U Matici rođenih Crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. listopada 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika u pravosuđu, i Katarine Andrić, rođene Pejić.
Budući nobelovac na svijet je stjecajem okolnosti došao u malom mjestu Dolac nedaleko od Travnika, dok mu je majka bila u gostima kod rodbine. Andrić je rođen u hrvatskoj katoličkoj obitelji iz Sarajeva koja se desetljećima bavila zlatarskim zanatom.
Osim bavljenja istim poslom, članove obitelji Andrić vezivala zla kob tuberkuloze. Mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su joj u mladosti, a sam Andrić ostao je bez oca kao dvogodišnji dječak. Suočavajući se s besparicom, Katarina je bila prisiljena svog jedinca dati na čuvanje muževoj sestri u Višegrad.
Bio je to grad koji će više nego ijedno drugo mjesto obilježiti Andrićevo stvaralaštvo. Taj grad će ga inspirirati za roman “Na Drini ćuprija”. Gledajući svakodnevno stubove mosta na Drini, Andrić je završio osnovnu školu, a potom se vratio majci u Sarajevo, gdje je 1903. godine upisao Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu.
Više od četiri stoljeća BiH je bila pod osmanskom vlašću, sve dok je 1878. godine nije prisvojila Austro-Ugarska. U tom mikrokozmosu između Orijenta i Zapada, odrastao je i školovao se budući nobelovac.
Kao sarajevski gimnazijalac pristupio je revolucionarnoj (terorističkoj) organizaciji Mlada Bosna. Upoznao je i Gavrila Principa, atentatora na austrijskog princa Ferdinanda, a taj zločin, na Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine, bio je povod za Prvi svjetski rat.
Sredinom srpnja austrijska policija Andrića je uhitila u Splitu i odvela prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj je ostao do ožujka 1915. godine.
Po izlasku s robije Andrić je ponovo obolio od upale pluća zbog čega je otišao na liječenje u čuvenu zagrebačku Bolnicu sestara milosrdnica, u to vrijeme stjecište hrvatske inteligencije koja se klonila sudjelovanja u ratu na strani Austrije. Tu je s piscem Ivom Vojnovićem dočekao opću amnestiju i aktivno se uključio u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istodobno je dovršio knjigu stihova u prozi koja je pod nazivom Ex Ponto objavljena u Zagrebu 1918. godine.
Tu je dočekao slom Austro-Ugarske, a potom ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Našavši se u problemima, Andrić je zatražio pomoć dr Tugomira Alaupovića (u nekim izvorima se spominje da mu je bio ujak) i već početkom listopada 1919. godine počeo je raditi kao činovnik u Ministarstvu vjera u Beogradu.
Iduće godine Andrić je započeo svoju vrlo uspješnu diplomatsku karijeru u veleposlanstvu u Vatikanu. Nakon Vatikana imenovan je za vicekonzula Kraljevine SHS u Grazu, no ubrzo se suočio s otkazom u Ministarstvu vanjskih poslova.
U srpnju 2023. donesen je “Zakon o činovnicima i ostalim državnim službenicima” prema kojem su diplomati svih razina morali imati fakultetsku diplomu pa je Andrić privremeno otpušten iz diplomatske službe. Dat mu je rok u kojem mora diplomirati ili slijedi trajan otpust iz službe.
U jesen 1923. godine upisao je Filozofski fakultet u Grazu, a već u lipnju 2024. je obranio doktorsku disertaciju. Sustav studiranja u Austriji nudio mu je mogućnost da studij završi državnim ispitom ili pisanjem doktorske disertacije. Andrić se odlučio za disertaciju i u roku od šest mjeseci napisao doktorski rad pod naslovom „Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine“.
Doktorsku disertaciju Andrić je, u većini, napisao na njemačkom jeziku, ali i prvi put pisao na srpskom jeziku i koristio srpsku ekavicu. Obranivši doktorsku disertaciju Andrić je stekao pravo na povratak u diplomatsku službu, a ubrzo je tiskana njegova prva zbirka priča u izdanju Srpskog književne zadruge.
Radeći u vanjskih poslovima Andrić je tada bio manje pisac, a više lojalan državni službenik pa je brzo napredovao u diplomatskoj karijeri. Obnašao je diplomatske dužnosti u Rimu, Madridu, Bruxellesu, Ženevi i Parizu. Postao je zamjenik ministra vanjskih poslova, a zatim 1939. jugoslavenski veleposlanik u Berlinu. Ondje se, po preuzimanju dužnosti, susretao s Adolfom Hitlerom. Nedugo zatim njegova je država prestala postojati. Jugoslavija se raspala, a Srbija postala teritorij pod izravnom upravom Wehrmachta.
Andrić završava svoju diplomatsku karijeru i vraća se u okupirani Beograd. I tada počinje njegovo najkreativnije razdoblje. Dok je oko njega bjesnio Drugi svjetski rat Andrić povukao u sobu u Beogradu i posvetio pisanju.
Andrić je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost za “kompletno književno djelo o historiji jednog naroda”, s romanom “Na Drini ćuprija”, kao vrhuncem tog djela.
Nakon Nobelove nagrade vodeći jugoslavenski nakladnici (Mladost, Zagreb; Prosveta, Beograd; Svjetlost, Sarajevo; Državna založba Slovenije, Ljubljana) 1967. godine tiskali su Andrićeva sabrana djela (10 knjiga). Doktorska disertacija je izostavljena i prešućena iako je u početnom planu bila predviđena za objavu.
Političari u Sarajevu i brojni intelektualci bili su uznemireni Andrićevim promišljanjem o kulturnom životu u BiH u vrijeme Turske, koji je u većini počivao na bosanskim franjevcima.
Disertacija pisana da zadovolji činovničke uvjete za posao postala je predmet žestokih osporavanja, a njeno tiskanje praktički zabranjeno.
U ime političkog Sarajeva istupao je Rodoljub Čolaković, bivši novinar i književnik, prvi urednik Oslobođenja, inače Srbin, u to vrijeme vrlo moćan političar. Sudjelovanje Sarajeva u nakladničkom pothvatu uvjetovao je izbacivanjem Andrićeve doktorske disertacije što su Zagreb, Ljubljana i Beograd prihvatili. Redakcijski odbor u ime nakladnika činili su: Josip Vidmar, Grigor Vitez, Petar Džadžić i Muharem Pervić.
Andrićeva doktorska disertacija tiskana je poluilegalno Beogradu 1990. godine. Prvi otisnuti primjerci bili su kao seminarski radovi, ručno kopirani pa uvezani, a promocija je bila iste godine u Mostaru. Pravo na tiskanje Andrićevih djela prisvojila je beogradska Zadužbina Ive Andrića što je do danas predmet sudskih sporova.
Što je političarima, ali i drugim javnim radnicima u Sarajevu, sporno u doktorskoj disertaciji Ive Andrića?
Profesori u Grazu su Andrićevoj disertaciji dali su izvrsnu ocjenu. Promocija je obavljena 13. lipnja 1924. godine.
Kod dijela Adrićevih kritičara može se naći podataka da su mentori zamjerili poricanje svakog pozitivnog utjecaja islama na kulturu Bosne i Hercegovine, da književnosti iz 17. 18. i 19. stoljeća, pisanu na narodnom jeziku arapskim pismom, uskraćuje literarno značenje te da negira blagotvoran utjecaj islama tijekom turske vladavine. No, u službenim dokumentima iz Graza stoje samo ocjene – izvrstan
Andrić disertaciju počinje rečenicama: “Govorilo se da je osvajanjem Carigrada ‘zadana rana europskoj civilizaciji’. Vjerojatno je malo zemalja koje su okrutnije i bolnije od Bosne osjetile taj udarac.“
Posljednja rečenica glasi: “I ovdje se djelovanje islama pokazalo kao krajnje sputavajuće i neplodno.“
Bošnjački intelektualci Andriću su predbacivali otvorenu „islamofobiju, sotoniziranje bošnjačkog naroda i estetizaciju antibosanstva“ .
Dr. Amila Buturović, rođena Sarajka, danas profesorica Povijesti religije i kultura na Univerzitetu York u Torontu, o Andrićevom doktorskom radu piše ovako:
“Eksplicitnije nego njegovo književno djelo, koje je, naravno, vrlo kompleksno, Andrićev doktorski rad podvlači tezu o nekompatibilnosti između islama i kršćanstva tako što razmatra duhovni razvoj Bosne u osmanskom periodu. Iako je više esejistička nego znanstveno dokumentirana, njegova teza nastavlja i konkretizira ideološki stav da je islam nametnut izvana i da je zbog islama kršćanskom življu na Balkanu uskraćena veza s progresivnim razvojem Europe.
Kod Andrića se miješa nekoliko diskursa o ovom podneblju, od fiktivnog do historiografskog i političkog, dovoljno autoritativno da se smatra autentičnim glasnogovornikom za sve što se dogodilo u BiH.
Usvajajući tu eurocentričnu tezu da je srž problema susret između Istoka i Zapada, tj. islamskih i kršćanskih vrijednosti, on detaljno dočarava tragičnost tog susreta u bosanskoj svakodnevici. U pitanju je, dakle, neki historijski kuršlus iz kojeg se Bosna ne može iščupati, koji je stalno zamračuje (tamni vilajet) i predodređuje njenu sudbinu kao izgubljenu i nepovratnu i predodređuje njenu sudbinu kao izgubljenu i nepovratnu. Tijek povijesti preusmjeren je, ako ne i potpuno zaustavljen zahvaljujući toj višestoljetnoj podređenosti islamu, koji se upetljao i spriječio prirodan tok događaja.
Andrić u Bosni ne prepoznaje vrijednost suživota, bogatstvo koje proizlazi iz miješanja kultura i vrijednosti, nego to predstavlja kao suštinski raskol i antagonizam, koji Bosnu osuđuju na stalni konflikt.
I, da ponovim, Andrić nije izmislio tu temu – on ju je samo razradio na slučaju rodne Bosne. Sve ono prema čemu ta ista Europa i zapadni svijet sada teže pod pritiskom globalizacije – otvaranje političkih i nacionalnih kategorija pripadnosti i stvaranje pluralističkog društva – u ranom modernom periodu smatrano je historijskim prokletstvom Bosne.”
Ivo Andrić je umro 13. ožujka 1975. godine u Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu. Posljednje riječi zapisane u njegovoj bilježnici su posvećene smrti:
“Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čovjeka strah. A kod književnika i svakog ‘javnog radnika’ dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju.”
U Sarajevu su tad pričali anegdote. “Umro Andrić, tko će nam sad biti pisac?“
M. Marković/Foto: arhivska fotografija
