VIŠEGRADSKA SKUPINA: Od Baltika do Jadrana – ‘Od mora do blistavog mora’!

14 studenoga, 2015 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

POTPREDSJEDNIK Sjedinjenih Američkih Država Joseph Biden sudjelovati će 25. studenoga na sastanku regionalne inicijative Brdo-Brijuni koja okuplja zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije i Albaniju i time će postati najviši američki dužnosnik koji dolazi u Hrvatsku otkako je Barack Obama na čelu SAD.



Joseph Biden i Kolinda Grabar Kitarović

Joseph Biden i Kolinda Grabar Kitarović

U Zagreb su pozvani i njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Francoise Hollande te predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk.

Proces Brdo-Brijuni potaknule su Slovenija i Hrvatska sa ambicijom da se kroz reforme i približavanje Europskoj uniji promiču regionalna suradnja i rješavanje otvorenih pitanja i tako pridonese stabilizaciji prilika u jugoistočnoj Europi.

U kakvu jugoistočnu Europu dolazi američki potpredsjednik u danima u kojima se bilježi dvadeseta obljetnica potpisivanja Daytonskog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini?

Kakav je danas prostor kojeg se kroz tih 20 godina nazivalo raznim imenima, a obuhvaća 5 država nastalih raspadom bivše Jugoslavije i Albaniju od kojih je jedino ova potonja integirana u NATO savez, a sve ostale su u različitim fazama pristupa Sjevernoatlantskom savezu i Europskoj uniji?

Neki su slikovito sporazum skopljen u bazi Wright-Patterson koji je odredio današnju BiH oslikali medicinskom metaforom – da je pacijentu zaustavljeno krvarenje, ali da i dalje leži na operacijskom stolu bez poboljšanja stanja i tako već 20 godina. Dok su neki akteri na političkoj sceni otišli, a drugi se pojavili, sklapaju se kojekakvi sporazumi za obnašanje vlasti na razini centralne države i njenih entiteta, ali BiH je suštinski i dalje disfunkcionalna država.

Njena susjeda s istočne obale Drine – Srbija – i dalje pokušava voditi politiku sjedenja na dvije stolice, po uzoru na propalu jugoslavensku federaciju, dok neriješeni odnosi sa Republikom Kosovo na njenim južnim granicama jest i dalje čimbenik koji politiku Beograda zanosi od pragmatizma do iracionalnosti.

U Crnoj Gori nedavno su zabilježeni nasilni unutarnji sukobi oko pristupanja NATO-u, a sve dodatno posložnjava i islamizacija tradicionalno sekularnih Albanaca na Kosovu, Makedoniji i Albaniji uz iste takve procese koji se već dulji niz godina događaju i među Bošnjacima u BiH.

Sve ovo se zbiva u neposrednom i daljem susjedstvu Republike Hrvatske, najjužnije srednjoeuropske zemlje, članice EU i NATO-a koja je posebno zainteresirana za stabilnost u svojem susjedstvu.

Podatak da prihod od turizma čini 17% BDP-a hrvatske države je dovoljno znakovit, a ta gospodarska djelatnost je najosjetljivija na političke potrese. Ulice kojima se valjaju nasilni prosvjedi uz dim suzavca nisu ulice kojima šetaju turisti.

Još i više od tog gospodarskog trenutka, Republika Hrvatska ima najviši stupanj interesa i isti takav stupanj odgovornosti za punu afirmaciju Hrvata u Bosni i Hercegovini i njihovo političko, gospodarsko i svekoliko drugo djelovanje kroz onaj okvir nacionalne samouprave kojeg jedan od 3 ravnopravna konstitutivna naroda u BiH traži i zaslužuje za sebe, bez da ugrožava druge, a koji jamči i dugoročnu stabilnost same Bosne i Hercegovine.

Kakva hrvatska država može imati pozitivan utjecaj na sebi susjedni prostor jugoistoka Europe? Je li to Republika Hrvatska sa svojom vanjskom politikom kakva je u ovom trenutku?

Odgovor je apsolutno i nedvosmisleno – NE.

Republika Hrvatska jest članica NATO saveza od 2009. i kroz razne programe vojne suradnje pomaže pretendente na NATO članstvo iz redova bivših sastavnica propale jugoslavenske federacije, u prvom redu Crnu Goru, no taj segment ne slijedi aktivna politika Hrvatske kao NATO članice prema ostalom susjedstvu.

Hrvatska kao EU članica je na tom planu još i gora. Od ulaska u Europsku uniju prošlo je već 28 mjeseci no vanjska politika Zagreba se tome nimalo nije prilagodila. Štoviše, zauzet je najgori mogući stav izrečen od sada već tehničke ministrice vanjskih poslova, kako će Hrvatska u Bruxellesu zastupati stavove prostora nekadašnje bivše Jugoslavije, naravno bez Slovenije, što je izazvalo nevjericu u samim EU ustanovama jer se radi o potpunoj inverziji realnog stanja.

Hrvatska je odgovorna kao EU članica da sebi susjednom prostoru tumači stavove i politiku unije europskih država kojoj pripada, a ne da u EU djeluje kao agent država ne-članica čiji je međunarodni ugled i status još niži i od onog kojeg Hrvatska ima.

Percipiranje sebe kao dijela nekog u euroatlantske integracije neuključenog prostora, što je prakticirala Vlada Zorana Milanovića i diplomacija Vesne Pusić, nema nikakav racionalan temelj u stvarnosti osim što izražava osobnu zarobljenost tih ljudi u jugoslavenskom političkom refleksu i što je proteklih 28 mjeseci Hrvatskoj nosilo samo štetu.

Nesumnjivo najveća šteta takvog stava je proistekla iz činjenice da se Hrvatska unutar struktura Europske unije odlučila za soliranje i statiranje, iako bi točnije bilo reći da je statiranje nastalo kao posljedica soliranja.

Najvažniji problem je jednostavno uočljiv, a to je izostanak jačanja veza sa sebi najbližim državama unutar EU.

Hrvatska graniči na kopnu i moru s tri zemlje Europske unije i NATO saveza: Italijom, Slovenijom i Mađarskom.

Jasno je da Italija unatoč zemljopisnoj blizini i činjenici da je kroz stoljeća trajalo intenzivno prožimanje između dvije jadranske obale na svim poljima, od znanosti preko kulture do mode i kulinarstva, nije ta najbliža zemlja.

Slovenija je već daleko jači kandidat i sa Hrvatskom dijeli zajedničku političku prošlost u podunavskoj habsburškoj Carevini, te u dvije jugoslavenske države, ali odnose Ljubljane i Zagreba opterećuju i naslijeđeni problemi iz vremena raspada komunističke Jugoslavije – od teritorijalnih sporova do dugova slovenske komercijalne banke hrvatskim državljanima.

Jasno da Hrvatska unutar EU ne može graditi čvršći savez sa zemljom koja je iskoristila svoje članstvo da gotovo godinu dana blokira hrvatski pristupni proces u tu istu Europsku uniju, i koja je jednako tako pokušala blokirati i hrvatsko članstvo u NATO savezu, a što je spriječeno izravnim angažmanom Sjedinjenih Država, kao što je, uostalom, i prestanak slovenske blokade hrvatskih pregovora s EU bio dobrim dijelom rezultat aktivnog djelovanja Washingtona.

Ostaje sjeverni hrvatski susjed – Mađarska – s kojom Zagreb nema takve povijesno uzrokovane probleme (vlasnički odnosi unutar naftne kompanije nisu ni približno slična kategorija problema) i koja je od početka osamostaljenja hrvatske države bezrezervno stajala uz Zagreb, a to potvrdila i prilikom zaključenja pregovora RH i EU.

Mađarska država je članica EU i NATO-a kao i zajednice srednjoeuropskih zemalja – Višegradskog saveza – skupa s Češkom Republikom, Slovačkom i Poljskom.

Poljska je 2011. bila ta druga zemlja članica EU koja je zajedno s Budimpeštom „gurala“ zaključenje pristupnih pregovora Hrvatske i Bruxellesa kako bi se pod svaku cijenu završili do krajnjeg roka 30. lipnja 2011.

Slovačka i Mađarska su bile prve zemlje članice EU koje su ratificirale hrvatski pristupni ugovor sa Unijom, dok su Češka i Poljska slijedile nešto kasnije u 2012. godini.

Sve to nije bilo dovoljno da bi se kroz vanjsku politiku hrvatske vlade u mandatu od 2012. do 2015. napravilo bilo što kako bi se zemlja koja je naj-južniji dio prostora Srednje Europe suštinski i sadržajno povezala sa zemljama Višegradskog saveza kako prije pristupanja Europskoj uniji, tako niti nakon njega.

Izostalo je jače sudjelovanje čak i u formatu V4+ kojeg te 4 države razvijaju kako bi surađivale sa sebi susjednim zemljama, a kamoli da bi službeni Zagreb unutar institucija EU pristupio tim državama s kojima osim zemljopisa dijeli i zajedničko povijesno nasljeđe višenacionalnog carstva Habsburga, ali i iskustvo tranzicije iz komunističkog sustava u višestranačku demokraciju i tržišno gospodarstvo.

Tako nešto može se opisati sa samo dvije riječi – neoprostivi propust.

Osim u nečijim glavama, Srednja Europa ne prestaje na Dravi, niti na hrvatsko-mađarskoj granici, još manje na granici Slovenije i Hrvatske.

Srednja Europa se protegnula sve do sjevernojadranske obale i tamo se susreće sa drugom temeljnom odrednicom hrvatskog nacionalnog identiteta – Mediteranom.

Jedan od stihova američke domoljubne pjesme „America the Beautiful“ jest i onaj: „Sea to shining sea“. I Srednja Europa se prostire „od mora do blistavog mora“, od Gdynie, Szczecina i Gdanska na Baltiku do Pule, Rijeke i Splita na Jadranu.

Aktualna hrvatska vanjska politika je u potpunosti zanemarila tu činjenicu i u ovih 28 mjeseci Zagreb nije postao 5. glas novih srednjoeuropskih članica Europske unije.

Većinu vremena se hrvatski glas zapravo uopće nije ni čuo, a kad se i čuo to je zvučalo više kao reciklaža dosadnih floskula briselske administracije ili bedastoća kakve nam serviraju zagovornici takozvanog recepta „za još više Europe“ – države poput Njemačke i Francuske, te njihove manje ili više uspješne oponašateljice.

To je osobito kulminiralo prije par mjeseci u jeku migrantskih valova s Bliskog Istoka i Srednje Azije koji su zapljusnuli granice Europske unije preko prostora jugoistoka kontinenta gdje je stav službenog Zagreba bio na tragu nedosljedne i nevjerodostojne Njemačke, a izravno suprotstavljen državama Višegradskog saveza kao i Velikoj Britaniji – na što je hrvatski premijer, Zoran Milanović, bio i jasno upozoren tijekom njegova nedavnog sastanka sa britanskim premijerom Davidom Cameronom, kojeg je brzo i napustio kako bi se stigao susresti i sa filmskom „djevojkom Jamesa Bonda“ – prioriteti dosadašnje hrvatske vlade i njenih dužnosnika vrlo često doista jesu silno komični.

Nastupila je i kontaminacija odnosa sa Mađarskom, donekle ublažena državnim posjetom Predsjednice Republike toj zemlji, koja nikako ne koristi samom hrvatskom položaju i odgovornosti koju Zagreb mora imati za svoj srednjoeuropski prostor, ali i za susjedne države jugoistoka Europe.

To su dakle međunarodne okolnosti u kojima Republika Hrvatska dočekuje najvišeg dužnosnika sadašnje američke administracije koji ju je posjetio odkako je Barack Obama postao predsjednikom prije gotovo 7 godina.

Pragmatična zemlja i svjetska velesila, ona koju se još uvijek doživljava „zemljom slobodnih i domovinom hrabrih“, ali i ona koja ima sasvim jasne interese i to baš na području srednje Europe, čiju okosnicu čini politički okvir Višegradske grupe, a ne proces Brdo-Brijuni, trebala bi – a uvjereni smo i da jest – pogledala europski politički zemljovid prije nego što je odlučila uputiti svog potpredsjednika u Zagreb. Nadamo se da je, kao i mi, na tom zemljovidu uočila Hrvatsku kao ključnu, još uvijek, nedostajuću kariku, u povezivanju europskih blistajućih mora: Baltičkoga i Jadranskoga.

Poštujući sve što su Sjedinjene Američke Države u prošlosti uradile na prostoru jugoistočne Europe, pa i administracije Demokratske stranke, poglavito ona predsjednika Billa Clintona i državne tajnice Madeleine Albright – vrijeme je da i mi iz Hrvatske našem najbližem, a rekli bi i najodanijem, vanjskopolitičkom savezniku jednom uputimo jasnu poruku sa konkretnim zahtjevom:

I u američkom, kao i u hrvatskom, interesu je da nastupajući sastanak inicijative Brdo-Brijuni bude ujedno i zadnji na kojem Hrvatska sudjeluje kao pripadnica tog procesa kojeg su pokrenuli oni koji nikako nisu mogli i još ne mogu preboljeti činjenicu da socijalističke Jugoslavije više nema, dobrim dijelom zahvaljujući i američkoj potpori nama – domoljubima – koji smo sanjali demokraciju, slobodu i Hrvatsku kao nositeljicu zapadnoatlantskih političkih vrijednosti i jasnu saveznicu Sjedinjenih Američkih Država.

Mi danas od Vas, naših saveznika, jasno zahtijevamo samo jednu stvar:

Još jednom prepoznajte politički trenutak u kojem se Hrvatska nalazi, kao što ste to nepogrešivo radili i u prošlosti. I kada ga prepoznate učinite samo ono što je i u Vašem interesu, jer taj interes je zajednički i nama:

Pomognite da Hrvatska napusti proces Brdo-Brijuni i da se kao punopravna članica uključi u rad Višegradske grupe zajedno sa ostalim državama članicama te regionalne asocijacije, našim zajedničkim saveznicima u NATO paktu: Poljskom, Češkom, Mađarskom i Slovačkom.

Američki domljubni stihovi u pjesmi „Sea to Shining Sea“ tog će trenutka sadržajem postati i naši stihovi koji će nas motivirati za velike stvari.

Potpredsjedniče Biden, želimo Vam dobrodošlicu u Republiku Hrvatsku!

S.T. & S.B. / Novi Pogledi


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •