Ne ulazeći u novinarsku kvalitetu tekstova koji se tamo objavljuju, onako žestok napad ministra obrane Marija Banožića na portal Obris.hr (Obrana i sigurnost) krajnje je neprimjeren i nedopustiv za jednog državnog dužnosnika takve razine.
Ministar se svom silinom, uz diskreditaciju i omalovažavanje, obrušio na taj zagrebački portal s porukama da se objavljenim tekstom o ponudi jedne privatne američke firme za prodaju rabljenih lovaca F-16, kako kaže, „obmanjuje hrvatska javnost“.
Ministar je bio dužan pojasniti u čemu se sastoji ta obmana i gdje je napisana laž u objavljenom tekstu. No, krenimo redom.
Prvo, ministar bi imao pravo na reagiranje i obranu ugleda ustanove koju vodi, da je portal kojim slučajem objavio netočnu informaciju – da je MORH zaprimio ponudu, a da u stvari nikakva ponuda na stol nije stigla. Međutim, ponuda je stigla i objavljena informacija je – točna.
Drugo, svaka firma, tuzemna, inozemna, ima pravom službeno ili neslužbenom ponuditi MORH-u što god hoće i kada hoće. To je njihovo pravo, jer je MORH, odnosno Hrvatska sa svojom vojskom dio živog svjetskog tržišta naoružanja i vojne opreme. Na MORH-u je ta prihvati ili se zahvali na ponuđenom. Iako je rečena ponuda „padobranska“, bez da je tu firmu iz SAD-a itko išta pitao, ponuda je tržišno legitimna u svakom pogledu. Takvih ponuda, svakojakih sadržaja, bilo je do sada i bit će ih na desetine godišnje.
Treće, kako piše taj portal koji se bavi vojnim temama, američka firma „ProAeronautics“ ponudila je MORH-u 12 komada rabljenih lovaca F-16 za iznos između 140 i 170 milijuna dolara, odnosno 30 lovaca za cijenu između 399 i 424 milijuna dolara. Sve to bez troškova modernizacije, jer su avioni poprilično stari.
No, to je pitanje za struku isplatili se ili ne takva akvizicija koja miriše na propalu operaciju zvana „Barak“, gdje su nam se također nudili avioni s preko 8 tisuća sati naleta uz ponudu remonta s kojim bi im se životni vijek produžio na 12 do 13 tisuća sati. Ali sve to nije razlog za javnu diskreditaciju ili difamaciju novinara tog portala. Taj dio priče je isključivo stručno, tehničko pitanje. Ponuda je takva kakva je i diskusija je dobrodošla.
Četvrto, ministar nema pravo novinara tog portala diskreditirani na način da ga javno naziva „samoprozvanim vojnim analitičarom“, bez obzira što je ministar suštinski u pravu. Treba skrenuti pažnju da i oni novinari koji stalno „titraju jaja“ MORH-u su također „samoproglašeni vojni analitičari“. Ne samo to, nerijetko nafilovani krivim informacijama upravo takvi dezinformiraju javnost. Od takvih nikad nismo čuli da u vojsci postoje nekakve afere. Po takvima u vojsci caruje samo „drugarstvo“ i „teče med i mlijeko“.
Neki iz tog ešalona čak ni vojni rok nisu odslužili, ali to ne sprječava mudarce u MORH-u da takvima doslovce otvaraju vrata svake šupe. Napadnuti portal teško da je baklja neustrašivog, istraživačkog novinarstva kada govorimo o otkrivanju afera i kriminala u MORH-u, ali ima tekstove vrijedne čitateljske pažnje, posebno kada se objavljuju tekstovi gostujućih autora.
Načelno je pitanje dati podršku kolegama kad su bez razloga napadnuti.
Dakle, kada saberemo te četiri točke, doista nije jasno što je toliko pogodilo ministra obrane čija reakcija vrijeđa zdravu pamet. Čini se da i novi ministar ne doživljavaju medije kao sastavni dio društva, već kao “neprijatelje naroda”, kako dio američkih medija po staljinističkom uzoru naziva Donald Trump.
Srpski predsjednik je prije neku godinu za medije koji primaju nagrade EU za istraživačko novinarstvo rekao da su “ološ”. Mađarski premijer novinare koji ga kritiziraju naziva “plaćenicima i spekulantima”. Njegov kolega iz Bratislave novinare je nazivao “prljavim antislovačkim prostitutkama” i “idiotskim hijenama”.
Prema Svjetskom indeksu slobode medija kojega su sastavili Reporteri bez granica (Reporters Without Borders) Hrvatska se na ovoj listi smjestila na 59. mjesto ( Slovenija 32.; BiH 58.;Srbija 93.) i svrstani smo u grupu zemalja koje su označene egidom ‘Noticable problems’ što u prijevodu znači da što se tiče slobode medija imamo evidentne probleme.
Stanje među hrvatskim medijima, pa tako i među onima koji prate vojsku, je takvo da izaziva stid. Traži se medijska poslušnost i nalazi je se među onima koji su kalkulantski pristali da svoju profesiju zamjene političkom propagandom. Takvi su se infantilno prodali za uniforme, ruksake, čizme, privjeske ili jednu vožnju u kakvom oklopnjaku. Drugi su pod stalnim psihološkim i ekonomskim pritiskom, a da bi se egzistencijalno spasili, bježe u autocenzuru, čime gube kredibilitet u javnosti. Trećina preostalih je u značajnoj manjini.
Ni prethodne garniture u MORH-u nisu mogle odoljeti uspostavi kontrole, da imaju “svoje” medije, “svoje” urednike i novinare. Možda i Banožić misli da bi sve cvjetalo da nema novinara? Ne znamo. Nova garnitura samo nastavlja utabanim stazama. Sve to kod normalnih ljudi izaziva uglavnom podsmjeh i žaljenje, jer MORH-ovo shvaćanje odnosa s javnošću ne nadmašuje poimanje PR-a kakvo je bilo u sovjetskoj Crvenoj armiji.
Iako im jednu stvar treba pohvaliti – foto i video sadržaji su na visokoj razini – u MORH-u je PR pao na takve grane da sada, uz postrojavanje vojnog vrha, čak i skladišta streljiva dobivaju imena. Što je slijedeće? Imenovanje parkirališta i stabala unutar vojarni? Ne znamo, ali kako su krenuli…
Nenadmašni genijalci crnog humora iz Monty Phytona su amateri u odnosu na crni humor onih u MORH-u.
M. Marković/Foto: morh/rtl
