Država odgojiteljica

Ovih dana opet se aktualizirala priča oko građanskog / zdravstvenog odgoja u školama. Mišljenja sam da su se roditelji s pravom pobunili protiv ideje da im država odgaja djecu na način na koji oni to ne žele. Tu spada i forsiranje zdrave prehrane u školama o čemu je već pisao bloger Kapitalac (1, 2) Međutim, ono o čemu se malo i nikako priča je država koja si je uzela za pravo da odgaja odrasle, tretirajući svoje građane kao djecu kojima je istovremeno i brižna majka i strogi otac. A evo i na koji način. Ne znam tko je prvi formulirao tu prosvjetiteljsku ideju da je zadatak države (čitaj: superiornih birokrata koji sve znaju i sve mogu) odgajati građane i biti pokretač društvenih promjena. Kako god, danas je to praktički uobičajena i normalna pojava, nešto što se podrazumijeva – pogotovo u zemljama EU. Nabrojat ću samo neke metode koje se pri tome koriste, siguran da ću više toga izostaviti nego nabrojati. 1. Porezna politika Načelo Adama Smitha po kojem su porezi nužno zlo kojima valja pribjegavati samo onda kada se mora, potpuno je napušteno. Umjesto toga, države se služe porezima kako bi izvršile svoju prosvjetiteljsku funkciju. Ako se hranimo zdravo i ponašamo se ekološki, država će nas pomilovati po glavi i nagraditi poreznom olakšicom. Ako pak želimo jesti slatkiše, piti alkoholna pića ili pušiti duhan, onda će nas država kazniti povećanim nametima. Ponašanje koje država smatra poželjnim se potiče, a drugačije obeshrabruje. Upravo na način kako bi i roditelji postupili prema svojoj djeci. 2. Raznorazne regulative Tu mi najviše pada na pamet antiduhanska kampanja, kojom država pokušava svoje građane odgojiti da ne puše. Osobno sam nepušač i jako mi smeta duhanski dim, ali još više mi smeta represija koju država vrši ne bi li ispunila svoju majčinsku dužnost prema svojim građanima. Tako imamo zabranu pušenja u objektima koji su u privatnom vlasništvu, zatim pravila o tome da na kutijama cigareta mora pisati to-i-to, pa onda nedavno pravilo da u dućanima cigarete moraju biti pokrivene, itd. Sve od reda odgojne mjere kojima državni činovnici nastoje oblikovati društvo po svojoj mjeri (u ovom slučaju društvo nepušača), jer smatraju da je to dobro. 3. Financiranje građanskih udruga Još jedan način na koji se država aktivno djeluje kao pokretač društvenih promjena. Odlučujući kojim građanskim udrugama će davati novac, a kojima ne, država odlučuje koji svjetonazor treba promicati, a koji ne. Umjesto da građani svojim donacijama sami odluče što će podržavati a što ne, država to radi za njih, i to njihovim novcem. 4. Financiranje kulture Slično kao i u prethodnoj točki, država odlučuje koji kulturni projekti su dobri i vrijedni, a koji nisu. Oni projekti koje činovnici iz Ministarstva kulture smatraju dobrima za društvo bivaju financirani, a ovi drugi ne. Tu opet imamo up-to-down situaciju u kojoj mali broj činovnika određuje što je dobro za cijelu naciju. Alternativa bi bila da se kultura financira dobrovoljno, u onoj mjeri u kojoj to građani smatraju da je potrebno. 5. Javni mediji Ovdje se čak nema ni puno toga za reći. Jedini zadatak televizijske kuće u vlasništvu države jest da građanima servira ono što država smatra da je za njih dobro. Pretplata je obvezna, dakle građani nemaju nikakvo pravo odlučivanja. Ova metoda širi se i na tzv. privatne medije koje država smatra dobrima. Tako smo svjedočili o državnom spašavanju novinske kuće EPH, kao i stalnim apelima da se novcem poreznih obveznika spašavaju mediji koji služe onome što netko smatra “općim dobrom”. 6. Državne subvencije Ovo nije toliko primjer upliva u privatne živote i navike građana, ali rekao bih da i to spada u kategoriju mjera koje država poduzima kako bi jednu skupinu građana (poduzetnike, obrtnike, poljoprivrednike) potakla na jedan oblik ponašanja, a obeshrabrila u drugom. Državne subvencije tipičan su primjer marksističkog centralnog planiranja, u kojima skupina birokrata određuje što bi bilo dobro da se u državi proizvodi više, a što manje. Ovakvo ponašanje krajnje je štetno za ekonomiju, dok istovremeno guši svaki poduzetnički duh. Mogao bih s ovim nabrajanjem nastaviti, ali mislim da je i ovo dovoljno za shvatiti poantu. Krajnje je vrijeme da se protiv ovakvih stvari digne glas, i da se ozbiljno dovede u pitanje model po kojem država svoje građane tretira kao nejačad, a ne kao zrele i odrasle osobe. Ja osobno ne želim da me netko odgaja, a još manje sam voljan platiti za tu uslugu. Nažalost, u ovom trenutku nemamo izbora: država nas odgaja, a mi ju za to još i moramo plaćati. (KATKAPITAL, slobodno je lijepo, 24. lipanj 2014.)

Država odgojiteljica

Najnovije

Ivana Kekin: Raspudići, kako vas nije sram?

Đapić: Što je uistinu bila tema ‘kavice’ Mile Kekina i Nikice Jelavića

Gordan Malić: Vijest o kavi Mile Kekina i Nikice Jelavića je drugorazredna politička priča

U kenotaf ove crkve uklesano je 15 840 imena poginulih branitelja

Pokrenuti izvidi zbog nabave medicinskih uređaja u vrijeme premijera Milanovića

Kolumne

Đapić: Što je uistinu bila tema ‘kavice’ Mile Kekina i Nikice Jelavića

Zvonimir Hodak: Napokon dobar potez hrvatske vlade prema četnicima

Marko Mamić: Milanović nastupa kao da je sin Brune Bušića

Država odgojiteljica

Related articles

Najnovije

Kolumne

Đapić: Što je uistinu bila tema ‘kavice’ Mile Kekina i Nikice Jelavića

Daj like, znam da imaš !!