U vremenu kad su gradonačelnici često ličili na turističke animatore s funkcijom, a politika se svela na fotkanje s krafnama i influencericama, Andro Krstulović Opara bio je iznimka s priručnikom iz državotvorne pomorske strategije.
Nije bio tek „novo lice HDZ-a“, nego zadnji stari duh – produkt elitnog obrazovanja, diplomatskog manira i duboke svijesti o hrvatskom prostoru, osobito onom plavom – Jadranu.
No, Opara nije bio samo pomorski vizionar. Njegova gradonačelnička perspektiva Splita i njegove okoline nadilazila je administrativne granice grada. Split je, po njemu, bio puno više od granica TTTS-a ili Stobreča. Vidio ga je kao kulturalni i gospodarski centar čija gravitacija doseže sve do Kupresa i dalje do Mostara. Split nije bio tek grad, nego regija, moćno središte Dalmacije koje tek treba postati svjestan svoje veličine i uloge.
Ako bi hrvatski politički rodoslov bio riječna delta, onda bi Opara bio jedan od rijetkih rukavaca koji još teku prema izvorištu. Po duhu, ne po modi odijevanja ili protokolarnim gestama, bio je izravni nasljednik Ante Trumbića – prvog splitskog gradonačelnika s istinskom vizijom Dalmacije u srcu Europe – i Vinka Milića, kulturnog mecenasa i velikog urbanista Mediterana.
Milić je davne 1908. godine sagradio čuveni Hrvatski dom u Splitu, da bi ga Opara, stoljeće i kusur kasnije, kao gradonačelnik posve obnovio u punom secesijskom sjaju. Uz to, Milić bijaše ponosni Velovarošanin kao i Opara koji je to po majci i supruzi.
Dok se Split gušio u dnevnoj komunalnoj improvizaciji, Opara je imao hrabrosti reći ono što drugi nisu: Split treba svoj metro. Ne kao PR gestu, nego kao stvarnu prometnu kičmu metropole koja se tek rađa. Metro nije bio ideja za sadašnjost, nego za budućnost, za ambiciju metropole koja će se probuditi i uzdići.
Jednako tako, gurao je ideju o revitalizaciji Kopilice i sjeverne obale Splita. Mjesta koja drugi vide kao industrijske zone i zaboravljene dijelove grada, on je vidio kao srce novog urbanog Splita – spoj mora, željeznice i suvremene arhitekture, koji može promijeniti lice grada.
Opara je, poput Trumbića, vjerovao u državnost s jadranskom komponentom – bez mora nema naroda. Kao i Milić, znao je da kultura i prostor moraju biti isprepleteni, a da grad nije samo prometno čvorište, nego i politička poruka.
Oparine poruke o Jadranu, koje često izgovara kao narodni poslanik, jasne su i strateške: Hrvatska mora ponovno postati pomorska država, ne samo po geografiji, nego po svijesti, politici i gospodarstvu. To je za mnoge bila nepopularna i zaboravljena tema – ali on u njoj vidi temelj nacionalnog opstanka. U svom političkom djelovanju jedan od rijetkih koji su u javnoj i političkoj areni istinski promišljali o pomorskoj doktrini, suverenitetu, pomorskoj pismenosti i strateškoj ulozi Splita kao zapovjednog mosta hrvatskog Jadrana.
I dok su drugi gledali prema vlastitim fotkama u novom broju „Glorije“, on je uporno gledao prema Palagruži – mjestu gdje Jadran počinje, a ne završava. Iako je u medijskom prostoru njegov pomorski patriotizam često prolazio nezapaženo, Andro Krstulović Opara bio je budniji od mnogih. Znao je da se u Jadranu krije sudbina nacije, i da država koja zaboravi more, zapravo gubi sebe.
Jer, Split nije Dubrovnik. On nije aristokratski, on je strategijski: rimska legija, mletački lazaret, austrijska luka, jugoslavenska vojna baza, i na kraju – neprepoznata hrvatska platforma za Jadran 21. stoljeća. Taj pogled na Jadran nije bio akademski, nego operativan. Na jednom od porinuća broda u splitskom škveru, pred radnicima i čelnicima brodogradilišta, Opara je, u ulozi gradonačelnika, održao govor koji danas zvuči kao poziv na novu nacionalnu doktrinu. Tada je rekao:
“Hrvatska mora ponovno postati pomorska država – ne samo po geografiji, nego po svijesti, politici i gospodarstvu. Vrijeme je za novu jadransku orijentaciju države.”
U zemlji u kojoj je saborska govornica svedena na platformu za lokalne razmirice i ideološke ekscese, Andro Krstulović Opara bio je jedan od rijetkih – možda i jedini – koji je o Jadranskom moru govorio kao o prostoru strateške dubine, a ne kao o “obali gdje idu Slovenci na godišnji”.
I njegovo inzistiranje na povratu otetog hrvatskog školskog jedrenjaka „Jadran“ nije bila fiksacija, već operacija nacionalne svijesti, nalik onoj kad Izraelci traže svoje nestale pilote iz „Šestodnevnog rata“. Jer, brod nije samo brod – to je mobilni artefakt suvereniteta.
Danas, Krstulovićeva vizija ostaje kao putokaz – grada i regije koje ne priznaju granice tek radi birokracije, nego grade mostove i metro linije, obnavljaju gradsku obalu i gledaju prema Jadranu kao prema strateškoj dubini. Opara ostaje figura koja podsjeća na ono što smo mogli biti da smo slušali tiše glasove prošlosti, a manje galamu sadašnjosti.
M. Marković/ PA
