Nikada hrvatska država nije vodila ovako sustavnu politiku prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Može naša domaća politička opozicija prigovarati svašta, ali jedna činjenica ostaje tvrdoglavo nezgodna za takve kritičare: Zagreb danas u BiH ne vodi politiku velikih riječi, nego škola, bolnica, domova, europskih fondova, političkog utjecaja i kad – zatreba – Canadaira.
Postoji u hrvatskoj politici jedan gotovo ritualni žanr: govor o Bosni i Hercegovini. Tu se tradicionalno mnogo govorilo o „sudbinskoj povezanosti“, „stoljetnim vezama“, „konstitutivnosti“, „jednakopravnosti“ i „hrvatskom nacionalnom biću“.
Zatim bi se ugasile kamere, delegacija bi krenula prema granici, a Hrvati u Vitezu, Novoj Biloj, Bugojnu ili Tomislavgradu ostali bi sa svojim vrlo konkretnim problemima.
Škola nema zgradu. Bolnica treba novu lamelu. Hrvatski dom postoji na nacrtu. Mladi odlaze. Lokalna zajednica nema novca. Ustavna jednakopravnost postoji u Daytonu, ali u stvarnom političkom životu BiH proizvodi dovoljno paradoksa da bi se njima mogla hraniti cijela jedna industrija međunarodnih konferencija.
Graditi, financirati, pregovarati
Upravo se tu dogodila promjena koju je lako previdjeti jer nije momentalno spektakularna. Plenkovićeva politika prema Bosni i Hercegovini nije politika jednog velikog poteza. To je politika stotina malih, vrlo materijalnih poteza koji zajedno čine nešto što Hrvatska prema Hrvatima u BiH zapravo nikada nije imala u tom opsegu: državnu infrastrukturu prisutnosti.
Grlić Radman ovih je dana obišao Bugojno, Novi Travnik, Novu Bilu, Vitez i Tomislavgrad. n Moglo bi se to, naravno, svesti na uobičajenu ministarsku turneju, ceremonijalne fotografije, rukovanja i obvezni franjevački samostan. Ali samo ako se zanemari što je zapravo obilazio. U Bugojnu gradilište Hrvatskog doma.
Novom Travniku novu zgradu srednje škole. U Novoj Biloj radove na novim bolničkim lamelama Hrvatske bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“. To nisu metafore o opstanku. To su zidovi, učionice, operacijske sale i institucije. Projekti su financirani ili potpomognuti novcem Republike Hrvatske.
Realni problemi: posao, škola, liječnik, cesta, perspektiva
Tu se nalazi ključ cijele stvari. Nacionalna politika postaje ozbiljna tek kad se može izraziti u kubičnim metrima betona, broju bolničkih kreveta, školskim učionicama i proračunskim stavkama. Sve drugo uglavnom je poezija. Prema podatku koji je tijekom posjeta iznio Grlić Radman, Hrvatska je u proteklih deset godina Bosni i Hercegovini pružila gotovo 600 milijuna eura pomoći.
Važno je pritom što je sam ministar naglasio: to nisu sredstva namijenjena samo Hrvatima nego projektima od kojih korist ima šira zajednica u BiH. I upravo je to politički inteligentnija formula od nekadašnje paternalističke politike Zagreba nekih prošlih Vlada. Hrvatskoj u BiH ne treba protektorat. Treba joj funkcionalna država u kojoj Hrvati neće biti dekoracija.
Plenković je, za razliku od mnogih svojih prethodnika, shvatio nešto što je u osnovi banalno: politički položaj Hrvata u BiH ne može se dugoročno braniti tako da Hrvatska istodobno destabilizira Bosnu i Hercegovinu. Zato Zagreb danas gotovo opsesivno ponavlja dvije stvari koje na prvi pogled izgledaju proturječno — punu jednakopravnost Hrvata i puni teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
Grlić Radman je u Središnjoj Bosni upravo to ponovio: Hrvatskoj je u interesu stabilna i suverena BiH, uz poštovanje njezina teritorijalnog integriteta, a sada je posebno važno ulagati u mir i institucije države. To je zapravo cijela Plenkovićeva bosanska doktrina u jednoj rečenici. Ojačati položaj Hrvata tako da BiH može funkcionirati.
Između sarajevske nervoze i hrvatske desnice
Naravno, u sarajevskoj političkoj čaršiji svako intenzivnije zanimanje Zagreba za Hrvate automatski izaziva unitarističke reflekse, jednako kao što u dijelu hrvatske krajnje desnice svaka rečenica o teritorijalnom integritetu BiH proizvodi sumnju da je Zagreb nekoga izdao. Plenković je između tih dviju neuroza izabrao izrazito mirniju metodu. Gradi. Financira. Pregovara. Ide u Bruxelles. Drži pitanje izbornog zakonodavstva otvorenim. A onda opet financira.
U Novom Travniku lokalni gradonačelnik kaže da su projekti realizirani uz financiranje različitih ministarstava Vlade Republike Hrvatske i da izgrađeno koristi svim građanima grada. Lidija Bradara govori o tome da stanovnici Središnje Bosne moraju imati mogućnost liječiti se i obrazovati ondje gdje žive, umjesto da za elementarne usluge odlaze drugamo. To je mnogo važnija hrvatska politika od bilo kojeg govora na obljetnici.
Jer najveći problem Hrvata u BiH nije samo izbor člana Predsjedništva. To je pitanje koje ima golemu ustavnopolitičku važnost, ali čovjek se ne iseljava iz Nove Bile zato što je pročitao pogrešan članak izbornog zakona. Odlazi kad nema posao, školu, liječnika, cestu, perspektivu i osjećaj da će njegova djeca ondje moći živjeti.
Ako želiš sačuvati narod, moraš sačuvati uvjete njegova života. Plenkovićeva vlada tu je jednostavnu stvar pretvorila u politiku.
Požar koji je pokazao što je država
A onda se dogodio požar. Tomislavgrad i Prozor-Rama našli su se pod vatrom. Predsjedateljica Vijeća ministara Borjana Krišto nazvala je Plenkovića, hrvatska Vlada održala telefonsku sjednicu i odobrila slanje dva Canadaira.
Tu nacionalna politika prestaje biti apstraktna. Možete održati deset simpozija o posebnom odnosu Hrvatske i Hrvata u BiH. Možete napisati dvadeset deklaracija. Ali kad gori planina, pitanje se vrlo brzo reducira na jedno: tko je poslao avion? Hrvatska ga je poslala. To je država. Sve drugo je seminar.
Posebno je simboličan Grlić Radmanov odlazak u Tomislavgrad, njegov rodni kraj. Posjetio je franjevce i uredništvo „Naših ognjišta“, govorio o hrvatskom i katoličkom identitetu, nacionalnom pamćenju i 1100. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva.
Netko će se tome podsmjehnuti kao folkloru. Ali politika identiteta bez materijalne politike jest folklor. Kad iza nje stoje bolnica, škola, financijski programi i dva Canadaira, onda je to već nešto sasvim drugo. To je država koja održava vezu s vlastitim narodom preko granice, a pritom ne osporava državu u kojoj taj narod živi.
Internacionalizacija i prisutnost na terenu
Plenković je pitanje Hrvata u BiH internacionalizirao tamo gdje Hrvatska ima najveću političku težinu – u Europskoj uniji – a Grlić Radman tu strategiju na terenu pretvara u gotovo permanentnu diplomatsku prisutnost. Istodobno Zagreb novac ulaže ondje gdje se nacionalni opstanak stvarno događa: u bolnici, školi, kulturnoj ustanovi, lokalnoj zajednici.
Zato tvrdnja da Hrvatska nikad nije vodila snažniju politiku brige o Hrvatima u BiH nije propagandna parola ako se pod “brigom” ne podrazumijeva broj izgovorenih domoljubnih rečenica, nego količina političkog kapitala, novca i institucija uloženih u njihov opstanak.
Pod Andrejem Plenkovićem i njegovim ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom Hrvatska se u Bosni i Hercegovini pojavljuje sustavnije, skuplje i politički ozbiljnije nego ikada prije. I možda je upravo zato ta politika manje dramatična nego nekada. Kad politika postane državna, prestaje izgledati kao predstava.
M. Marković/Foto: FaH
