Dalija Orešković godinama se prezentirala kao jedno od prepoznatljivijih lica hrvatske politike: pravnica britkog jezika, žena koja ulazi u sukobe bez zadrške i koja je, barem na trenutak, izgledala kao da bi mogla postati ozbiljan faktor na političkoj sceni.
Danas, međutim, Dalija Orešković sve više podsjeća na fenomen Vlatke Pokos – ne po profesiji, nego po obrascu: od velike vidljivosti do polaganog, ali neumoljivog klizanja u zaborav.
Gradila je imidž političke pravednice, žene koja će „protresti sustav“. No, kao i kod Pokos, publika je u jednom trenutku jednostavno prestala slušati. Ne zato što je nestalo tema, nego zato što je nestalo interesa. Hrvatska javnost ima kratko pamćenje, ali još kraći prag tolerancije prema onima koji stalno govore, a rijetko isporuče. Ili kako narod kaže: puno zuji, malo meda daje.
Nakon niza javnih istupa, političkih pokušaja, stranačkih eksperimenata i medijskih okršaja, Orešković je završila u prostoru koji je najgori za svakoga tko živi od javnosti: u zoni tišine.
U tom smislu, usporedba s Vlatkom Pokos nije uvreda, nego dijagnoza: obje su nekoć bile glasne, prisutne, medijski nezaobilazne. A onda je došao trenutak kad je publika okrenula glavu prema nečemu drugom. U zemlji u kojoj se vijesti troše brže od kruha, to je najbrži put prema rubu.
Od političarke do Facebook ratnice
Ako postoji jedan prostor u kojem Dalija Orešković još uvijek djeluje kao da je relevantna, onda je to – Facebook. Ne Sabor, ne mediji, ne politička scena. Facebook. Tamo vodi ratove koje nitko nije tražio, odgovara na komentare koje nitko ne pamti i polemizira s ljudima koje nikad nije srela. I to ne povremeno, ne kad stigne, nego kao da joj je to radno mjesto.
Prema onome što se može vidjeti, Dalija dnevno zna ostaviti i do 200 odgovora. Dvjesto. To više nije politička aktivnost – to je digitalna iscrpljenost.
I najgore od svega: ne polemizira s političarima, stručnjacima ili relevantnim ljudima. Polemizira s likovima koji su slični kao ona: preglasni, preosjetljivi, uvjereni da su u pravu i potpuno nebitni izvan vlastitog feeda.
To je njezin politički domet: mikrosvijet od 300 do 500 ljudi u Hrvatskoj koji uopće znaju da te teme postoje. Od njih dobije 300 lajkova i 200 uvreda. I to je njezin savršeni omjer. Lajkovi je ponesu, uvrede je motiviraju.
Kad vidi uvredu, ona ne osjeti nelagodu, ona osjeti poziv na akciju. To je razlog da napiše još jedan status, još jednu repliku, još jedan komentar od 18 redaka. U stvarnom političkom životu više ne postoji. Na Facebooku je ratnica – i tu se vidi najveća ironija: dok se ona bori u komentarima, stvarni svijet prolazi pokraj nje i ne primjećuje ju.
Tihi put u zaborav
Dalija Orešković ne pada spektakularno. Nije imala skandal, aferu ili politički skandal iako se posvađala s pola države. A ta svađa je bila ciljana. I tu je naletjela na zamku.
Nakon učestalih svađa sa zastupnikom Hrvojem Zekanovićem (kojeg nije smatrala svojom razinom) partner u svađi joj je postao Dražen Keleminac kojega drži još nižim i opskurnijim i kojega normalni ljudi uglavnom ne primjećuju. Nebitan je svima osim Daliji Orešković i Vučić-Šešeljevim tabloidima u Srbiji. I publika im je slična, a retorika Dalije i Šešelja je gotovo identična. Nakon Zekanovića i Keleminca na red je došao Ivica Marijačić, urednik Hrvatskog tjednika, protiv koga je najavila sudsku tužbu.
Dalija Orešković u tome uživa jer se osjeća važnom, a kad joj ponestane Zekanovića i Keleminaca preseli se na Facebook, gdje se bori protiv algoritma, komentatora i vlastite sjene.
Stazićev sindrom
Dalijin put u zaborav nije jedinstven. Hrvatska politika već je vidjela slične slučajeve, a zoran primjer je Nenad Stazić, nekadašnji SDP‑ov zastupnik, poznat isključivo po uvredama, provokacijama i rečenici koja je ušla u političku povijest kao primjer moralnog sloma:
“Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.”
To je bila njegova „ostavština“. I ništa više. Jer tko danas uopće pamti Nenada Stazića? Po čemu? Po kojem političkom rezultatu, reformi, ideji, projektu? Ni po čemu.
Ako ga se itko sjeti, onda je to zbog plagijata srpskog autora Gordana Mihića, koji je Stazić godinama predstavljao kao vlastiti tekst. A prema izvorima iz Kerempuha, to mu nije bila jedina „posuđena“ ideja – samo jedina koja je procurila. To je Stazićev sindrom: glasni dok traju, nepostojeći kad nestanu.
Karolina Vidović Krišto – velika nada desnice koja je uspjela posvađati samu sebe
Ako je Stazić primjer političara koji je nestao nakon što je potrošio sve svoje provokacije, onda je Karolina Vidović Krišto primjer političarke koja je nestala nakon što je potrošila – sve svoje ljude.
Nekoć velika nada desnice, žena koja je trebala biti “hrvatska Orbanova lavica” i „spasiteljica Hrvatske“, završila je u potpunoj političkoj samoći. Sukobila se s kolegama, s biračima, s novinarima, s vlastitom publikom – i na kraju sama sa sobom. Ljudi koji su ju poznavali kažu da se broj osoba s kojima je dvaput popila kavu može nabrojati na prste jedne ruke. To nije politička izolacija to je društvena karantena.
I dok je Dalija Orešković postala Facebook ratnica, Karolina je postala Facebook aktivistica, ali s jednom ključnom razlikom: ona ne polemizira. Ne zato što je iznad toga, nego zato što je – nesposobna za polemiku.
Njezin stil je isti kao u Saboru: izdeklamira svoje, objavi status, proglasi pobjedu i pobjegne s bojnog polja. Nema replike, nema argumenta, nema rasprave. Njezin Facebook je jednosmjerna ulica, isti kao i nastupi u Saboru: ona govori, drugi slušaju (ili ne slušaju), ali to nju ne zanima. Ona će svoje izgovoriti i nestati.
Rezultat je isti kao i kod Dalije – politička nebitnost. Jedna se utopila u komentarima, druga u vlastitoj samoći. Obje su završile na istom mjestu, u digitalnom vakuumu u kojem se još samo njihovi najvjerniji pratitelji prave da se nešto događa.
Isti obrazac, sličan kraj
Nenad Stazić nestao je nakon što je potrošio sve svoje provokacije. Karolina Vidović Krišto nestala je nakon što se posvađala sa svima. Vlatka Pokos nestala je onog trenutka kad je prestala biti skandal. Sve tri priče imaju isti obrazac i upravo tim putem danas ide Dalija Orešković.
Stazić je nestao iz Sabora, Karolina je nestala iz društva, Vlatka je nestala iz medija. A Dalija nestaje iz politike, samo sporije, tiše i uz više Facebook notifikacija.
To je hrvatski zaborav: ne dolazi kao eksplozija, nego kao tihi ulazak u polumrak, u kojem ostaju samo tragovi starih svađa i digitalnih bitaka koje više nitko ne pamti. A Dalija je već duboko na tom putu – ovaj put i online i offline.
M. Marković/Foto: Hina/cropix
