Dr. Amila Buturović diplomirala je Orijentalistiku i Anglistiku 1986. godine u rodnom Sarajevu, nakon čega je na kanadskom univerzitetu McGill u Montrealu magistrirala i doktorirala.
Od 1994. godine na Univerzitetu York u Torontu, gdje je redovni profesor, predaje komparativne studije Povijest religije i kultura.
Njenu knjiga Kameni govornik, (stećci, prostor i identitet u poeziji Maka Dizdara) izdalo Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”. Knjiga je pod naslovom Stone Speaker: Medieval Tombstones, Landscape, and Bosnian Identity in the Poetry of Mak Dizdar tiskana u SAD-u 2002. godine.
Kad govorite o paradoksu bosanskog identiteta, kažete da je jasno vidljiv nesklad između teritorijalnog bosanstva i nacionalnog ne bosanstva. Što pod tim podrazumijevate?
Bosna i Hercegovina je vrlo interesantan, gotovo unikatan primjer nesklada između procesa nacionalne geneze i historijske situacije. U procesu stvaranja nacija mnoga kompleksna društva moraju razriješiti unutarnje tenzije i različitosti i iz tog se često izrode problemi ljudskih prava, tretmana manjina, teritorijalnog integriteta, nerazriješena pitanja pripadnosti itd.
Bez obzira na mitove o drevnom postojanju, nacije nisu “prirodne” tvorevine nego se stvaraju u specifičnim političkim kontekstima i kroz ideologiju ujedinjavanja nekih, ali ne svih pripadnika društva. Zato se često za njih kaže da su “zamišljene zajednice”. U slučaju Bosne i Hercegovine nije došlo do ideološkog i političkog ujedinjenja njenih stanovnika jer su se njihove različitosti tretirale kao negativna posljedica historijskih tokova i, kao takve, interno nerazrješive.
Mada je Bosna i Hercegovina ostala geografski / teritorijalno gotovo nepromijenjena tijekom povijesti, njeno stanovništvo raskomadano je kroz tri nacionalne nomenklature. Pod utjecajem divizioničkih planova iz Srbije i Hrvatske bosanskohercegovačka teritorija je depolitizirana i ostavljena kao regionalna referenca, a ne nacionalna tvorevina.
Tako imamo Bosnu kao teritorijalnu jedinicu, ali nemamo Bosance kao nacionalnu skupinu iako se u svakodnevnom jeziku ljudi identificiraju kao Bosanci u smislu pripadanja zajedničkom kulturnom podneblju i običajima. Ovo je vjerojatno jedinstven slučaj u modernoj povijesti gdje dolazi do razbijanja etnoteritorijalne spone između društva i zemlje u kojoj živi. Obrnute primjere imamo svuda, tj. formiranje i samoopredjeljenje nacije, ali nepriznavanje njenog usidrenja u prostoru, kao u slučaju Kurda, Palestinaca, Ujgura itd.
Jesu li dvije imperije, Osmansko Carstvo i Austro–ugarska Monarhija, prekinule vezu bosanskohercegovačke povijersne imaginacije i srednjovjekovnih predaka?
Ta dva carstva bitno se razlikuju u načinu na koji su uklopila bosansku povijest i kulturu u svoj okvir. Osmanlije su nas integrirale kao i sve druge nove teritorije i stanovnike Carstva kroz dinamičan proces, gdje su različitosti bile administrativno i vjerski priznate i nisu se pokušale asimilirati ili negirati. To je bio princip bar do druge polovine 18. stoljeća. Za Osmanlije su kulturna naslijeđa stečena kroz osvajanja predstavljala “živu historiju” njihovog stanovništva i, kao takva, imala svoje mjesto u imperijalnoj strukturi. To nije bilo namjensko ili selektivno pripajanje Carstvu nego kontinuirano uključivanje lokalnih i vernakularnih kultura u procesu nadogradnji šireg imperijalnog sistema, tj. izvjesna vrsta reciklaže, koja se ogleda u arhitekturi, kulinarstvu, književnosti, birokraciji i drugim sferama rada.
Kod nas, naprimjer, razvitak i promjene u pogrebnoj kulturi ukazuju na to da su srednjovjekovni nadgrobni spomenici dugo ostali model za pravljenje spomenika svih naših vjerskih skupina u osmanskom periodu, uključujući naseljene Židove. Znači, vernakularni oblici i lokalni običaji nisu nestali, oni su se održavali, ali i mijenjali i nije bilo sistematičnog odnosa prema njihovoj prezervaciji ili potiranju.
Austro-ugarska Monarhija kod nas je unijela drugačiji, tad već moderni pristup domaćoj kulturnoj zaostavštini tako što ju je usmjeravala unutar njihove “civilizacijske misije”, koja je karakteristična za europska kolonijalna osvajanja. Kao što to vidimo u britanskim ili francuskim kolonijama, nova vlast za svoje interese potencirala je određene elemente iz kulture i kulturnog naslijeđa osvojenih naroda i tako oblikovala lokalnu kulturu po svom senzibilitetu i za svoje potrebe.
Postkolonijalna istraživanja detaljno razlažu te procese, ukazuju na to kako se lokalno društvo usmjerava da vrednuje neke, a ne sve elemente svoje vernakularne zaostavštine. Austro-ugarska Monarhija je na sličan način usmjerila bosansku imaginaciju prema srednjovjekovnoj baštini u namjeri da upravo spriječi razjedinjenje društva jer im je jedinstvena i zasebna bosanska zajednica bila strategijska intervencija protiv južnoslavenskog ujedinjenja i pogotovo velikosrpskih ambicija u Bosni i Hercegovini. Ujedno, to je bio prvenstveno muzejski potez u namjeni formiranja građanske svijesti o tom naslijeđu i pitanju pripadnosti, znači, ne svim slojevima društva.
Na koji način Andrić i Njegoš formiraju sliku muslimana kao “izdajnika” kršćansko-slavenske rase?
Andrićev i Njegošev književni rad odjekuje polarizacijom između “civiliziranog” Zapada i “despotskog” Istoka/Orijenta, koja je pratila prosvjetiteljstvo i uspon europske kulture i nauke u ranom modernom periodu.
Budući da se Balkan našao kao međuzona između tih polariziranih civilizacija, sve što se vezalo za osmanski period obilježavalo se kao zaostavština strane i nepoželjne sile te se moralo eliminirati kako bi se europska civilizacija integralno vratila na linearnu putanju progresa započetog u klasičnom periodu. Eliminacija osmanske materijalne i nematerijalne kulture uzela je maha po cijelom Balkanu, a muslimansko stanovništvo podređeno je sistematskom progonu.
Milijuni su protjerani u procesu deislamizacije, koja je počela već u ranom 19. stoljeću i koja se nastavila periodično tijekom sljedećih stotinjak godina. U toj atmosferi polarizacije domaće stanovništvo koje je prihvatilo islam predstavljalo je najstrašniji odraz kontakta s “Turcima” jer su viđeni kao svojevoljne izdajice suštinske slavenske veze s kršćanstvom te su zbog toga morali biti ili asimilirani ili eliminirani.
Treba imati u vidu da je taj svjetonazor bio vezan i za diskurs o rasnim razlikama, mitovima o prirodnoj vezi između kulture i religije, civilizacije i rasnih karakteristika.
Njegoš govori o čišćenju “teškog vonja od nekrsti koji zaudara”, ne ostavljajući prostor za kompromis koji Skender-aga nudi u Gorskom vijencu. “Tako već nikako”, poručuje Njegoš.
Znači te stavove treba vidjeti kao dio jednog šireg europskog/zapadnjačkog projekta da se izbrišu višestoljetni kontakti i suživot između kršćanskih i islamskih naroda, koji su obilježili zajednička dostignuća u znanosti i kulturi. Naravno, nisu svi podržavali takav radikalan rez. Austro-ugarski geolog Ami Boué protivio se već 1850-ih da bi planirani progon balkanskih muslimana izvan Europe bio jednako tragičan kao progon Židova iz Španjolske ili protestanata iz Francuske jer su muslimani na Balkanu uglavnom Slaveni i Albanci i, prema tome, imaju jednako pravo na svoju zemlju kao njihovi kršćanski susjedi.
Što je Andrićeva teza o gubitku povijesti Bosne i Hercegovine i zašto se na islam gleda kao na neprirodni element?
Eksplicitnije nego njegovo književno djelo, koje je, naravno, vrlo kompleksno, Andrićev doktorski rad podvlači tezu o nekompatibilnosti između islama i kršćanstva tako što razmatra duhovni razvoj Bosne u osmanskom periodu. Iako je više esejistička nego znanstveno dokumentirana, njegova teza nastavlja i konkretizira ideološki stav da je islam nametnut izvana i da je zbog islama kršćanskom življu na Balkanu uskraćena veza s progresivnim razvojem Europe.
Kod Andrića se, dakle, miješa nekoliko diskursa o ovom podneblju, od fiktivnog do historiografskog i političkog, dovoljno autoritativno da se smatra autentičnim glasnogovornikom za sve što se dogodilo (i događa) u Bosni i Hercegovini.
Usvajajući tu eurocentričnu tezu da je srž problema susret između Istoka i Zapada, tj. islamskih i kršćanpovijesni kuršlus iz kojeg se Bosna ne može iščupati, koji je stalno zamračuje (tamni vilajet) i predodređuje njenu sudbinu kao izgubljenu i nepovratnu. Tijek poiviejsti preusmjeren je, ako ne i potpuno zaustavljen zahvaljujući toj višestoljetnoj podređenosti islamu, koji se upetljao i spriječio prirodan tok događaja.
Andrić u Bosni ne prepoznaje vrijednost suživota, bogatstvo koje proizlazi iz miješanja kultura i vrijednosti, nego to predstavlja kao suštinski raskol i antagonizam, koji Bosnu osuđuju na stalni konflikt. I, da ponovim, Andrić nije izmislio tu temu – on ju je samo razradio na slučaju rodne Bosne. Sve ono prema čemu ta ista Europa i zapadni svijet sada teže pod pritiskom globalizacije – otvaranje političkih i nacionalnih kategorija pripadnosti i stvaranje pluralističkog društva – u ranom modernom periodu smatrano je historijskim prokletstvom Bosne.
U knjizi govorite o bosanskoj nacionalnosti kao osporavanom i branjenom konceptu. Je li danas moguća ujedinjena bosanska nacija kao politička kategorija?
U sadašnjoj atmosferi razjedinjenja na raznim nivoima bosanskohercegovačkog društva, uključujući političko pitanje pripadnosti, ne čini se da se može dovesti do ujedinjenja bosanske nacije. Međutim, to se ne mora smatrati tragičnim ishodom. Nacionalna država, nažalost, jedina je politička opcija našeg modernog doba. Kažem “nažalost” jer se nacionalizam pokazao opasnom ideologijom, koja je dovela i dovodi do razaranja i ratova, uništenja i diskriminacije, ne samo kod nas nego svugdje u svijetu.
Optimističniji analitičari smatraju da nije svaki nacionalni projekt zloćudan, da postoji građanski nacionalizam koji ne diskriminira na isti način kao onaj baziran na religiji ili etnosu, iako se ja lično ne bih složila s tim jer smatram da svaki ima tendenciju da postane platforma za konflikt i ksenofobiju.
U jednoj opciji bosanska nacija mogla bi biti integrativno pluralistička, poput albanske, gdje vjerske različitosti ne osporavaju mogućnost političkog jedinstva. U Albaniju se rijetko gleda kao pozitivan primjer, ali nas može dosta toga naučiti u vezi s političkim identitetom jer je čak i kompleksnija od Bosne. Alternativno, Bosna i Hercegovina mogla bi funkcionirati kao pluralistička nacionalna tvorevina organizirana kao demokratska, građanska država, tj. nedefinirana politikom identiteta koji je sada vodi u propast. I za jednu i drugu opciju postoji historijska osnova, ali, nažalost, zasad je politička volja nedovoljna, unutar i van Bosne i Hercegovine.
Što je mit o Bosni kao teritoriji smještenoj između istoka i zapada?
Mit Bosne kao međuprostora vezan je za isti mit o polarizaciji dva civilizacijska svjetonazora, lokaliziran u Bosni kroz vjerovanje da je njen geografski položaj uzrokovao niz historijskih i kulturnih uvjeta koji su ostavili dubok otisak na njeno društvo i kulturu. Ta povezanost geografije i historije izražena je u nekoliko koncentričnih krugova, počevši od istočne Europe, Balkana i Bosne. U Bosni se taj mit ponavlja u raznim diskursima, uglavnom u smislu razdvajanja, ali nekad u smislu spajanja različitih svjetova: istočnog i zapadnog, katoličkog i pravoslavnog, kršćanskog i islamskog, demokratskog i despotskog, civiliziranog i barbarskog.
Omiljen je u književnosti i umjetnosti, domaćim i stranim političkim analizama i svakodnevnom jeziku unutar i izvan Bosne. Vidimo ga u gotovo svim putopisima. Velikani južnoslavenske književnosti – Andrić, Selimović, Kiš – oslanjaju se na njega i razrađuju ga kao motiv mosta, procjepa, međe, zone sudara.
Nedavno je čak i Samuel Huntington povukao svoju liniju sukoba civilizacija kroz Bosnu, dajući mu tako globalan karakter. Bez obzira koristi li se taj mit u funkciji negativne karakterizacije Bosne kao pozornice sukoba ili pozitivne kao prostora susreta, on je dubinski obilježio Bosnu kroz moderan period i bar retorički joj oduzeo mogućnost da se uključi u tok historije bez bojazni u vezi s neminovnošću ciklične sudbine.
Na koji način književnost Maka Dizdara uspostavlja “most” sa srednjovjekovnom bosanskohercegovačkom kulturom i koliko odražava tu ideju integralnog bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta?
Za razliku od Andrićevog mosta, koji postoji kao svjedok traume i beznađa, Makov most pruža se kao metafora restauracije sjećanja. On zaobilazi diskurs o dislokaciji Bosne uzrokovane osmanskim osvajanjem tako što nas fokusira na srednjovjekovni period i time počinje proces upoznavanja sa srednjovjekovnim precima i prepoznavanja sebe / nas u njima. Raskol koji se treba premostiti, znači, nije između istoka i zapada, islama i kršćanstva, nego između bosanske sadašnjosti i njene davne prošlosti. Mrtvi oko nas nisu svjedoci historijskih sukoba i tragedija nego našeg zaborava.
Makov poetski angažman tako otvara prostor između zaborava i sjećanja, s jedne strane, historije i mita s druge, a, najvažnije, između identiteta i prostora. Kroz vrlo podroban istraživački rad na rijetkim srednjovjekovnim dokumentima i tekstovima, koje uvezuje s pogrebnim spomenicima i epigrafikom, Mak nam omogućuje da razumijemo historijsku Bosnu ne kao žrtvu velikih geopolitičkih tragedija nego kao rezultat našeg nemara i otuđenosti. Vraća nam mogućnost da smanjimo distancu između raskomadanih epoha historije, raštrkanih života običnih smrtnika, čiji ostaci leže po bosanskom pejsažu i tako uzmemo uzde historije u vlastite ruke.
Kao i Andrić, koji se često citira kao autoritet o (negativnom) iskustvu Bosne u osmanskom periodu, Makovo djelo smatra se autoritativnim izvorom o srednjovjekovnoj Bosni. Ali, za razliku od Andrića, koji u prvi plan stavlja problem, tj. prokletstvo različitosti, Mak različitost pretvara u pozitivan i kreativan potencijal i obavezuje nas da se podsjetimo ne samo na nijeme srednjovjekovne subjekte koji leže u bosanskom tlu nego i na ponor neznanja koji nas razdvaja od njih i fragmentira nas kao historijske subjekte.
Makov svijet ispunjen je životima i pojedincima čija je drugost posljedica zaborava, a ne sukoba civilizacija i nepremostivih svjetonazora. Tako nam ulijeva nadu i pruža priliku da kreativno i uz nove simbole i temate povežemo niti između drevne prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Izvor: Al Jazeera/Foto:bhdanas
