Autorica s inicijalima V.B. na portalu Zadovoljna.hr opisala je iskustvo s plaćanjem gotovinom u odnosu na plaćanje karticama. Piše da je tjedan odlučila sve plaćati kešom – od kave, preko hrane do sitnica o kojima inače gotovo uopće ne razmišljamo. Ovo je njena priča:
Nije to bio financijski eksperiment u kojem sam si zadala strogi budžet, nego pokušaj da vidim hoće li se moj odnos prema novcu promijeniti ako ga ponovno počnem fizički držati u rukama.
Kartično plaćanje posljednjih se godina toliko uvuklo u svakodnevicu da o njemu više i ne razmišljamo. Dovoljno je prisloniti karticu ili mobitel, pričekati zvuk potvrde i nastaviti dalje.
Sama sebi zadala sam zadatak da barem tjedan dana radim suprotno od toga. No toliko sam se naviknula na ono kratko prislanjanje kartice uz uređaj da sam gotovo zaboravila kako izgleda kada novac stvarno moraš izvaditi iz novčanika.
Kod gotovine postoji cijeli mali ritual koji je kartično plaćanje gotovo potpuno izbrisalo. Otvoriš novčanik, pogledaš koliko imaš, izvadiš novčanicu, pričekaš da ti prodavač vrati ostatak i onda ponovno spremaš novac. Sve traje nekoliko sekundi dulje, ali upravo tih nekoliko sekundi čini razliku.
Odjednom nisam samo plaćala, nego sam bila prisutna u vlastitoj kupnji. Kada bih izvadila novčanicu od 20 eura i dala je za nešto što košta 13,70 eura, vidjela bih koliko mi ostaje.
Novčanica koju sam upravo dala više nije bila moja, a one koje su mi ostale u novčaniku postale su vrlo konkretna mala zaliha za ostatak dana. Kod kartice taj osjećaj gotovo da ne postoji. Prislonim ju, čujem zvuk uređaja i nastavim dalje.
Jedan dan na plažu sam uzela 20 eura. Tih 20 eura trebalo je pokriti sve što mi je taj dan moglo zatrebati.
Gotovina je uklonila onaj nevidljivi filter između mene i potrošnje. Svaka kupnja odjednom je postala vidljiva. Kava ovdje, nešto iz pekarnice ondje, još jedna sitnica u trgovini jer je bila na akciji. Pojedinačno se čine beznačajnima, ali kada novčanice počnu nestajati iz novčanika, teško ih je ne primijetiti.
Zanimljivo je i ono što se događa kada vam netko vrati ostatak. Nekoliko kovanica i novčanica ponovno postaju vaš novac i odjednom imate vrlo jasan osjećaj koliko ste potrošili. Počela sam ih gotovo automatski slagati u novčanik, pogledati što mi je ostalo i razmišljati hoće li mi to biti dovoljno za ostatak dana.
Čak mi je i plaćanje kave odjednom bilo drugačije iskustvo. Kada prislonite karticu, transakcija je gotova prije nego što ste je zapravo registrirali. Kada izvadite novčanicu i ostavite nekoliko eura na stolu, kupnja dobiva neku vrstu fizičkog završetka. Novac je bio u vašoj ruci, zatim je prešao u tuđu, a vi ste svjesni da ste ga upravo potrošili.
Kartica nam je olakšala trošenje
U tome je, čini mi se, i najveća psihološka razlika između gotovine i kartice. Kada novac fizički prelazi iz ruke u ruku, puno je teže ignorirati činjenicu da trošimo.
Kartica nam je nevjerojatno olakšala život, ali nam je istodobno olakšala i trošenje. Psihološki je jednostavnije potrošiti deset eura deset puta nego jednom iz novčanika izvaditi sto eura iako je konačni iznos potpuno jednak.
Gotovina pritom ima jednu vrlo jednostavnu prednost. Postavlja fizičku granicu. Ako sa sobom imate 20 eura, možete potrošiti 20 eura.
Ta granica može biti korisna kada želimo smanjiti impulzivnu kupnju ili jednostavno bolje pratiti koliko nam novca odlazi na svakodnevne stvari.
Kada vidite da vam je u novčaniku ostalo još 12 eura, odluka o tome hoćete li nešto kupiti postaje konkretnija.
Da, jasno je da kartice imaju svoje prednosti. Plaćanje je praktičnije, brže i jednostavnije za veće iznose, a transakcije možemo lako pratiti. No nakon ovog tjedna nešto se ipak promijenilo. Karticu ponovno koristim, ali više ne plaćam njome potpuno automatski.
Postala sam svjesnija onog trenutka kada prislonim karticu i potrošim novac. Također, zadam si neki iznos koji mogu potrošiti i ne idem preko toga ni za što. Gotovina me nije naučila kako potrošiti manje, nego kako ponovno primijetiti da trošim.
Megy M. /Foto: Ilustracija mp
