Andrija Jarak o najtežem javljanju u životu: “Srce mi se kidalo, a morao sam ostati hladne glave”

listopad 26, 2020 maxportal
Share Button

Andrija Jarak, popularni reporter Nove tv samo ove godine odradio je oko 150 javljanja uživo, a u razgovoru za Večernjak prisjetio se onih najtežih.



Za vas se može reći da ste jedan od novinara s “najviše utakmica u nogama” kada je riječ o javljanjima uživo. Koji su za vas osobno najteži tereni na kojima ste bili?

Bilo ih je zaista puno, a apsolutno najteži bio je požar na Kornatima. To je najteža poslijeratna tragedija u Hrvatskoj koja do danas nije riješena, ne znamo zašto se dogodilo to što se dogodilo. Ne mogu ni zamisliti kako je obiteljima stradalih žrtava i heroja, ali mogu reći da je bilo izrazito teško biti na mjestu događaja.  Sve što kažete imate osjećaj da je bezvrijedno, a morate ostati hladne glave dok vam se srce kida jer ne možete ništa promijeniti ni pomoći.

Pratim i priču preživjelog Frane Lučića kojem također nije lako. Bilo je teško biti i u Novskoj kada je na odmorištu kod benzinske stanice vozač kamiona usmrtio dvije djevojčice. Vukovar uvijek izaziva pomiješane osjećaje velike tuge, ali i ponosa zbog svih onih koji su ugradili svoje živote za slobodnu Hrvatsku.

No lepeza događaja donosi i neizmjernu radost koja je bila najopipljivija kad su hrvatski generali oslobođeni iz Haaga i kad su dolazili u Hrvatsku.  Riječi generala Ante Gotovine o ratu koji pripada prošlosti i potrebi okretanja prema budućnosti i danas mi izazivaju trnce u tijelu od ugode.

>> SUSRET S OLIVEROM U DUBROVNIKU 1991. ‘Grad gori, u luku pristaje brod, a on silazi prvi’

Protekli tjedan bila je 13. obljetnica tragične pogibije Toše Proeskog. Tog dana Dnevnik Nove TV imao je najduže javljanje uživo koje je trajalo čak sedam minuta. Koliko je izazovno bilo suspregnuti emocije i ostati profesionalan u tim trenucima?

Da, taj 16. listopada 2007. bio je baš tužan dan u konačnici. Krenuo sam ujutro za Beograd na jedan drugi zadatak i, kad se prolomila vijest da je Proeski poginuo, javili su mi da ostajemo tu. U trenutku našeg Dnevnika čekalo se da na stadion u Novoj Gradiški sleti helikopter koji će prevesti tijelo u Makedoniju. Jako emotivan bio je trenutak u kojem su motoristi turirali u Tošinu čast, a live je uistinu trajao dugo jer smo željeli zabilježiti taj tužni konačni trenutak kad čovjek kojeg je Hrvatska toliko voljela zauvijek odlazi

Zaplačete li ikada nakon takvih emotivno teških zadataka?

Općenito u životu ne plačem često, ali neke me situacije baš uzdrmaju. Dok radim, suzama i emocijama koje zamagljuju objektivnost mjesta nema. Kako izgledaju trenuci prije nego što vam kamerman da signal da ste u programu? Imate li neke svoje rituale? Nekoliko minuta prije javljanja smo na poziciji, provjeravamo komunikaciju s režijom. Nema posebnih rituala, tek koncentracija na ono što ću govoriti, a budući da tereni često potraju cijeli dan, onda sve što sam čuo i do zadnjeg trena provjeravao stavljam na kup. I i dalje se tome jako veselim.

Koliko ste javljanja uživo odradili? Može li se to uopće prebrojiti? Vodite li neku evidenciju?

Moram priznati da ukupan broj javljanja uživo osobno ne znam, ali nebrojeno je tu kilometara u autu. Nekad je bilo više od tristo javljanja godišnje. Ljudi koji to sve pomnije prate javljaju da je ove godine, do danas, bilo više od 130 javljanja.

Potkraj kolovoza i sami ste postali vijest nakon što je otkriveno da ste zaraženi koronavirusom. Što vam je bilo najteže u tim trenucima?

Nakon godišnjeg javio sam kolegama da ću još najmanje dva tjedna biti doma. U tim trenucima razmišljate s kim ste sve bili i bitno vam je da s obitelji bude sve u redu. Neizvjesno je jer ne znate na koji način će tijelo reagirati i gdje će virus “sjesti”. Srećom, simptomi su bili blagi. Još jednom želim reći da virus zaista postoji i moramo se na to priviknuti dok je tu. Nisam pobornik teorija zavjere, a onima koji misle da je ovo neka izmišljena priča mogu samo poručiti da tako ne pomažu nikome i da ih takav stav neće “cijepiti” protiv korone.

Kako danas gledate na pandemiju? Što se promijenilo?  Pazite li još više na svoje zdravlje nego što ste to činili ranije?

Nisam liječnik i nisam epidemiolog da bih mogao konstruktivno misliti o tome. Nema tu puno razmišljanja. Slušaš što govore oni koji znaju i pokušavaš se prilagoditi najviše moguće. I uz sve to što se meni dogodilo možeš biti pozitivan. Skloni smo biti stručnjaci za sve, opće prakse, a to nikome neće pomoći.

Nakon povratka na posao mnoge ste iznenadili i novim imidžem. Što vas je potaknulo na promjenu?

Dobro je s vremena na vrijeme malo mijenjati. Nakon proslave Oluje u Kninu otišao sam na godišnji, nakon toga odležao koronu i kad sam se trebao vratiti i obrijati, samo sam aparat za brijanje vratio na mjesto i rekao – idemo probati. I evo, isprobavam. Do kada, ne znam, ali zasad se dobro osjećam.

Megy M. /Foto: Facebook

Komentari
Share Button