Tek da malo podsjetim zaboravnu hrvatsku javnost, osobito glasače Ive Josipovića.
Otvorimo knjigu ‘Zagreb indoors’ koju je napisao bivši srpski veleposlanik u Hrvatskoj Radivoj Cvetićanin na 203. stranici. Tu nalazimo Cvetićaninovu ‘zabelešku’ od 01. 03. 2007. godine u kojoj je opisan susret Cvetićanina i prof. Ivana Šimonovića koji u to vrijeme zastupa hrvatsku stranu u tužbi protiv Srbije. Prema toj Cvetićaninovoj ‘zabelešci’ Šimonović nudi Cvetićaninu povlačenje hrvatske tužbe za genocid, ako se stvari mogu riješiti nagodbom.
Šimonović objašnjava kako to nije stav Vlade RH, no da će joj to savjetovati. Potom Šimonović moli njega, srpskog ambasadora za ‘žuto svetlo’ sa srpske strane ‘da zna šta da kaže sudu u Hagu: da zastanu malo dok mi diskutujemo stvar, ili da idu dalje. Moli, također, diskreciju.’
Godinu dana prije toga, čini se, na tajnom sastanku s g. Cvetićaninom, kako stoji na istoj 203. stranici, tu je ideju, u restoranu Vinodol iznio prof. Josipović, nakon čega je Cvetićanin poslao ‘hitnu poruku Beogradu’.
Nagradno pitanje: Za koga i u čije ime su Ivan Šimonović i Ivo Josipović nudili nagodbu srpskoj strani?
Iz Cvetićaninove ‘zabeleške’ proizlazi da su Josipović i Šimonović blago rečeno, beogradski doušnici ili informatori, koji odrađuju posao za interese Srbije, a ne Hrvatske.
Stoga današnja presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu bez sumnje znači da su Ivo Josipović i Ivan Šimonović dobro obavili svoj posao. Pogotovo za Srbiju.
