. To nikada neće biti moj put – moji su roditelji odlučili  da je vrijeme da prekinemo taj krug.

Međugorje ima manje od 4000 stanovnika, poznato je po Gospinom ukazanju, a ne sportskim uspjesima. Prvi teniski teren u gradiću izgrađen je samo nekoliko godina prije nego što sam se počeo baviti sportom, koji je postao popularniji s usponom Gorana Ivaniševića. Roditelji su me malo pogurali da se počnem baviti tenisom, pogotovo jer su ga igrali moj ujak i nećak, koji su tada živjeli u Njemačkoj. Kad sam imao sedam godina, posjetili su nas u Međugorju i tada sam počeo igrati tenis.

Međutim, kod kuće nismo imali resursa, a teren na kojem sam počeo bio je sav grbav i u jako lošem stanju.

Priča o jednoj suludoj borbi: Iz vlastitog dvorišta do svjetskog vrha

Tu je došla do izražaja očeva ljubav prema građevini. Nikada nije igrao tenis, samo ga je gledao na televiziji. No, dok su drugi u našem kraju gradili urede i poslovne prostore za iznajmljivanje korporacijama, on je umjesto toga zamišljao stvari koje bi moja braća i ja mogli postići u tenisu. Imali smo ogromno dvorište, a 1996., kada sam imao osam godina, moj otac je odlučio u njemu sagraditi teniski teren. Djed i baka rekli su mu da je ta ideja potpuno luda.

I to je stvarno bilo suludo.

Ali otac je imao viziju i želio mi je pružiti najbolju moguću priliku da uspijem u životu. Prije nego što sam to mogao shvatiti, počeli su se dolaziti ​​veliki kamioni koji su dovozili glinu. Ispod toga je bila drenaža, s pijeskom i drugim materijalima. Još se sjećam kako bi nam tijekom ljeta trebalo skoro dva sata da u potpunosti zalijemo teren jer je cijev za vodu bila spojena na naše vrtno crijevo i nije bila velika.

Često smo provodili više vremena zalijevajući teren nego igrajući se!

Ali znao sam da imam sreće samo što imam taj teren. Nitko u Međugorju nije znao što je potrebno za uspjeh u tenisu. Nekoliko ljudi koji su ga igrali činili su to iz zabave. Imati teren bila je prilika sama za sebe, jer je potaknula moju ljubav prema tenisu od samog početka.

Napori moje obitelji učinili su me prilično odgovornim kada sam igrao. Sve sam svoje zadatke shvatio vrlo ozbiljno. Tijekom vježbanja bio sam izuzetno marljiv i pridržavao sam se svih uputa. Od malih nogu sam pokazivao talent i trenirao s trenerom u obližnjem gradu udaljenom 10 minuta vožnje, ali dalje od toga nije bilo puno mogućnosti za napredak. Kad sam imao 13 godina, netko je napisao članak o mojim snovima da zaigram u Wimbledonu.

Ali s resursima koje smo imali – kao obitelj i kao grad – to je stvarno bio nemoguć san.

U Međugorju nisam imao nikoga s kim sam mogao igrati, osim Ivana Dodiga i njegovog brata Mladena. Morao sam donijeti najvažniju odluku u svom životu kada sam imao 14 godina: ostati kod kuće s obitelji i nastaviti školovanje ili se preseliti u Zagreb – dom Hrvatskog teniskog saveza i trening centra – kako bih sebi dao najbolju šansu za napredak.

Znao sam da će biti jako teško napustiti obitelj koja mi je uvijek značila sve. Ali uz njihovu punu podršku, odlučio sam napraviti taj potez. Bilo je dosta teških dana. Srećom, Zagreb je bio dovoljno blizu da sam mogao odlaziti kući u posjete.

 

Zašto je važno sjetiti se odakle si krenuo

Svakih šest do osam tjedana uskočio sam u autobus u 21 ili 22 navečer i stigao bih kući u 6 ili 7 ujutro. Sjedio bih tako i razmišljao o svom snu da postanem profesionalni tenisač.

Bilo je malo vjerojatno da ću uspjeti, moram to reći, ali davao sam sve od sebe.

U Zagrebu nisam propustio nijedan trening. Priliku sam shvatio vrlo ozbiljno i bio sam na oprezu, iako nije bilo lako izbivati iz kuće u tim godinama. Moram priznati da je bilo jako teško.

Koliko god da je moja zagrebačka obitelj bila velika – živio sam s kumom i njegovom ženom – ipak sam odselio u veći grad daleko od obitelji i prijatelja s kojima sam odrastao.

Ali vjerujem da je dio moje snage, smirenosti i unutarnjeg mira koji sam pronašao došao iz mog odgoja i podrške moje obitelji. Uvijek sam vjerovao da će me Bog voditi u pravom smjeru.

Uvijek se pokušavam prisjetiti tih početaka, jer ponekad sami sebe ulovimo kako želimo i tražimo još i više u životu.

Foto: Zaklada Marin Čilić


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •