Hrvatska javnost i Hrvati malo znaju o mjestu Briševo kraj Prijedora u BiH, jednom od od najvećih stratišta Hrvata. U tom mjestu srpske snage se 24. i 25. srpnja 1992. godine ubile 67 Hrvata i svi ubijeni bili su civili.
Dok su u hrvatskoj javnosti već ptice opetovano godinama pjevale o Varivodama, Gruborima, Medačkom džepu ili Ahmićima, pokolj u selu Briševu za hrvatsku javnost niti ne postoji? ,U selu u kojem je do rata živjelo od 400 stanovnika, uglavnom Hrvata, ubijeno je 67 hrvatskih mještana. Svi ubijeni bili su civili. U Briševu danas živi tek nekoliko stanovnika, a većina preživjelih nije se vratila.
Stradale su kompletne obitelji Matanović, Atlija, Dimač, Barišić… Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač. I sve to u selu u kojem nije bilo rata.
Svjedočanstvo iz knjige “Briševački mučenici” autora Frane Pilipovića i Ive Atlije, (Naklada:Banjalučka biskupija/ Europska akademija, 2017.), prenosimo u cijelosti:
”Briševo, selo u kojem sam odrasla s mojom familijom, selo gdje sam imala sve, roditeljsku ljubav, prijatelje i prelijepo djetinjstvo. Sve do godine 1992 kada je počeo rat. Imala sam 13 godina i dobro se sjećam svega. Znam da nismo mogli nigdje pobjeći, da smo morali ostati u kućama i čekati na svoju sudbinu. Prvo nismo imali struje, sigurno mjesec dana tako da nismo ni znali što se sve dešava. Jedino ponekad navečer u daljini smo vidjeli kako lete granate valjda Hambarine bombardiraju.
Ja kao dijete nisam to sve kužila mada sam nekad cula kako mama i tata pričaju pa sam imala straha. Ja sam se isto bojala unići će pješadija i sviju nas ubiti a nisam ni imala pojma što je pješadija. Razmišljala sam kako bi se mogli sakriti i bježati negdje, mada je sve to kad sad razmislim bilo nemoguće. Tako su prolazili dani u strahu da nas neće neka granata pogoditi, jer su granatirali i nas ponekad, koliko sam cula od strane Jeftića.
Došao je onda i taj najgori dan moga života, 24.07.1992 kad sam od strane srpskih vojnika ostala bez svega. Bez familije, bez prijatelja, bez djetinjstva. Ostao je samo moj mali brat sa mnom (hvala Bogu). Ne znam kako bi da i njega nije bilo uz mene poslije. Bilo je jutro i svi smo ustali, prolazio je pokraj naše kuće Nedo Mlinar i rekao nam da moramo staviti bijelu plahtu na kuću i da te kuće neće nitko dirati. Upravo smo tad nastradali svi s bijelim plahtama. Sve je bilo obrnuto. Oko 12 sati desilo se bas ono od čega smo svi imali strah, pješadija je unišla u selo.
Bili smo u kući kad su bacili zolju na krov, ja sam bila u kupatilu, osjetila sam samo kako komadići plafona padaju po meni i prašina i kako mi u ušima pisti. Svi smo u panici potrčali van da se sakrijemo kod babe i dida u podrum jer nismo u svojoj kući imali podrum. Brat je uspio otrcati kod babe i dida, mama i tata se uspjeli sakriti ispod naše kuće a ja sam ostala na sredini, ni tamo ni ovamo. Počeli su pucati na mene rafalom, vidjela sam metke pokraj mojih nogu kako se zabijaju u zemlju i dižu prašinu, kako šišaju grane od šljiva i onda sam odjednom pala. Kako sam pala tad su meci preko mene letjeli.
Bog je bio uz mene i spasio me, to sam i osjetila tad. Tata je mislio da sam pogođena, zvao me sa strane i kad je vidio da gledam u njega rekao mi da naglo ustanem i sto brze dotrčim do njih. Tako sam uradila i tad nisu pucali. Onda su zvali odozgo s brijega da svi dođemo njima inače će oni doci i sviju naj poubijati, cak i djecu to su naglasili. Tad je moj tata rekao, ovdje vise nema života. I naravno da bi se spasili posto nigdje nismo mogli pobjeći otišli smo njima. Moj je tata odmah prepoznao jednog sto je išao s njim u školu, rekao mu mogli ste mi kćerku ubiti. Isti taj i još njih nekoliko su uzeli tatu, dida i strica i odveli ih negdje.
Ostali smo baba, mama, brat i ja još tu s ostalima. Bilo ih je oko 20 na toj cesti. Baba im je govorila da im donese hrane i vode a oni su joj rekli da previse priča i da ih ona hoće otrovati. Tad je jedan skroz mlad, možda je imao 16 godina došao meni i igrao se nožem ispred mog lica. Baba vise nije ništa rekla bojala se da će me možda ubiti. Ja sam bila u soku, nisam vise osjetila ni strah sve mi bilo svejedno, kao u nekom filmu, magli i ne znam gdje. Svi smo šutali, mama je držala brata a ja i baba sjedile jedna pokraj druge na zemlji.
Onda je opet jedan od srpskih vojnika meni pucao kraj uha prema sumi. Mama i baba su ga molile, nemojte, tad je jedan došao kod mame i rekao a da ti ubijemo sina, on će nas ubijati kad odraste. Ona im je tužnim glasom rekla, nemojte molim vas neće on nikoga ubijati. U tom trenutku su se vraćali njih 4-5 koji su odveli tatu, dida i strica, krvavih hlača i cipela.
Kad je to baba vidjela samo je zaplakala i rekla joj moja djeca su mrtva. Došli su i pokazivali nam noge kako su bili ranjeni kako su ih ustaše ranili i da je ta krv na njima od ustaša. Lice od moje babe i mame nikad neću zaboraviti, taj strah i ta tuga, a šutjele su dalje jer je svaka riječ mogla biti smrt za njih. Rekli su nam da idemo prema vikendici u blizini. Kako smo gore išli jedan taj sto je ubio mog tatu, dida i strica rekao je da baba ostaje jer je puno pričala. Mi smo dalje išli i unišli u vikendicu. Nakon 5 minuta čula su se dva pucnja. U tom momentu sam osjetila da je baba mrtva. Mama me je pogledala i taj njen pogled pun straha je potvrdio još jednom da je baba mrtva.
Držala je mog brata ispred sebe a ja sam bila odmaknuta od nje jedno dva metra. Rekli su mom bratu da dođe kod mene i brat je došao meni. Mamu je onda jedan srpski vojnik ošamario i govorio joj da je kurva i da rađa ustaše. Onda sam primijetila odmah preko puta mene jednu osobu koju znam, to je bio M.I i ponadala sam se da nam može pomoći. Molila sam ga očima da nešto uradi ili kaže ali on je samo šutao.
Čak i u njegovim ocima je bio strah. Kasnije mi je rekao da je probao jednome vojniku reci ali mu ovaj odgovorio da bolje šuti inače će i njega ubiti ako proba nekoga spasiti. Nosio im je samo mlijeko, tako mi rekao. Onda su rekli mom bratu i meni da moramo izaći iz vikendice jer nas na glavnom putu čeka vojnik koji će nas odvest u komandu. Izašli smo i mislila sam da smo mi sad na redu. Taj sto je to rekao izašao je s nama, nategnuo pištolj i rekao da trčimo. To smo i uradili, trčali smo laganije i čekala sam samo kad će metak probit naša leđa, ali nije pucao. Opet sreća i Bog na pomoći.
Dok smo tako trčali prošli smo kraj babe koja je ležala na leđima mrtva, imala je sklopljene ruke kraj glave kao da se moli Bogu u plavoj suknji i plavoj majici s bijelim mustrama. Krv joj je još uvijek curila iz čela, imala je sklopljene oci kao da spava. Moja baba koju sam voljela najviše na svijetu i bez koje ni jednu noć nisam mogla spavati, sad je gledam mrtvu na taj najgori način. Prošli smo i to i stvarno dolje na putu nas je čekao jedan čovjek. Rekao nam žalosno, oooo djeco draga ovo je rat i odvest ću vas na sigurno u komandu. Ne znam tko je taj čovjek bio nikad ga vise nisam vidjela. Išli smo tako putem i onda nas je ostavio kod Dule u komandu.
Znaci to je za njih bila komanda. Držali su nas na tavanu par dana da preživimo nekako, davali nam hrane i vode. Bilo nas je ne znam vise točno, možda oko 15 ljudi. Ja sam samo plakala i plakala dan i noć. Maruša je bila tu pa me je tješila i mene i brata i pomogla nam da dodajemo do Ljubije. Kako bi koja grupa srpskih vojnika prolazila ulazili bi kod Dule u kuću i htjeli su pregledati cijelu kuću da nema slučajno neko da se krije.
Tad bi žena od Dule počela plakati i glasno jaukati jer je u to vrijeme poginuo njen sin Zoran. Tako su nas ostavljali na miru. Sto se tiče mame ostala je sama u vikendici, odvedena je s 4 vojnika prema kući nazad, to je vidio pok. Srećko Barišić od svoje kuće. Silovali su je, grizli, kidali s nje komade mesa s prsa i onda je izveli ispod kuće i upucali u glavu. Njene jauke su svi čuli u kući Barišić Zeljka pa čak i baba Mara Barišić koja nije dobro ni ćula na ušli.
Poslije nekoliko dana je moju mamu sam njen brat zakopao i to sve potvrdio. Ja sam poslije s bratom bila u Ljubiji s Dimac Nedom i Nadom i s njihovom djecom. Oni su nam puno pomogli, hranili su nas i brinuli se o nama sigurno 2 mjeseca. Psihički mi je puno pomogla njihova kćer Marijana koja je za sve bila uz mene. Nakon toga smo ja i brat busevima otišli u Hrvatsku. Bilo je jako teško, godinama strah i ružni snovi, velika crna rupa u srcu, prekinuto djetinjasto.
Tata Ante, did Luka i stric Ivo Komljen ubijeni u krumpiru kod Zunić Ive, mučeni, udarani tvrdim predmetom i na kraju ispucani rafalom.Baba Kata Komljen ubijena kod vikendice metkom u čelo i u prsa.Mama Kaja Komljen silovana i mučena u svojoj kući i na kraju ubijena ispod kuće.
Nadam se da će ove naše, nažalost tužne priče pokrenuti nešto da se zločinci uhvate i stave tamo gdje im je mjesto. Jer sva ta srpska vlada i policija u Prijedoru i okolici sto se smatra školovanima za mene će biti isti kao i ti sto su ubijali dokle god puštaju zločince da hodaju slobodno.
Dakle ako ste već došli na to mjesto da nešto možete učiniti i ako se smatrate školovanim ljudima poduzmite nešto i nemojte biti isti kao i ti sto su ubijali. Ja nisam nacionalista niti stavljam sve u isti lonac ali te osobe koje su mi ubile familiju osobno bi mogla zubima pojesti. Hvala svima sto su meni i bratu pomogli u teškim situacijama.”
D.M. /Foto: press
