Iz ženskog kuta na prosvjed u Savskoj: Nitko ne može cenzurirati sjaj u oku

ožujak 17, 2016 maxportal
Share Button

PIŠE: Alma Draganić-Brkić



NE MOŽETE ne zadiviti se nad takvom snagom uma. Ne patetizira nimalo. Vrlo jasnim i pozitivnim stavom bori se napraviti još puno od života. Ozaren priča o svojoj ljubavi – supruzi Lidiji i sinu Anti – studentu komunikologije. Potpuno odudara od (nažalost) općeprihvaćene vizije hrvatskog branitelja.

Ne pije, ne puši, ne prostači, ne maltretira ženu, ne zanemaruje dijete.

marko radoš, orlov kuk

Marko Radoš u studentskim danima na vrhu Orlova kuka

Također odudara i od (nažalost) općeprihvaćene vizije invalida. Nasmijan, drag, uljudan, uredan, pristojan… Ni malo agresivnosti, samosažaljevanja, izvoljevanja ili zloće.

Ako izgubite samopouzdanje, nemate više ništa za izgubiti. Invalid, s realnim stavom prema samom sebi, osjeća da je prihvaćen onakav kakav jest. Tek tada je moguće  invalidnost prihvatiti kao životnu školu u kojoj se može više naučiti no što to mogu naučiti oni drugi -“neinvalidi”.

Marko Radoš – prosvjednik iz Savske nije prolupali branitelj, već urednik i koautor prirodoslovne monografije, autor više članaka na temu zaštiite prirode i Inicijator snimanja više filmova na tu temu. Suvlasnik je i tvrtke koja se bavi obnovljivim izvorima energije i trenutno priprema jedan veliki projekt.

Predsjednik udruge “Naša baština” koja se bavi promicanjem i zaštitom prirodne, kulturne i povijesne baštine hrvatskih krajeva. A 2002. je položio ispit za sommeliera.

U međuljudskim odnosima racionalno nije primarno, ljudi kada se istinski vole prevladaju sve prepreke i zaista ne pamtim da sam ikada u životu srela takav sklad i uzajamno prožimanje kao kod Marka i Lidije. Oni nisu bračni par već simbioza žene i muškarca. Uvijek zajedno. Komuniciraju pogledom.

Marko radoš, lidija radoš

Marko je ’80-ih došao u Zagreb gdje je završio srednju školu i upisao  studij strojarstva. Visok, zgodan, zabavan i duhovit… Imao je svijet pod nogama.

Upoznao je Lidiju. Lijepu studenticu ekonomije. 1991. se vraća iz Njemačke kamo je otišao zaraditi koju marku za zajednički život s Lidijom… Samoinicijativno se vraća. Odlazi u rat s opremom koju je sam kupio od novca zarađenog u Njemačkoj. Bio je u kampovima, vodio obuku topništva… Prepun zanosa…

S nepunih 27 godina a nakon teškog ranjavanja, ostaje invalid.  Zamislite kakvu mentalnu snagu ima lijep i obrazovan muškarac koji je u cvijetu mladosti završio u kolicima i pri tom nije nimalo nervozan, prgav i nezahvalan!12289534_10205176614916077_3300482956899793229_n[1]

Trpjeti zahtijeva više hrabrosti nego umrijeti

Senzibilnost za uvjete života invalida cinično se koristi samo za skupljanje jeftinih političkih poena a znatiželjni i sažaljivi pogledi izraz mentalnih barijera koje pokazuju neprihvaćenost ili bar nejednakost u društvu. Kada si čovjek koji mora prihvatiti da će mu cijeli život biti znatno otežan zbog nečega čemu ni najmanje nisi kriv i dok se trudiš skupiti hrabrost dostojanstveno se pomiriti s time, sigurno neopisivo boli kad vas netko gleda sa sažaljenjem. Marka ne možete žaliti…

Možete mu se samo iskreno -pokloniti. A svakoga tko kuka i oplakuje tešku sudbinu jer nikada ne dobiva na lotu, jer ga zaobilaze sve dobre prilike i jer je potplaćen ili uopće ne radi… Bi poslala da malo popriča s Markom.  I ponadala bi se da će na njegovom primjeru shvatiti snagu ljudskog uma. Ustvari sve i jest onako kako ste sami sebi objasnili da jest. Ono što nas najneposrednije usrećuje jeste vedrina uma. Ova osobina je sama sebi nagrada. Zato bi razvijanje vedrine u sebi valjalo staviti ispred svih težnji!

marko radoš, lidija, radoš

 

Kada su krenuli u prosvjede u Savskoj 66 nisu mislili da će oni ovoliko potrajati. Naivno su očekivali su da će kleptokracija imati razumjevanja za bilo čije probleme a u njihovom slučaju za rješavanje nagomilanih problema branitelja, koji su kulminirali za vrijeme prethodne vlasti.

Osobno im skidam kapu zbog nevjerojatne upornosti ali i mudrosti lidera prosvjeda koji su, često i hodajući po žici iznad provalije, znali očuvati zdrav razum i hladnu glavu kada je velik dio javnosti (pod utjecajem SDP-ovih ulizica u medijima), bio protiv njih. Bilo je najlakše pokupit se doma nakon što ministar čiju su ostavku tražili nije otišao…

Naći se na cesti a već ozbiljno narušenoga zdravlja, te suočeni s ignoriranjem pa čak i prezirom javnosti sigurno nije bilo ni malo lijepo za podnijeti.. No oni od svojih zahtjeva nisu odustajali. Ogroman je problem nastao izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskim braniteljima iz 2012. što bi obespravilo trećinu najtežih stradalnika. Dečki iz Savske 66 nisu htjeli profesionalnog glasnogovornika (ta usluga im je probono ponuđena s više strana) pa svoje zahtjeve nisu znali jasno artikulirati prema javnosti a sve je bilo protiv njih. Politička klima, recesija, monopol nad medijima.

Marko radoš, savska

U sukobu morala i novca, novac rijetko gubi

Ne znam vam objasniti zašto su mi se odmah uvukli pod kožu, osim da fajter uvijek prepozna fajtera… I onda je nebitno sve ostalo.

Tražili su da temelj nastanka Hrvatske države bude Domovinski obrambeni rat i hrvatski branitelji. Tražili su da Zakon o pravima hrvatskih branitelja bude Ustavni zakon i da se sva prava i sve obaveze koje država ima prema braniteljskoj populaciji vrate u taj jedan Zakon i pod okrilje Ministarstva branitelja.

Tražili su da i oni sudjeluju u izradi novoga zakona, kako bi ispravili sve greške i nedostatke  dosadašnjih. Tražili su odustajanje od primjene mirovinskoga zakona o razdvajanju braniteljskih mirovina u dva dijela i to dio koji bi branitelji dobivali prema radnom stažu prije stradavanja, koji bi bio zagarantiran i dio koji bi se zvao otprilike nešto kao “ratni dodatak” i koji bi ovisio o financijskome stanju u državi.Marko-i-Lidija-Savska1-660x330[1]

Sada… S odmakom… I kada javnost napokon ima objektivniju sliku od one koja ih je prikazivala vukodlacima… Misli li itko da su zahtjevi bili nenormalni ili nerealni?

Naime, večina najtežih stradalnika je u rat otišla vrlo mlada. Vrlo mladi su ostali bez nogu, ruku, vida… Dakle, u najboljem slućaju s bitno smanjenom mogučnošću osiguranja egzistencije.  Primjenom takvog zakona upravi ti -najteži stradalnici bi bili dovedeni ispod egzistencijalnog minimuma. Misli li itko da bi trebali ponosno hodati takvom državom???

Užasno su me nervirali komentari da žive bolje od večine Hrvata jer dio njih nije niti negirao da imaju riješena sva materijalna pitanja (i to je bio još jedan pokazatelj njihove solidarnosti i karaktera). Nervirali su me i zlobnici pričama o njihovom tulumarenju u Savskoj jer upravo osmjesi i dobra atmosfera u šatoru i to bez cigareta a kamo li alkohola; su ono što me zadivilo!

Dečki iz Savske 66 su sami oformili prvi pravi veteranski centar i pretvorili ga mjesto nade za hrvatski narod a njihov bunt je prerasto prvobitnu nakanu Savske 66. Svakodnevno su ih obilazili ljudi iz cijele Hrvatske s vlastitim frustracijama koje je nadahnjivala njihova snaga.

Marko Radoš je nedavno kao tajnik Udruge stopostotnih ratnih vojnih invalide prve skupine, uputio je Otvoreno pismo hrvatskih dužnosnicima. Prenosimo ga u cijelosti:

 

”Poštovana gospodo,

obraćamo Vam se mi članovi Udruge 100% hrvatskih ratnih vojnih invalida, uglavnom prikovani na kolica, na naša ortopedska pomagala i oslonjeni na naše pomagače koji nam pokušavaju život učiniti podnošljivijim. Prikovani smo na kolica, slijepi smo, amputirani su nam udovi i nismo velikim dijelom u stanju obavljati osnovne tjelesne funkcije sami, a sve zbog neporecive činjenice da smo sudjelovali u Domovinskom ratu kao hrvatski vojnici.

Poštovana gospodo političari i novinari, svi javni djelatnici. Mi hrvatski ratni vojni invalidi i hrvatski branitelji nismo vodili privatni rat za naše domove i naše probitke.

Sudjelovali smo u ratu u ime hrvatskog naroda i hrvatske države, bili smo dio hrvatskog narodnog tijela koje se branilo i obranilo od jugoslavenske armije i srpskih postrojbi.

Nismo sami sebi odrezali ni ruke ni noge, nismo sami sebi kopali oči ili sebi nanijeli psihički teror da bismo dobili mirovine, povlastice ili jeftinije automobile. Nas su raznijele jugoslavenske granate i osakatili četnički mitraljezi dok smo po raznim bojišnicama branili hrvatski dom i državu. Nismo nastradali jer smo osvajali nego jer smo branili i Vas i Vašu djecu, nas i našu djecu, hrvatski dom i hrvatsku državu.

Nismo nastradali samo iz jednog kraja i jednog sela ili grada. Nastradali smo iz svih krajeva Hrvatske, uključujući i Bosnu i Hercegovinu i dijasporu  jer smo svi bili spremni dati svoje živote za hrvatsku slobodu.

Poštovana gospodo, sigurni smo da znate sve činjenice o nama i našim sudbinama, ali nismo sigurni jeste li ikada pokušali razumjeti čovjeka kojemu nedostaju noge ili osobu koja ne može obavljati osnovne tjelesne funkcije, a otišla je u rat u cvijetu mladosti i mogla je otseliti na vrijeme pa se vratiti kao dobro školovani stručnjak kojega sada svi vi tako tražite.

Poštovana gospodo, sigurni smo da znate da naša udruga već  500 dana uporno i dostojanstveno prosvjeduje  protiv emocionalne, političke, ljudske i materijalne nepravde koja se događa našim članovima, sto postotnim invalidima rata, a i drugim skupinama HRVI i svim sudionicima Domovinskog rata.

Naš prosvjed je bio iniciran bezobrazlukom i neviđenim objedama od strane bivših dužnosnika vlade koja se nije libila na nas, sto postotne invalide poslati policiju s pendrecima. Izdržali smo i to jer smo sigurni da je Bog i hrvatski narod s nama.

Mi smo još tu ispod Šatora. Vi ste nas zaboravili, ali mi ne možemo zaboraviti nepravdu i poniženja koja se još uvijek događaju i Vi ih ne ispravljate, odnosno ne pokazujete volju za ispravljanjem.

Prije izbora ste nam bili dragi gosti, nakon izbora smo ostali bez Vaših osmijeha i tapšanaj po našim paraliziranim ramenima. Znamo da je neugodno biti u društvu mladih momaka i djevojaka koji su u kolicima, a Vi ste sada zabavljeni drugim brigama i zadacima.

No, poštovana gospodo iz vladajuće koalicije, poštovani gospodine Oreškoviću,  a posebno poštovana gospođo predsjednice, zar nije sramotno da je još uvijek nemoguće pronaći ministra koji bi bio odgovoran za problematiku branitelja, posebno ratnika i invalida i njihovih obitelji ?

Zar je to jedina skupina kojoj se ne može pronaći ministar jer svakoga se proglašava lopovom ? To je za nas znak nepravde, ponižavanja i Vaše nesposobnosti.

Zar su svi Vaši ministri sigurno toliko moralni da su prošli te navodne filtere, a samo ministra branitelja je teško pronaći jer će javnost, uglavnom ona ista koja je pisala hvalospjeve Titi  i Jugoslaviji, svakoga proglasiti lopovom ?

Poštovana gospodo, naši problemi nisu samo materijalne naravi, oni su često emocionalne prirode i odražavaju se kroz velik broj samoubojstava i depresiju koja je zahvatila branitlejsku populaciju.

Svojim nečinjenjem Vi postajete sudionici svakoga samoubojstva i djelatno šaljejte poruku hrvatskom narodu da je njegova žrtva za slobodu bila veliki promašaj.

Gospodo, mi stopostotni hrvatski  ratni vojni invalidi smo izgbili najviše što se može izgubiti, ali još uvijek nismo izgubili dostojanstvo, volju i ljubav za hrvatski narod.

Spremni smo, iako malobrojni, u kolicima opet stati u prvi red da vam pokažemo da niste izabrani da bi dijelili fotelje nego ste izabrani da preuzmete odgovornost i za branitelje.

Vaše zakulisne igre i križaljke nas ne zanimaju,  jer nisu nas zanimale ni jugoslavensko četničke križaljke i igre kad smo krenuli u rat i ostali bez zdravlja.

Gospodo, pozivamo Vas na žurno djelovanje u skladu s dogovorenim programom iz izbornih obećanja.

–odabir ministra branitelja

–promjene zakonskih propisa koje omogućavaju dostojan život svim invalidima i braniteljima

–usklađivanje nacionalne medijske strategije s istinom o Domovinskom ratu u svrhu zaštite digniteta i dostojanstva hrvatskih branitelja i Domovinskog rata.

–zabranu promidžbe bivše jugoslavenske države i komunističke diktature, one diktature čija je vojska razorila naše živote i domove

Ako to niste u stanju odraditi onda od vas očekujemo odstupanje od odgovornsoti jer hrvatskom narodu ne trebaju proračunati nego odgovorni političari.

Braniteljske koje prosvjeduju već 500 dana su spremne na dijalog u okvirima iznesenog programa, ali smo spremni ostati do kraja kao očiti znak nepojmljivo ponižavajućeg odnosa hrvatskih vlasti prema svojoj vojsci.

Tajnik Udruge 100%-tnih HRVI I. Skupine

Marko Radoš”

FOTO: privatni arhiv

Komentari
Share Button