Danas 8. ožujka 2016. godine punih je četrdeset dana kako u hrvatskoj Vladi nije imenovan Ministar hrvatskih branitelja.
Četrdeset godina lutao je izraelski narod u pustinji tražeći obećanu zemlju. Četrdeset dana luta predsjednik Vlade RH gospodin Tihomir Orešković većinom po inozemstvu ostavljajući hrvatske branitelje koji su mu jako važni, bar je tako rekao kada je prihvatio ostavku ministra Mije Crnoje.
Premijer Orešković četrdeset osam sati propitkivao je sve u svezi ministra Crnoje, nije mu bilo teško jer kako je rekao, stalo mu je do hrvatskih branitelja i toga da se ta pitanja krenu rješavati. Pa gdje je odjednom nestala ta briga?
Četrdeset dana, sada već možemo reći s punim pravom kako se radi o nerazumnom roku, ali i nedopustivom tretiranju jedne društvene skupine u ovom slučaju onih koji su stvorili državu, kojoj je sada na čelu gospodin Orešković i koji ih u konačnici ne samo predstavlja, ne samo zastupa nego koji im i služi (prvi među ministrima-službenicima).
S pravom se pitamo što se događa, zašto se ponajprije nije zaštitio ministar Crnoja, nego ga se olako odrekao, a sada ostavlja ovaj važan resor na milost i nemilost onima koji četiri godine nisu ništa radili kako bi poboljšali skrb za hrvatske branitelje nego su trošili te novce na bančenje, ispijanje skupih vina i šampanjaca, putovanja bez svrhe, kupovine najmodernijih igračaka za nedorasle studente itd.
Htio ne htio gospodin Orešković je preuzeo na sebe ulogu Mojsija, osobito nakon sastanaka s manjim dijelom predstavnika braniteljskih udruga. Time je preuzeo i nezahvalnu ulogu određivanja tko ima legitimitet predstavljanja hrvatskih branitelja, pri čemu su čudni kriteriji određivanja.
Jer što reći kada se među hrvatskim braniteljima nađe koji je predsjednik udruge boraca iz 2. svj. rata i nema ama baš ništa s predstavnicima hrvatskih branitelja, a predsjednika Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Tomislava Merčepa ili Tihomira Treščeca, predsjednika Udruge hrvatskih branitelja liječenih od PTSP, ili predstavnika HOS-a, stranih dragovoljaca, maloljetnih dragovoljaca – nije pozvao na taj razgovor.
Tko god bio taj koji je određivao kriterije ili neka se informira ili neka odstupi, jer loše savjetuje Onog koji mora imati dostupne sve informacije iz ruku vrhunskih savjetnika i poznavatelja područja za koja su zaduženi.
Dok hrvatski Mojsije luta po zamršenim bespućima hrvatske politike te nakon četrdeset dana iskazuje skrb za hrvatske branitelje i članove njihovih obitelji pozivajući predstavnike braniteljskih udruga na čašicu razgovora uz uputu da sami predlože svoje kandidate, mi hrvatski branitelji umiremo i to kako kažu statistike nas osam dnevno.
Gospodine predsjedniče Vlade RH u vremenu od četrdeset dana dok iščekujemo svog ministra previše nas je umrlo. Naše obitelji su nezbrinute, našim obiteljima nakon naše smrti oduzima se svako pravo na egzistenciju, nekima na najmanje pola godine, a nekima trajno.
Nemamo se kome obratiti, nemamo od koga tražiti zaštitu, četrdeset dana ministarstvo vodi zamjenica iz prošlog sastava Vlade koja održava hladni pogon. Naši problemi su vrući kesten kojeg bivši ministar branitelja Predrag Matić nije mogao uzeti u ruke, jer su bile zauzete ili držanjem čaše šampanjca ili nabadanjem sušija dok je ismijavao i omalovažavao sve što je sveto u ovoj državi.
Mi smo trebali ministra prije četrdeset dana a Vi nas tek sada pozivate da predlažemo. Službeni kandidati ispred političke opcije koja je zadužena za taj resor su istaknuti. Zašto tražite kruha iznad pogače. Mi nemamo vremena, naši stolovi su prazni jer nam je kruh oduzet, naše rane su otvorene jer za liječenje trebamo potpis ministra, naše obitelji izbacuju iz kuća zbog ovrha nakon naše smrti jer su ostavljene bez egzistencije, mi ne možemo čekati, ministra smo trebali prije mjesec i pol dana.
Mojsije se nakon četrdeset godina popeo na brdo Sinaj i vratio među narod s dvije ploče. Očekujemo da kada u četvrtak odete na brdo Gradec nakon sastanka Vlade Republike Hrvatske konačno imamo hrvatsku vladu u punom sastavu i imenovanog ministra hrvatskih branitelja, jer četrdeset dana više je nego razuman rok, a mi više doista nemamo vremena.
Zorica Gregurić
Zagreb, 8. ožujka 2016. godine
