Vladimir Jadrijević, rođeni je Zagrepčanin, sin komunističkog policajca, podrijetlom iz Glavica kod Sinja, dao je seriju intervjua srbijanskim medijima u kojima govori po ulozi KOS-a u vrijeme agresija na Hrvatsku. Jadrijević je kao vozač stručnih službi Vlade i Sabora SR Hrvatske, radio je za KOS, protuobavještajnu službu JNA u vrijeme pripreme i agresije na Hrvatsku
U intevjuima u kojima istine, manipulacija i laži, ( to puzdano zanam kao svjedok ili sudionik nekoliko događaja o kojime je riječ) Jadrijević kaže da za KOS je počeo raditi 1989., kako sam kaže, kao uvjereni Jugoslaven, jer je smatrao da će na taj način sačuvati Jugoslaviju.
Djelovao je pod kodnom oznakom S-1. Formacijski je pripadao Petom zrakoplovnom korpusu JNA, čije je zapovjedništvo bilo u Zemunu. Nadređeni mu je bio pukovnik JNA Slobodan Rakočević, šef KOS-a.
Vladimir Jadrijević, za zagrebačke prijatelje Vladek, Hrvat iz Cetinske krajine i sin visokopozicioniranog milicajca za vrijeme Jugoslavije, bio je dio mreže agenata koji su mu se stavili na raspolaganje i inflitrirali u redove novoizabrane hrvatske vlasti.
Otkriveni su kad je sigurnosna služba na čelu s Josipom Perkovićem došla u posjed tajnih dokumenata o planovima i djelovanju kosovaca u Hrvatskoj. Do te mjere su bili dobro informirani, kaže Jadrijević, da su prema zaplijenjenim “djelovnicima” znali točno s kim se i kada sastajao, te koje su akcije spremali, pa jedva da je išta od onoga što mu se stavljalo na teret uspio negirati.
Jadrijević je zajedno s kolegom, kojem nije htio otkriti identitet, pomno pripremao atentat na Josipa Perkovića, najvažnijeg čovjeka hrvatske obavještajne službe, do kojeg nikada nije došlo jer ih je nova HDZ-ova vlast na čelu s Franjom Tuđmanom, a koja je angažirala gro bivših pripadnika Službe državne sigurnosti Hrvatske, lukavo nadigrala i na kraju pohapsila pa razmijenila za uhićene Vukovarce, doktoricu Vesnu Bosanac i druge.
Jadrijević je brzo pročitan, no hrvatski su ga obavještajci namjerno ostavili u službi, stalno ga navodeći na krivi trag ne bi li otkrili širu mrežu suradnika. Tako je Jadrijević 1991. provalio u stan u kojem Perković više nije stanovao. Da su u SIS-u uvijek bili korak ispred KOS-a, svjedoči i podatak da je Tuđman, na kojeg se pripremao atentat, jednu noć, zajedno sa svojim osiguranjem, proveo pod vedrim nebom, ističe Jadrijević.
Dokle sežu veze jednog “običnog vozača”, svjedoči i njegovo poznanstvo sa Srećkom Pšeničnikom, zetom Ante Pavelića, koji mu se 1991. godine žali kako su Hrvatskom odreda zavladali bivši udbaši i visoki oficiri JNA, na čelu s Franjom Tuđmanom.
Jadrijević svjedoči da je KOS planirao postaviti eksploziv u kutije za hitnu pomoć u svim službenim automobilima u kojima su se vozili najviši dužnosnici nove HDZ-ove vlasti, te u protupožarne aparate u zgradama Sabora i Vlade, a kako bi se one digle u zrak. On je odbio sudjelovati u takvoj akciji smatrajući je suludom, a isto su učinili i neki od njegovih kolega na vezi, no do posljednjeg je trenutka izvještavao komandu KOS-a u Beogradu o događanjima u državnom vrhu Hrvatske i ratnim zbivanjima na terenu.
Smatrao je, ističe, potpuno nerazumnim da se praktički najvažnije institucije u Hrvatskoj dignu u zrak jer bi to izazvalo lavinu nezadovoljstva diljem zemlje i gnjev građana prema Srbima koji su tada živjeli u Hrvatskoj. Do takvih je planova, koji su bili, ističe, izvan svake pameti, došlo u trenutku kada je JNA napadnuta u Sloveniji, gdje su nad vojnicima i oficirima JNA izvršeni brojni zločini, o kojima se do dana današnjeg šuti.
Najgori je, veli, bio na jednoj od bivših karaula JNA, gdje su uhićenog oficira Jugoslavenske vojske slovenski teritorijalci “nabili na ražanj i ispekli”.
Vladimir Jadrijević priznaje da je u sabornicu na Markovu trgu unio plastični eksploziv da bi testirao hoće li ga policijski labrador, koji je bio obučen za traženje istog – otkriti, no pokazalo se da to nije uspio.
Bivši agent KOS-a Jadrijević tvrdi da i u današnjem političkom establišmentu Hrvatske postoje ljudi koji su tih prijelomnih godina aktivno surađivali s KOS-om, ali su zbog privilegija koje su im ponuđene – brzo promijenili stranu.
Svjedoči i o vezama republičkog SDS-a na čelu s Perkovićem i političke emigracije, te potvrđuje da je nova HDZ-ova vlast, odmah nakon formiranja prve demokratske Vlade, najvažnije funkcije povjerila upravo Udbinim konfidentima iz emigracije i bivšim djelatnicima Službe čiji su patroni bili najvažniji Tuđmanovi ljudi: Manolić, Boljkovac i Perković.
Vladimir Jadrijević govori dalje da je KOS planirao vojni puč kojim bi srušio demokratsku izabranu vlast u Hrvatskoj i uhićenje vodećih intelektualaca u tadašnjim jugoslavenskim republikama, a kako bi pošto-poto zaustavili demokratske procese koji su bili u tijeku.
Govori i o raketiranju Banskih dvora, kao i o propalom atentatu na Franju Tuđmana, koji je, po njemu, osujetio jedan od dvojice pilota koji je imao “hrvatske krvi” i kao takav namjerno nije htio izvršiti izdanu naredbu pa je, unatoč preciznim uputama, raketu uputio u krivom smjeru. Mišljenja je i da je bivši bliski Tuđmanov kolega Veljko Kadijević učinio sve da Franjo Tuđman ipak ne bude likvidiran u režiji kontraobavještajne službe JNA.
Jadrijević smatra da je bezumno raketiranje Banskih dvora, kao i akcija “Labrador”, u kojoj je minirano Židovsko groblje u Zagrebu kako bi se nova vlast pokazala kao sljednica NDH, ujedinilo hrvatski narod kao nikada do tada, te pokopalo jugoslavensku ideju u Hrvatskoj za sva vremena.
Iako su akciju “Labrador” izveli agenti KOS-a s kojima je Vladimir Jadrijević tijesno surađivao i koji su poslije također uhićeni, smatra da su njezini idejni inicijatori i nalogodavci, koji su planirali i dizanje zgrade Vlade i Sabora u zrak, na taj način zabili autogol, diskreditiravši pri tome sve one koji su bili vjerni jugoslavenskoj ideji.
Vladimir Jadrijević priznaje Tuđmanu umješnost kojom je uspio pridobiti neke od najvažnijih ljudi iz JNA, poput Tusa i Agotića, na svoju stranu. Sve je to, kaže, provedeno u takvoj tajnosti da je on, kao krtica u redovima Zbora narodne garde, jer je među prvima zadužio uniformu i naoružanje, bio iznenađen efikasnošću kojom su se odvijali transferi najvažnijih ljudi JNA u redove ZNG-a.
Jadrijević veli da je “pola Hrvatske tada radilo za KOS, ali isto tako nova je hrvatska vlast imala svoje krtice u Beogradu”. Franjo Tuđman je u tom smislu bio jako uspješan, kaže Jadrijević, jer je radio u Personalnoj upravi JNA i KOS-u. Kao takav se vrlo brzo nakon početka rata obračunao i s ekstremnom političkom emigracijom koja se vratila u Hrvatsku, jer je ista, nezadovoljna činjenicom da njome vladaju, kako su ih nazivali, “crveni ustaše”, krenula u rušenje Tuđmanove vlasti.
No u tome su ih osujetili upravo bivši politički emigrant Gojko Šušak i Josip Perković.
Jadrijević je poznatom srpskom novinaru Milomiru Mariću ispričao i saznanja iz druženja sa Simom Dubajićem, za kojeg tvrdi da je među hrvatskim Srbima agitirao za Tuđmana. Dubajić i Tuđman su se, tvrdi Jadrijević, poznavali još iz završnih operacija u Drugom svjetskom ratu, koje je obilježila bleiburška tragedija. Obojica partizani, dapače, obavještajci, svjedočili su stravičnom masakru nad zarobljenim neprijateljskim vojnicima i civilima nakon što je službeno okončan Drugi svjetski rat.
Dubajić je pred TV kamerama devedesetih javno govorio, optužujući praktički i samog sebe, ali i ostale iz redova Titove vojske, za ratni zločin. Partizani su zarobili na desetke tisuća ljudi na Bleiburgu, a zatim ih u kolonama sprovodili sve do Srbije. Na tom su putu pogubljivani ili zvjerski mučeni.
O isprepletenosti interesa KOS-a i Službe državne bezbednosti, s jedne, i hrvatske obavještajne zajednice u nastajanju, s druge strane, svjedoči Jadrijevićeva izjava da nakon svega uopće nije siguran za koga je i čije interese djelovao u vrijeme raspada Jugoslavije.
Vraćajući se na akciju “Labrador”, koja je, po njegovu mišljenju, bila teški fijasko, veli da KOS nikako nije mogao prikazati Tuđmana kao antisemita jer je u njegovu personalnom kartonu u JNA stajalo kako daleko podrijetlo Tuđmanovih seže u Mađarsku, a nositelji tog prezimena tamo su židovske nacionalnosti.
O suđenju Perkoviću i Mustaču za pomaganje u ubojstvu hrvatskoga političkog emigranta Stjepana Đurekovića kaže da je ono loše završilo za hrvatske obavještajce samo zato jer je njihov bivši kolega iz Službe, koji danas živi u Beogradu, njemačkom tužiteljstvu dostavio ključne dokaze o njihovoj umiješanosti u taj slučaj.
Jadrijević je novinaru Mariću komentirao i njegove poznate Glavičane: pokojnog Marka Veselicu i predsjednika Zorana Milanovića. Za Veselicu je rekao da su ga iz bitke za prvog hrvatskog predsjednika “izbacili” Amerikanci, ne zato jer je, kako se govorilo, imao govornu manu, nego jer bi se istog trena obračunao sa svim komunističkim i udbaškim kadrovima koji su pretendirali činiti i novu hrvatsku vlast, a koje je Franjo Tuđman maherski iskoristio te zahvaljujući njihovim brutalnim metodama i saznanjima kojima su raspolagali iz vremena Jugoslavije nadmudrio Miloševića i JNA te na koncu dobio rat.
Jadrijević je kao agent KOS-a uhićen, osuđen na godinu dana i razmjen za zarobljene Hrvata. Pri kraju razgovora s Marićem Jadrijevć se gotovo rasplakao pričajući kako već 30 godina nije bio u Hrvatskoj te ne viđa rodbinu i prijatelje.
U svakoj zemlji koja drži do sebe Vladimir Jadrijević bio bi proglašen izdajnikom jer se u vrijeme napada na zemlju stavio u službu okupatora. Najgora i najljigavija vrsta ljudi koja postoji.
M. Marković/Foto Happytv
