Izjava Borisa Miloševića u Vukovaru, dan uoči Dana sjećanja na apokalipsu Vukovara u srpskoj zločinačkoj režiji i izvedbi, da je niz događaja počevši od Dana pobjede do njegovog dolaska u Vukovar u Kolonu sjećanja doprinos politici pomirbe, strašan je udarac Plenkoviću, HDZ-u i Hrvatskoj u cjelini.
Neshvatljivo je da Plenković ignorira sintagmu “pomirba”, koja bezuvjetno nameće dvije partnerske nacionalne strane u današnjoj Hrvatskoj.
Neshvatljivo je da Plenković dopušta da mu potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, Vlade čiji je on osobno mandatar, promovira politiku koju Plenković institucionalno i osobno odgovorno potpisuje kao politiku pomirbe, a bez temeljnih elemenata bilo kakvog pomirenja, prvo, jer se Hrvati ne trebaju miriti sa Srbima u Hrvatskoj, niti to smije biti hrvatska politika, jer Srbi u Hrvatskoj za svoj opstanak trebaju Hrvatsku, a Hrvatska za svoj opstanak i razvoj ne treba njih.
Drugo, temeljni preduvjet da Hrvatska prihvati Srbe kao sastavnicu svoje političke nacije ili kao ravnopravne građane, je da ni jedan Srbin nikada i nigdje javno, institucionalno i službeno ni ne pokuša ostaviti prostora dvojbi o tome što se događalo 1991. godine, tko je bio agresor, tko je bio zločinac, a tko žrtva i osloboditelj.
Promovirati politiku pomirbe Hrvata i Srba u Hrvatskoj sa stajališta potpredsjednika Vlade znači zagovarati i opravdavati razloge srpske agresije na Hrvatsku.
To isticati u Vukovaru u sklopu državnog obilježavanja hrvatskog nacionalnog Dana sjećanja, s krajnje podmuklim već tradicionalnim izborom 17.11., komemoriranja srpskih žrtava, koji nedvosmisleno poručuje da su Hrvati izazvali strahotu Vukovara prethodnim zločinima, jasan je znak politike nastavka neprihvaćanja hrvatske državnosti i legalizacije srpske agresije na Hrvatsku.
Kad komemoriranju srpskim žrtvama dan uoči Dana sjećanja nazoči Boris Milošević, bez obzira tko je organizator, to znači da Vlada Republike Hrvatske politički promovira politiku hrvatske odgovornosti i u najmanju ruku jednaku krivnju za strahote kojih se sjećamo.
Kad Boris Milošević i Milorad Pupovac iskažu poštovanje srpskim žrtvama i žrtvama srpskog zločina na Ovčari, dan uoči Dana sjećanja onda se rugaju svakoj žrtvi, a pogotovo Hrvatskoj. Ne može se iskazivati poštovanje prema žrtvi ako se ne svjedoči istina o svemu što je uzrokovalo žrtve.
Plenković i HDZ opasno kockaju povjerenje nacije dobiveno na prošlim izborima, na kojima su u biti dobili zadnji kredit izmučenog naroda ponajviše zbog nepostojanja bilo kakve smislene i vjerodostojne alternative.
Ne može hrvatska država doći iskazati poštovanje svojim herojima i svome narodu dovodeći u istu ravan fantomske srpske žrtve, žrtve, koje nikada nitko nije potvrdio, dokazao, samo na temelju srpskog narativa o tim žrtvama, iako svako dijete u pristojnim hrvatskim obiteljima zna da je taj narativ laž, agresivan i zločinački ne samo u slučaju Vukovara, nego kroz cijelo razdoblje hrvatsko-srpskih državnih odnosa.
Na uvažavanju toga narativa kao službene državne politike ne može opstati ni postojati hrvatska država. To je minimum svijesti i odgovornosti, koji bi morao imati svaki hrvatski političar.
To ističem zbog toga što iskazivanje poštovanja žrtvi Vukovara nije lokalno, regionalno ili nekakvo zajedničarsko, interesno ili komunalno pitanje, koje ne određuje kralježnicu hrvatske državnosti ili joj ostaje na margini, bez bitnijeg utjecaja. Upravo je suprotno. Iskazivanje poštovanja žrtvi Vukovara je kralježnica nacionalne državnosti, jer to poštovanje počiva na prinošenju pobjedničke Oluje u temelje Vukovara.
U Vukovar se na Dan sjećanja s državne razine mora donositi pobjeda, a ne kapitulanstvo pred poraženom politikom i pred političkim sljedbenicima zločina. Pomirbe između dobra i zla ne može biti, jer u toj ravni dobro ne postoji. To je ravan zla.
Zato oštro upozoravam predsjednika Vlade Plenkovića i HDZ – ne igrajte se s hrvatskim narodom! Ne možete zbog nedostatka osmišljene nacionalne političke alternative danas, računati na nacionalni zaborav sutra, jer svijesti, znanja, odlučnosti i hrabrosti ima u hrvatskom narodu i danas kao što je bilo u obrani Vukovara, a ljudi kojima će hrvatski narod povjerovati će se pojaviti, kao i uvijek kroz povijest. Nemojte se igrati i svoju prolaznost predstavljati trajnom vrijednošću kojoj je dopušteno hraniti zločinačke namjere prema hrvatskom narodu. Poklonite se hrvatskoj povijesti, a ne srpskom narativu.
Ne može se vječno govoriti i čekati na kažnjavanje zločinaca počinitelja i nositelja zločinačke politike i to predstavljati kao preduvjet srpskog prihvaćanja odgovornosti Srba na okupiranim teritorijima i države Srbije. Srbi u Hrvatskoj moraju bezuvjetno javno i politički osuditi srpsku državnu politiku i agresiju na Hrvatsku, svjedočiti povijesnu istinu da bi stekli poštovanje hrvatskog naroda i neupitan status lojalnih hrvatskih državljana, sa svim političkim i građanskim pravima.
To je moguće uraditi u svakom trenutku, bez obzira na to koliko će zločinaca biti kažnjeno, a za nečinjenje nema opravdanja. Niti ga može biti hrvatskoj politici koja ne uvjetuje hrvatskim Srbima to kao minimum za integraciju u hrvatsku državu i društvo.
To bi svaki predsjednik Vlade morao znati, s tim živjeti kao s temeljnim državnim kanonom. To mora danas dokazati Plenković, a ovo čemu svjedočimo je suprotnost tom kanonu.
Anto Đapić/Foot: FaH
