Novinar Romano Bolković komentirao je dio hrvatske populacije koji se zgraža veseljem hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović nakon pobjede Hrvatske nad Rusijom:
“Jedino samoupravljači još nikako ne mogu shvatiti da bi se državnik mogao spustiti – to je značajan glagol – među sportaše.
Jer oni su pola stoljeća interiorizirali politiku kao posao čiju ozbiljnos drugovi ne mogu okaljati izravnim dodirom s tako nečim neozbiljnim kao što je igra: to je za narod, naročito onaj koji nema za kruh, ako uopće ima kruha.
Njima je stoga i aristokratski dekadentno ponašanje Vojvode od Kenta kad se obrati sakupljačima loptica na teniskom tereni Wimbledona.
Pa ja tako nesvojstveno PRH da se veseli s reprezentativcima Hrvatske.
Sve je tu uostalom iritantno: i Hrvatska i uspjeh njene reprezentacije i radost predsjednice koja slavi s pobjedničkim timom svoje zemlje.
Jer, njihova pjesma još uvije ima stih:
Moja domovina, ima oči druga Tita
i još štošta sličnog shita.
Kolinda se kao biva ne ponaša primjereno jer oni dolaze iz svijeta sleta: predsjednik je na stadionu jedino ako i kad se donosi štafeta.
U stvari, to čangrizavo jamranje svjedoči još ponešto: koliko je socijalizam distanciorao narod od politike te koliko je takav mentalitet prepreka demokratizaciji današnjeg društva.
Ta ozbiljnost – usiljenost spikera nekadašnjeg Dnevnika je imala to lice, masku službenosti – vlasitta je socijalizmu: to je izaz totalitarne svijesti koja ne podnosi šalu, kako je pokazao Kundera, svijeta u kojem je postojanje nepodnošljivo lako jer se bitne životne odluke na nedodirljivim drugovima.
A njima je mjesto u Komitetu.
Stoga je silazak među igrače osporavanje sustava. Drug koji bi to učinio mora da je sišao s uma: on time osporava same temelje sistema – avangarda je radničkog pokreta upravo zato avangarda je je ispred pokreta, a ne među radništvom.
Radnici su voljeli svoju avangardu upravo a te distance: drugovi su bilo selendritiji onoga vremena.
I zato je napokon samoupravljačima danas neshvatljivo da bi sama Predsjednica bila s celebima današnjice: pa oni njoj moraju na Brijunima donijeto košaru naranči, a ne da ona njih grli u svlačionici.
Biblijska je to priča. Treba proći 40 godina da svi koji su živjeli u ropstvu umru, e da bi se slobodno ušlo u obećanu zemlju.
Do tada ćemo još malo pričekati i u danima Subašićevih obrana čitati u Jutarnjem uvijek iste Jugoslavene o istim problemima tog istog golmana kao Srbina među Hrvatima.
Nema veze. Sad će Brijuni, pa će Jugoslaveni do Rade, i moći ćemo se ipak i mi i oni malo odmoriti jedni od drugih.
Ovoga ljeta naročito oni: teško je ovih dana biti Jugoslaven u Hrvatskoj. Ma što Hrvatskoj, čak i u Rusiji!”
Gordan Matković/Foto:pxll
