Čitam na portalu narod .hr kako su u južnoj Europi umirovljenici prisiljeni pomagati svojoj nezaposlenoj, odrasloj djeci i mislim se što nam uradi država blagostanja (možda bi u duhu aktualne političke terminologije bolo bolje reći “socijalna država”? ne zamjerite mi ako nastavim koristiti englesku sintagmu). Umjesto da djeca pomažu svoje ostarjele roditelje, dogodilo se obrnuto. S obzirom na to o kojim državama je riječ, pretpostavljam da velik dio mirovine kojim starci pomažu potomke dolazi iz državnog proračuna. Može li biti većeg paradoksa? Welfare state velikodušno daje izdašne mirovine, koja se onda kanaliziraju na mlade nezaposlene ljude, koji su nezaposleni upravo zbog welfare state-a! I njezinih apsurdnih propisa kao npr. onaj o minimalnoj plaći.
Sada malo bolje razumijem prigovore koji su mi uputili čitatelji kada sam pisao opronatalitetnoj populacijskoj politici, a koji su išli u smjeru da je upravo welfare state doveo do toga da je prestalo biti oportuno imati više djece, jer će se država-Majka ionako pobrinuti za nas kad ostarimo. Slijedom toga, odustajanje od welfare state-a predstavljalo bi najbolju pronatalitetnu politiku, jer bi tada većini ljudi postalo i ekonomski oportunitetno da imaju više djece. Možda i ima nešto u tome.
Četvrti nastavak Friedmanovog dokumentarca “Free to Choose” (koji je kasnije izrastao u knjigu koja je postala bestseler) posvećen je pitanju opravdanosti socijalne države. I sa koje god strane da razmotrimo stvari, postaje jasno da welfare state – iako izgrađena na najboljim namjerama – redovito čini više štete nego koristi. Od ljudi radi nesposobnjakoviće i introvertirane besposličare koji su izgubili svaki poticaj da uzmu svoj život u svoje ruke te samo čekaju da ih se Država sjeti. Te simptome nažalost prepoznajemo i u Hrvatskoj, o čemu sam nedavno pisao.
Pa ipak, welfare state i dalje ostaje sveta krava i nedodirljivi tabu. Sve političke opcije kunu se u koncept države blagostanja (ako znate i jedan gospodarski program neke političke stranke koji ne veliča socijalnu državu, volio bih ga vidjeti), a svako dovođenje u pitanje tog promašenog koncepta izjednačava se fašizmom socio-darvinističkog tipa.
Zato je uvijek iznova potrebno pojasniti da mi koji mislimo da welfare state nije dobra ideja, nismo protiv siromašnih i socijalno ugroženih, već upravo suprotno. Ja sam protiv države blagostanja zato što smatram da ona u konačnici šteti upravo onima koje pretendira štititi, a to su ekonomski najugroženiji građani. Držim i vjerujem, a to se i nebrojeno puta pokazalo u praksi, da je slobodno tržište najbolji utilizator oskudnih dobara i kao takav najbolje sredstvo borbe protiv siromaštva i općenito socijalne obespravljenosti.
(KATKAPITAL 3. lipanj 2014.)
