DNEVNIK ANTE NOBILA (2): S Perkovićem sam se sprijateljio na suđenju Artukoviću

prosinac 11, 2018 maxportal
Share Button

U knjizi “Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu” Anto Nobilo donosi priču o izručenju i suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.



O tom važnom i politički složenom predmetu Nobilo donosi priču iz svojeg položaja, kao stranka u postupku koja je izgubila spor pa njegove dnevničke, samoreklamerske zapise tako i treba shvatiti. Na nekim mjestima su očite i lako provjerljive laži, a upravo tog toga treba ih objaviti.

Nobilo se hvali, a njegov klijent Josip Perković osuđen je na doživotnu robiju.

“Bio je četvrtak, 23. siječnja 2014. Za sutradan je bilo zakazano izručenje Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu. Hrvatska javnost, hrvatsko pravosuđe, pa i veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke, gdje je boravila specijalna skupina djelatnika njemačkih institucija koja je koordinirala aktivnosti koje su imale za cilj izručenje Perkovića i Zdravka Mustača, napeto su iščekivali rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske o zakonitosti Perkovićeva izručenja Njemačkoj.

Nobilo  piše da je iz četiri neovisna izvora dobio potvrdu da se sutrašnje izručenje odgađa te da će Ustavni sud pismenu odluku donijeti dan poslije, u petak. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka za koje Nobilo priznaje da ga je razvoj situacije zatekao na sasvim krivoj nozi.

“Te sam večeri prvi put opuštenije zaspao. Međutim, suprotna strana očito nije spavala. Zasad ne znam kako i zašto, ali tijekom noći dogodile su se aktivnosti čiji su rezultati bili nova jutarnja sjednica Ustavnog suda Hrvatske i nova odluka kojom se dopušta izručenje?! Policajci hitno izručuju Josipa Perkovića, premda nikakva pisana odluka Ustavnog suda toga 24. siječnja 2014. nije bila donesena u Ministarstvu unutarnjih poslova!”, tako Nobilo opisuje što se dogodilo tog petka ujutro.

Nobilo je upoznao Josipa Perkovića kad je bio zamjenik tužiteljce Ivanke Pintar Gajer sredinom 80-ih godina

“Prvo, branim ga jer mi je prijatelj. A ja sam čovjek koji ne ostavlja svoje prijatelje kad im je potrebna pomoć. Surađivali smo na suđenju ministru ustaške vlade Andriji Artukoviću. Perković je, recimo i to, bio jako važan u pronalaženju ključnog svjedoka optužbe, bivšeg pripadnika poglavnikova tjelesnog zdruga (PTZ) Bajre Avdića.”

Oko tog Avdića i njegova svjedočenja, koje je izravno teretilo Artukovića za likvidacije, bilo je puno kontroverzi. Proglašavan je Avdić lažnim svjedokom s namještenim iskazom. Avdića su, dvadesetak godina likvidirali Srbi u Trebinju.

U svojoj knjizi “Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu” Anto Nobilo prvi put u cijelosti donosi priču o izručenju, a potom i o suđenju bivšem republičkom i bivšem federalnom šefu Službe državne sigurnosti zbog optužnice da su sudjelovali u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Nobilo donosi priču o svojem iskustvu s tim epski politički važnim i složenim predmetom, znači iz svojeg položaja. I dok su opća, pa i mnoga manje opća mjesta odavno poznata, da su krunske svjedoke protiv Perkovića njemačke Savezna informativna služba (BND) i Služba za očuvanje ustavnog poretka (BfV) izmanipulirale ili instruirale da lažno svjedoče, sa svim posljedicama i u Njemačkoj i u Hrvatskoj, knjiga donosi insajderski prikaz mnoštva trenutaka iz najbliže, ali i najdalje povijesti djelovanja SDS-a, odnosno Udbe, u Zagrebu nasuprot Beogradu, te u ekstremnim političkim krugovima u hrvatskoj emigraciji.

Onog petka ujutro kad je Ustavni sud RH šokirao gotovo sve svojim iznenadnim rješenjem i kad su Josipa Perkovića prvo hrvatski pravosudni organi do aviona, a onda i agenti BND-a kroz avion i letom iz snijegom zametenog Zagreba u München proslijedili njemačkom pravosuđu, pravosudno-obavještajno-politička utakmica preselila se u Njemačku. Anto Nobilo je ubrzo postao prvi odvjetnik iz Hrvatske koji je iz nove članice EU-a dobio pravo da nekoga zastupa u drugoj članici, konkretno u Njemačkoj.

“Očito mi predstoje mjeseci, a možda i koja godina, pravne bitke u Münchenu. Obavljam pripreme po uzoru na svoje iskustvo s Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, ICTY, u Den Haagu od 1996. do 2004., kad sam branio, i obranio, generala HVO-a i HV-a Tihomira Blaškića od optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Ima nekih sličnosti.

I u Den Haagu i u Münchenu branim u pravnom sustavu koji nije naš, za koji se nisam školovao. Moram učiti brzo i u hodu. Pogrešaka ne smije biti. Skupo se plaćaju”, piše Nobilo.

Za prvu ruku Nobilo se smjestio u hotelu Bayerischer Hof. Bio je to tek uvod u dugu pravosudnu priču, na ulici su ga prepoznavali Hrvati ovakvih i onakvih, sasvim suprotnih političkih nazora, zaustavljali, pitali o tome što se događa s postupkom, slične stvari. A u hotelu, od europskih i svjetskih političkih uglednika do arapskih bogataša s obijesnim suprugama, bilo je i…

“Uočavam likove iz očigledno obavještajnih krugova, kao i ljude bliske krupnom kriminalu, od kojih su neki podrijetlom iz država bivše Jugoslavije. Javljaju mi se. U pravilu diskretno, prijateljski. Neki su prijatelji mojih klijenata. Pitaju trebam li što. Bivši obavještajci iz Jugoslavije sad su očito poslovni ljudi. Diskretno daju do znanja tko su. Skreću mi pažnju na šaroliko društvo iz Bayerischer Hofa. Oprez. I sam sam toga svjestan. Ispred hotela vozi taksi i bivši pukovnik KOS-a iz Srbije. Psuje mater svima, od Slobodana Miloševića nadalje – da bi preživio mora raditi kao taksist. Ili je to samo paravan?”, oslikao je atmosferu tih siječanjskih dana u Münchenu.

Ubrzo je odlučio svoju “bazu” premjestiti “izvan hotela”, ne navodi točno gdje. I tu dolazi do prvih egzotičnih zapleta u smislu svakodnevice. “Nisam se prijavio nigdje, ali odjavio sam se iz Bayerischer Hofa. Dok sam bio u hotelu, nitko od državnih organa nije me dirao. Kad su uočili da me nema u hotelu i kad sam se nakon radne večere s odvjetnicima iz braniteljskog tima počeo udaljavati iz njega, primijetio sam da me prate.

Uskoro mi je put prepriječila prometna policija. Traže dokumente i alkotest, premda nisam napravio nikakav prometni prekršaj. Alkotest je bio 0,00 pa nisu mogli pisati prijavu niti ishoditi moju tajnu adresu. Shvatio sam da je netko nervozan jer me više nemaju na oku. Očito je odabir odvjetnika bio dobar. Službe nisu prodrle u braniteljski tim jer uskoro dolazi jedna zanimljiva inicijativa”, piše dalje Nobilo.

Braniteljski tim koji navodi su njemački odvjetnici koje je nastojao pažljivo odabrati da mu se slučajno ne bi dogodilo da mu uleti netko s “posebnim zadacima”, bilo da je riječ o njemačkim obavještajnim službama ili čak i s vezama na Balkanu.

Prvi ozbiljan pokušaj upada nekoga sa strane u njegov tim bila je ponuda da mu pomognu bivši obavještajci do kojih je došao preko “nekih Perkovićevih njemačkih veza”. Njegova veza odvela ga je sve do Berlina, do hotela smještenog u tamošnjoj elitnoj četvrti, a zgrada je bila vrlo zanimljive povijesti.

“Hotel je u zgradi koja je bila ambasada NDH tijekom 2. svjetskog rata. Dočekuju me Amerikanac koji radi za privatnu tvrtku (iz naziva tvrtke jasno je da se bave sigurnošću) i Nijemac koji radi za tvrtku koja se bavi strategijskim istraživanjem. Došli su u dvije velike crne limuzine, s jakim vozačima, tjelohraniteljem i odvode me u drugi hotel, u kojemu su imali očito unajmljene urede.

U razgovoru od Nijemca doznajem da povijesno dolazi iz njemačke vojne službe sigurnosti, da u tvrtki s njim rade i stari kolege, od kojih neki poznaju Josipa i da nitko od njih ne gleda blagonaklono na činjenicu da je izručen obavještajac. Spremni su pomoći… ‘Bivši’ njemački obavještajac rekao je da je u službi upoznao sve bitne ljude iz ovog postupka. Da se bavio zetom svjedoka Sindičića, koji je bio suradnik SZUP-a Njemačke (BfV) vezano za postupke protiv neonacista. Sad se nalazi u programu zaštite svjedoka”, opisivao je Nobilo.

Na sve to, piše dalje, ipak nije nasjeo. Stvar je bila sumnjiva zato što je očito bila riječ o paradi s crnim limuzinama, tjelohraniteljima, s uredom koji se moglo protumačiti i kao kulisu. A neuvjerljivi su mu bili i detalji s “Amerikancem” koji je neobično malo govorio, a i to što je rekao sugeriralo je da je iz CIA-e. Ubrzo ih je odbio, nebitno rade li doista za sebe ili za državu.

Anto Nobilo je u “Obrani” opisao iskustva s praćenjem pa i igrama mačke i miša još dok je slučaj Perković bio u Hrvatskoj. Njegove teze pravosudnog dijela slučaja odavno su poznate – zakon o suradnji s pravosudnim tijelima članica EU-a “lex Perković” vremensku klauzulu o početku primjene imao je, kaže, zbog pogreške, praktično nedovoljne stručnosti onih koji su pisali zakon.

Njegovu klijentu su, piše Nobilo i danas, u Njemačkoj pakirali iz BND-a i BfV-a zato što je bio nepremostiva prepreka njihovim ljudima među Hrvatima u emigraciji, uglavnom ekstremnima, što je ometalo njihove planove za ovo područje Europe još u SR Hrvatskoj, a posebno u RH.  Zbog svega toga najmanje na što je bio spreman bilo je da ga još u Hrvatskoj, kao Perkovićeva odvjetnika, prate i nadziru.

Iz doba uoči izručenja Perkovića, Nobilo opisuje dva slučaja, prvo onaj iz Banje Luke kamo je, zbog sasvim drugog “osjetljivog predmeta” kojim se također bavio, putovao sa svojim starim prijateljem Bogdanom Bobom Rodićem, bivšim kriminalističkim inspektorom iz Policijske uprave u Đorđićevoj u Zagrebu.

Rodić je pratnju osoba radio još kao mladi policajac, a sad je imao 64 godine te je, što će se pokazati ključnim za anegdotu, bio sijed. “Po našem uhodanom internom protokolu odvojeno ulazimo u kavanu u Banjoj Luci i sjedamo za različite stolove. Meni prilazi čovjek s kojim sam trebao razgovarati, a Bobo promatra ljude oko nas. Ubrzo Bobo prolazi pored mene i odlazi u pravcu WC-a držeći šešir u ruci. To je bio signal da se i ja dižem i izlazim. Tamo me obavještava da su dva policajca došla i gledala u mom pravcu te da su se nakon toga očito uznemirili. Sad se nalaze ispred lokala i promatraju ulaz”, piše Nobilo.

Izašli su iz lokala, da bi vani naletjeli na novinara Miroslava Lazanskog i bivšeg šefa krim. policije u Banjoj Luci. Riječ, dvije i prilaze im policajci. Ispalo je da znaju kuda i kojim autom su došli, tražili su ih dokumente te je ispalo i to da su provjeravali Nobilova prijatelja. Pustili su ih, ali su ih tijekom vožnje prema hrvatskoj granici policajci zaustavili još triput. Svaki put su provjeravali prijatelja i napokon im je sinulo – oni su sumnjali da je Nobilo išao prošvercati Perkovića preko granice. Sličan tretman imao je i na Staru godinu, 31. prosinca 2013.

“Svjesni smo da će novinari zoru dočekati pred kućom Josipa Perkovića kako bi snimili njegovo uhićenje 1. siječnja 2014. Premda su to bili teški trenuci, odlučili smo se poigrati sa svima. Dogovorili smo se da ću Perkoviću osigurati siguran stan za doček Nove godine sa suprugom. Perković je tad imao sasvim vidljivu pratnju. Pješice je krenuo u grad. Policajci za njim. Dolazi do moga ureda i onda zajedno ulazimo u taksi na obližnjoj taksi stanici u Petrinjskoj. Vidimo u retrovizoru policajce kako su se uspaničili. Nemaju automobil na raspolaganju”, opisao je kako su im pobjegli.

Cijelu priču je doznao nekoliko dana poslije, kad mu je prišao taksist kojemu su policajci naglo upali u automobil, pokazali značke i naredili da “prati ono vozilo”. “Policija u taksiju kreće za nama. Mlađi policajac pita starijeg: ‘Što misliš, jesu li nas primijetili?’. Stariji: ‘Naravno, to su stari zečevi, oni sve znaju’.

Mi smo vozili lagano i u jednom trenutku zatražim od našeg taksista da stisne gas i prođe kroz semafor na žuto, pod kraj moguće i na crveno. Policajci traže od svog taksista da prijeđe na crveno. On odbija. Naređuju. Preuzimaju odgovornost, ali taksist odlučuje držati se prometnih propisa. Naš taksi nestaje iz policijskog vidokruga”, sad je već složio cijelu priču.

A javnost? Nobilo je, kaže, taksista zamolio da ih na brzinu iskrca i odmah žurno produži dalje. Oni su šmugnuli u siguran stan prije nego što ih je policija stigla i shvatila da više nisu u taksiju. “Do sutradan panika. Gdje je Perković? Nova godina, rano ujutro, novinari zaključuju da nitko ne dolazi po Perkovića”, opisao je trenutak kad mediji doista jesu nakratko “izgubili” njegova klijenta. No dan poslije MUP-u su javili gdje se nalazi osoba koju su trebali pratiti.

No od tog dijela knjiga više ne donosi tako lagane anegdote.

Nekoliko godina poslije i Nobilo sad brani Josipa Perkovića na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu. Objasnio je optužnicu, objasnio je što smatra da su zablude optužnice, kroz cijelu knjigu provlači motiv iza takvog postupanja njemačkog pravosuđa, te detaljno objašnjava kakvu je strategiju obrane složio. Od nekoliko ključnih trenutaka najvažniji je ipak bio onaj s ključem tiskare Krunoslava Pratesa za koji je Prates rekao da je duplikat predao Perkoviću u Luksemburgu.

Ubojice su ubrzo, imajući ključ, kako je sad ispalo, ušli u tiskaru onoga dana 1983., sačekali Stjepana Đurekovića te ga tamo umlatili i ustrijelili. Po toj logici, jasno je da bi Perković bio taj koji je ubojicama predao ključ, a onda iz toga proizlazi sve ostalo. Nobilo, međutim, prvi trag ključa pronalazi tek 1992. u jednom beogradskom listu.

“Priča o ključu se temelji na članku u Dugi, koji je nastao na osnovi informacije KOS-ova agenta S-3. Bože Vukušić uzima taj članak i preko svog ‘oficira za vezu’, policajca Thomasa Baumgärtnera, dostavlja članak moguće preko BND-a ili BfV-a bavarskoj policiji. Članak je sadržavao priču o tome da je Prates dao Perkoviću ključ garaže u kojoj je ubijen Đureković. Stvoren je specijalni tim prikrivenih istražitelja koji su se, ponovit ću to, Pratesu predstavili kao izdavači knjige, spremni objaviti njegovu životnu špijunsku priču.

Prema svjedočenju Krunoslava Pratesa, prikriveni istražitelji, koji su se predstavljali kao lektori knjiga pa su čak i organizirali urede izdavačkog poduzeća u kojemu su navodno radili, bili su nezadovoljni Pratesovom pričom, govorili su da neće biti ništa od knjige jer nema krvi. Da je potrebno stvoriti priču ‘a la James Bond’ želi li da se knjiga prodaje”, naveo je Nobilo.

Na sudu je svjedočio Udo Hellwag, policajac koji je bio šef prikrivenim istražiteljima. Rekli su mu da mu za knjigu o njegovu radu za Udbu nude 80.000 eura. Hellwag je na sudu rekao i to da je svojim ljudima izričito naredio da ga ne usmjeravaju, nego da dođu do istine. Oni su mu potom rekli da je vrijednost knjige isključivo u tome da ništa nije izmišljeno. I tako su porazgovarali i snimali ga od studenog 2004. do lipnja 2005.

“Na pitanje je li Prates bio motiviran da napiše uzbudljivi tekst, Hellwag odgovara da je po onome što su mu istražitelji prenijeli Prates bio zainteresiran da napiše takvu knjigu. Provjeravali su na Googleu (plagiarism cheker) je li Prates autentičan ili je prepisivao. Muku je mučio s autentičnim iskazima. Nismo napredovali kao što smo htjeli. Pratesu smo izvlačili riječi iz usta. Sama kvaliteta teksta bila je razočaravajuća. Sudac kaže da je upoznao Pratesa i da njemu doista treba vaditi riječi iz usta. Hellwag svedoči kako su mu obećavali velike finacijske dobitke i automobile do kojih bi mogao doći kroz pisanje knjiga”, prenio je Helwagovo svjedočenje Nobilo.

Prates je na kraju završio na sudu i dobio doživotni zatvor zbog uloge u ubojstvu Đurekovića. To u Njemačkoj, doduše, znači 15 godina zatvora. Zbog toga je, svjedočio je Prates, plasirao priču o ključu, koju je “prethodno pročitao u nekim srpskim novinama”, koje su citirale Branka Traživuka.

“Traživuk je bio Perkovićev zamjenik, kojeg je u Hrvatskoj uhapsila hrvatska sigurnosna služba pod optužbom da je radio za JNA. Traživuk je u novinama opisao da je s Perkovićem bio u Luxembourgu i da je Perković tu preuzeo ključ. Nakon što je tu priču izrekao, Pratesa hapsi njemačka policija. Prates je ponovio kako je Perkoviću 2-3 mjeseca prije ubojstva dao ključ. Međutim, odmah je istražiteljima rekao da je nakon toga zamijenio bravu na garaži, jer je to od njega tražio Đureković. Razlog je bio taj što je ključ garaže tijekom procesa tiskanja Đurekovićeve knjige prošao kroz puno ruku.

Svjedočeći na suđenju Perkoviću, Krunoslav Prates opozvao je sve svoje ranije izjave koje je davao kao okrivljenik. Naveo je da nikakav ključ nije dao Perkoviću. Da su ga na tu izjavu potaknuli prikriveni istražitelji kako bi knjiga bila napetija. Kad su ga uhitili, da mu je njegov tadašnji odvjetnik Rosebrock sugerirao da ne mijenja izjavu prikrivenim istražiteljima jer da mu nitko više ništa neće vjerovati. Zato je tu priču o ključu ponovio kod prvog ispitivanja. Smatrao je da mu to neće štetiti, jer je i tako promijenio bravu na garaži neposredno prije Đurekovićeva ubojstva. U sudnici šok”, napisao je Nobilo.

Sudac Manfred Dauster na to je “doslovce eksplodirao”. Počeo je vikati, prijetio je Pratesu da će mu suditi zbog lažnog iskaza. Državni odvjetnik se pridružio i prijetio Pratesu da nikad neće izaći iz zatvora.

Pa još kad je ispalo da je po jednoj verziji Pratesa ključ Perkoviću dao još 1981., kako bi SDS-ovi agenti mogli njuškati po tiskari kad im zatreba, što je bio šokantno čest slučaj s hrvatskom političkom emigracijom, ne čak samo ekstremnom. Ono što je suca Daustera posebno zaboljelo bilo je to što je upravo on Pratesa osudio na osnovi tog ključa te je sad na tome nastavio graditi i drugi slučaj (…).”

Hrvatskoj javnosti nije nepoznato da je Krunoslava Pratesa osudio prof.dr. Bernd von Heintschel-Heinegg, koji je nekoliko mjeseci kasnije otišao u odvjetnike. Pred početak suđenja Perkoviću i Mustaću dao je intervju  za hrvatske medije u kojem je kazao “ako sudac vidi dokaze koje sam ja vidio ne sumnjam kakva će biti presuda”.

Nobilo je očito ostao na vremenu 1987. godine i suđenja Andriji Artukoviću kad nisu bile važne činjenice nego  njihova interpretacija u medijima i politički diktat po kojem se po kojem se presuda ne donosi u sudnici.

Zato se među odvjetnicima već godina priča kako je zadnji slučaj koji je Nobilo dobio upravo onaj protiv Artukovića. “Ako imate neki pravni problem, zovite Nobila i zajamčene su vam dvije stvari. Prva, bit ćete u medijima, a druga, izgubit ćete”, često se govori u odvjetničkim krugovima u Zagrebu.

Samo se takav lik može hvaliti, a klijent mu je osuđen je na doživotnu robiju.

M.Marković/Foto:

 

Komentari
Share Button