U odvjetničkim krugovima ovih dana se šapće da je odvjetnik Ante Nobilo nedavno obilježio okruglu obljetnicu – četrdeset godina otkako je dobio sudski proces. Bio je to onaj protiv Andrije Artukovića u travnju i svibnju 1986. godine.
Slučaj koji se nije mogao izgubiti jer je bilo presuđeno i prije nego je spis otvoren. Nobilo je tada bio mladi zamjenik tužitelja, pun elana, a protivnik mu dementni starac koji je mislio da je na suđenju za Velebitski ustanak, u Lici 1932. godine.
Zagrebački odvjetnici danas imaju jednostavnu formulu. Ako imaš problem, nazovi Nobila i zajamčene su ti tri stvari: bit ćeš u novinama, skupo će te koštati i izgubit ćeš. To je tzv. Nobilo paket – premium iskustvo za klijente koji vole adrenalin i osjećaj da im se život raspada u realnom vremenu.
Neke kolege ga, naravno, brane. Kažu da je institucija, legenda, pravni brend. Ali kad se spomene statistika, nastane tišina. Od Artukovića do danas – ništa. Ni jedan sudski trofej. Ni jedna pobjeda. Ni jedan razlog da se otvori šampanjac. Samo intervjui, naslovnice, dokumentarci i klijenti koji nakon presude pitaju gdje je nestao njihov novac.
Nobilo sve to ignorira. Govori da je pravda spora, ali dostižna. Kritičari dodaju: dostižna je, ali ne s njim. Zato se u odvjetničkim kuloarima danas čestita jubilej – četrdeset godina od zadnje pobjede. Četrdeset godina pravnog minimalizma. Četrdeset godina karijere u kojoj je jedini siguran rezultat onaj za protivničku stranu.
Sve je počelo s Artukovićem. I sve je, izgleda, završilo s Artukovićem. I rečenicom – “ja neću, ali ti hoćeš!”
Zadnji koji to može potvrditi – iz prve ruke – je Josip Perković, osuđen na doživotni zatvor. On je posljednji koji je ušao u sudnicu s Nobilom i izašao s presudom koja se mogla predvidjeti i prije nego što je sudac uopće ušao. Ako želiš testirati Nobila, samo ga angažiraj. Rezultat je uvijek isti: bit ćeš u novinama, skupo će te koštati i izgubit ćeš. To je zagrebačka odvjetnička mantra, izgovara se kao Očenaš, samo bez nade.
Nobilo i dalje drži lekcije o pravnoj državi, procesima, dokazima i standardima. Ali kad se spomene statistika, nastane muk. Od Artukovića do Perkovića – ništa. Četrdeset godina pravnog minimalizma. Četrdeset godina karijere u kojoj je jedini siguran rezultat onaj za protivničku stranu.
Zato je ova obljetnica posebna. Četrdeset godina od zadnje pobjede, četrdeset godina od procesa koji se nije mogao izgubiti. Četrdeset godina od trenutka kad je mladi Nobilo mislio da će biti hrvatski Perry Mason, a ispalo je da je samo hrvatski PR‑servis za sudske poraze. Zadnji koji to može potvrditi sjedi u zatvoru u Glini.
Kad bi hrvatsko pravosuđe imalo svog Perry Masona, bio bi to Ante Nobilo. Ali ne onaj koji dobiva svaki slučaj, nego onaj iz parodije – lik koji uđe u sudnicu, digne obrve, kaže “časni sude”, a onda izgubi sve što se može izgubiti.
Perry Mason je dobivao 99 posto slučajeva. Nobilo je dobio jedan. To je bila njegova zvjezdana minuta, njegov Hollywood, jedini trenutak kad je izgledalo da će hrvatsko pravosuđe dobiti svog televizijskog junaka. A onda crni ekran. Četrdeset godina ništa.
Suđenje Artukoviću
Okružni sud u Zagrebu 14. travnja 1986. izrekao je smrtnu kaznu Andriji Artukoviću, ministru unutarnjih poslova NDH. Iz SAD-a je izručen u veljači 1986., a suđenje je počelo u travnju. Proglašen je krivim i 14. svibnja 1986. osuđen na smrt.
Sva trojica odvjetnika – Silvije Degen, Željko Olujić i Srđa Popović – podnijeli su žalbe, ali Vrhovni sud SR Hrvatske i Savezni sud SFRJ potvrdili su smrtnu kaznu. Presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena.
Suđenje su pratile domaće i svjetske TV kuće. Krunski svjedok bio je Bajro Avdić, kojeg je Udba (Perković i Nobilo) tjednima pripremala u toplicama u Zagorju. Poslije je više izvora potvrdilo da je bio lažni svjedok. Čak je i Ivo Goldstein 2010. u emisiji “Markov trg” izjavio da je proces bio montiran, da je Artuković osuđen na temelju lažnih dokaza i svjedoka izravno navodeći Bajru Avdića.
Nobilo je zahtijevao najstrožu kaznu. U sudskom spisu stoji i njegova provokacija: “Artukoviću, nećeš više doživjeti svoju nezavisnu Hrvatsku!” Artuković mu je odgovorio: “Ja neću, ali ti hoćeš!”
Posmrtni ostaci
Artuković je preminuo 16. siječnja 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu. Gdje je pokopan ne zna se. Pouzdano je jedino da je kremiran na Mirogoju.
“Bila je nedjelja. Pozvali su u kasno popodne da hitno dođem u krematorij. Dovezli su tijelo u običnom kovčegu. Agenti su bili nestrpljivi, nisu dočekali da posao završim do kraja, pokupim pepeo i stavim u urnu kako spada. Uzeli su vrećicu i odnijeli kak’ rajčice s placa”, ispričao mi je 1992. zaposlenik Krematorija Stjepan M., koji je kremirao Artukovićevo tijelo.
Josip Perković, tada čelnik zagrebačke Udbe, u dva duga razgovora na tu temu rekao mi je da je njegova služba nadzirala akciju, davala vanjsko osiguranje, da je on osobno vodio operaciju u tu noć bio na Krematoriju: “Oko 22 sata su mi javila da je operacija završena. Mi nismo ništa imali s pepelom, to je bio posao drugih institucija. Ne znam gdje je pepeo završio.”
Nemamo potvrđenu informaciju, ali sve što smo doznali sugerira da je urnu u običnoj vrećici odnio Marko Bezer, koji je u veljači 1993. počinio suicid. Spominjalo se da je pepeo posut po livadi na Krematoriju, uređenoj za posipanje pepela nepoznati osoba, no ta informacija nije nam potvrđena.
Bezer je 70‑ih bio načelnik osječkog centra Udbe i čovjek koji je u službu primio Josipa Perkovića. Poslije je radio kao izvršni sekretar u Centralnom komitetu pa u odjelu izvršenje za sankcija. Njegovo tijelo, s ranom od metka na desnoj sljepoočnici, pronađeno je na obali Save kod Jakuševca.
Za trajanja suđenja Artukoviću žurno je u Saboru SR Hrvatske usvojen zakon prema kojem se osuđenima na smrt uskraćuje pravo na grob, mjesto pokopa proglašava tajnim, a odavanje lokacije pokopa smatra kaznenim djelom. Ta odluka se odnosi i na one koji umru u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne. Treba ih pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu.
Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan.
M. Marković/Foto: arhivka fotografija
