Poštivanje ugovora u ozbiljnom poslovnom svijetu, pravilo je bez kojeg nije moguća dugoročna i uspješna suradnja, radilo se o Hrvatskoj, Rusiji, Njemačkoj, Americi ili nekoj drugoj državi. Oni koji ugovore ne poštivaju, snose i posljedice, kako to i priliči pravno uređenim državama u kojima pravosuđe i institucije besprijekorno funkcioniraju.
U tom kontekstu, izjava veleposlanika Anvara Azimova kako Agrokor mora vratiti novac uzet od Sberbanke, ima smisla. Pravna sigurnost temelj je bez kojeg nije moguća uspostava uspješne gospodarske suradnje, a bez pravne sigurnosti država kao da i ne postoji. No, poštivanje ugovora mora biti obostrano, i od strane Ruske Federacije, i od strane Republike Hrvatske.
Nesporno je da su Rusi dosada već podosta puta stekli loša iskustva po pitanju ruskih ulaganja u Hrvatsku, od Mljeta, Haludova, pa sve do izigravanja dogovora od strane bivše premijerke Jadranke Kosor koja se tri puta sastala s Putinom, tri puta obećala rješiti probleme, a potom svaki put izigrala dogovore.
RUSKA ULAGANJA U HRVATSKU
To je nešto što svakako ne ide u prilog hrvatskoj strani, a Putinovo upravljanje Rusijom zasniva sa na posve drugačijem i zasigurno učinkovitijem modelu upravljanja od onog u Hrvatskoj.
Dosadašnji hrvatki premijeri koji su se izredali na političkoj sceni u posljednjih 25 godina, i nisu baš previše marili za hrvatske interese, što najbolje govori i slučaj Agrokor koji je produkt upravo takvog sustava ustrojenog po mjeri hrvatske političke scene koja je gospodasrtvo u potpunusti učinila ovisnim o njihovim političkim odlukama kojima su samovoljno odlučivali hoće li država biti potpora ili prepreka nekom projektu.
Ono što je činjenica, u Hrvatskoj se u posljednjih 20-ak godina nije mogao ostvariti niti jedan značajniji projekt koji nije imao podršku politike koja je bila čvrsto i interesno uvezana sa Agrokorom. Uvezana putem brojnih minstara, guvernera, bankara, političara koji su u proteklim godinama prodefilirali na relaciji Agrokor – Sabor RH – Vlada RH – ministarstva i obrnuto, pa sve do od strane Ivice Todorića i politike zajednički provedenih brojnih netransparentnih, pogodovanih i unaprijed dogovorenih privatizacija u kojima su se budući vlasnici znali i znatno prije nego što je eventualno forme radi objavljen javni natječaj.
Koliko je samo tvrtki privatizirano u posljednjih 5 godina kada su gotovo svi imali saznanja o milijardama kuna obveza Agrokora prema bankama i dobavljačima, poput privatizacije Hrvatske poštanske banke čije su dionice između ostalog prodane i tvrtki Agrokor projekti d.o.o. u vlasništvu svepristnog i donedavno nedodirljivog Ivice Todorića?
Uvidjevši takvo stanje stvari u državi gdje je cjelokupni gospodarski sustav pod kontrolom jednog čovjeka i njegovog koncerna Agrokor, sasvim je logična i odluka ruske SBERBANK financirati koncern Agrokor i njegovog vlasnika preko kojeg će Rusija i njeni investitori ostvariti svoje političke i gospodarske ciljeve. Uostalom, tko ne bi financirao koncern kojem država daje poticaje u mlijardama kuna, kojem država odobrava projekte koje god poželi, turizam, nafta, plin, prehrana, proizvodnja, gradnja i uređenje studentskih domova, jednostavno sve što gazda Ivica Todorić zamisli. I tako već 25 godina, bez kontrola i nadzora porezne uprave koja nije smjela ni kročiti, a kamoli izvršiti inspekcijske nadzore nad poslovanjem koncerna Agrokor.
Koncern u kojem je svih ovih 25 godina zaokružen svaki birni segment u državi koji se stavio u službu privatnih interesa Ivice Todorića, svakako je bio jedini put kojim bi Rusi uspjeli snažnije ostvariti svoj politički i gospodarski utjecaj u Hrvatskoj. Sin glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana koji je u Todorićevom carstvu zaposlen kao visokorangirani menager, ustavni suci, ministri, guverneri i utjecajni političari koji se svi odredom odrađivali mandate i u ime Republike Hrvatske, i istovremeno u ime Ivice Todorića,ujedno su bili i jamstvo Rusima da će se ulaganje u Ivicu Todorića itekako isplatiti.
A Rusima je upravo takav model bio po mjeri, jer zašto ulagati u 50 projekata koji moraju proći procedure i razne birokratske procedure, kada se sve to može ostvariti sa jednom osobom za koju zakoni i procedure ne vrijede kao za ostale investitore koji godinama čekaju neki papir ili suglasnost, kao što su se to uvjerili i ruski investitori u Mljet, Haludovo…
Stoga, i ne čudi da su Rusi, koji i nisu baš tako naivni, odlučili dati Agrokoru više od milijardu EUR-a, sasvim logično smatrajući da će se bez ikakvih problema višestruko naplatiti kroz turističke projekte, osvajanje bankarskog tržišta, i ostale gospodarske resurse države koji su stajali na raspolaganju velikom gazdi Ivici Todoriću, a sve to po privilegiranoj cijeni i već dokazano uspješno provedenim raznim modelima pljačkaške privatizacije kakva nije viđena nigdje na svijetu.
Država koja dozvoli u kioscima za prodaju novina otvarati mjenjačnice, naplaćivati režije građanima u ime HEP-a, prodaju pića i hrane, kopiranje i dostavu pošiljaka, jednom rječju što god se poželi, to i nije bila država, već politički aparat uspostavljen u službu privatnih interesa na štetu države. Bildanje boniteta kroz naplatu režijskih troškova u ime države, pozajmice od državnih tvrtki, sprega sa mirovinskim fondovima koji su kroz Agrokor izvršili ulaganja u milijardama kuna koja se nikada neće vratiti, neviđena je pljačka države i njenih građana izvršena od strane korumpirane hrvatske političke scene s jedne strane, te Agrokora i njenog vlasnika s druge strane.
A sve to uz znanje, i Hrvatske narodne banke, i HANFE, i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske koji je sve ove godine štitio kriminal u državi i Agrokoru.
NAPRAVILI KRIVI KORAK, PA POKUŠALI UCIJENITI VLADU REPUBLIKE HRVATSKE!
Zajednička igra Sberbank i Ivice Todorića, kojom su došli pred Vladu Republike Hrvatske istresti sve probleme Agrokora najavljujući gospodasrki slom države, te istovremeno ponudivši i mogućnosti ulaganja i daljnjeg kreditiranja kojima bi se gospodasrki slom države spriječio, baš i nije impresionirala predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića. Rusi su itekako znali u kojem stanju se nalazi Agrokor prije nego su investirali milijardu EUR-a, možda ne baš sve pojedinosti, ali generalno su mogli iščitati prezaduženost Agrokora i gotovo nemoguć opstanak koncerna koji se u kreditnim institucijama zaduživao prekomjerno i uz visoku kamatnu stopu.
Ponude Rusa kojim bi nastavili sa daljnjim financiranjem koncerna Agrokor, uvjetovane su bile i raznim za Vladu Andreja Plenkovića naprihvatljivim uvjetima. Umjesto nastavka daljnjeg kreditiranja i stavljanja pod kontrolu poslovanja koncerna Agrokor, Sberbank i veleposlanik Azimov prvi su krenuli sa pritiscima i po koncern Agrokor negativnim javnim istupima kojima su i dodatno pridonijeli bržem kolapsu svog klijenta kojeg su, kasnije su saznali, ipak nedovoljno kreditirali.
Financijska izvješća o poslovanju i zaduženjima Agrokora prikazivala su potpuno drugačije i nerealno stanje od onog kakvo je uistino bilo u trenutku kreditiranja, pa su i sami Rusi bili iznenađeni tom činjenicom. No, njihovi istupi u javnosti možda su ipak bili preishitreni, jer što znači 200 miljuna EUR-a dodatnog kreditiranja u odnosu na već prethodno plasiranih više od milijardu.
Uostalom, imaju i Rusi svojih zaostalih repova i neipsunjenih obveza zbog čega su protiv ruskog državnog fonda podnijete tužbe pred Trgovačkim i Općinskim sudom u Zagrebu u iznosu većem od 150 milijuna EUR-a, a o čemu je maxportal već pisao. Poštivanje ugovora mora biti obostrano, a ne može veleposlanik Azimov javno prozivati za neispunjenje obveza od strane hrvatske države, ili koncerna Agrokor kojem je kredit odobrila komercijalna ruska banka, a da se ne osvrne niti jednom rječju na neispunjene obveze od strane Ruske Federacije.
Zajam od 1,5 milijardi kuna na rok od 6 mjeseci za pripremu turističke sezone, i nije neki velik novac, pogotovo ne za Sberbank koji je taj iznos mogao i odobriti, te istovremeno i osigurati njegov siguran povrat, jer Todorić u tom trenutku nije imao izbora i pristao bi na sve, pa i da poslovanje nadzire predstavnik ruske banke.
Ispostavilo se da je ključna pogreška Todorića i Sberbanke bila obraćanje Vladi Republike Hrvatske za pomoć koju Vlada RH sukladno zakonu nije niti mogla dati, a što su prethodni premijeri i ministri financija poput Borislava Škegre i dr. bez ikakvih problema odobravali kao da je država njihovo privatno vlasništvo.
Upravo to je i bitna razlika upravljanja državom pod vodstvom Andreja Plenkovića, od prethodnih premijera koji su se na prvi poziv Ivice Todorića odazivali i bezpogovorno ispunjavali sve njegove zahtjeve i želje.
No, kao što uvijek postoji prvi put, postoji i zadnji, što je u ovom slučaju dobro i za Hrvatsku, i za njene građane.
Nešto manje dobro za Sberbank i Ivicu Todorića.
D. Lukić/foto:patriot.rs
