Dr. Jakovina objavljuje biografiju Budimira Lončara: “O OZNA-i ne želi reći ni riječ!”

veljača 12, 2019 maxportal
Share Button
“Lončar je i u svojoj 94. godini utjecajniji od svih postjugoslavenskih diplomata zajedno”, kaže povjesničar dr. Tvrtko Jakovina, kojemu bi do ljeta trebala izaći velika Lončarova biografija.

 



Desetine braniteljskih udruga, stranaka i pojedinca regairale su na Bandićevu odluku da Budmiru Lončaru dodjeli Medalju Grada Zagreba i time rehabilitira “ubojicu Hrvatske”.

Navodi se njegova  prošlost u ONA-i na području Zadra, rad u Ministarstvu vanjskih poslova SFRJ, na odjelu  za političku emigraciju, te  zagovaranje embarga  na uvoz oružja u vrijeme agresije na Hrvatsku.

Lončarevi protivnici navode da su stanovnici Preka i šira zadarska okolica upoznali su Lončara kao nemilosrdnog oficira OZNE. Nakon 1950. u diplomatskoj službi nastavio je obavljati udbaške dužnosti. Utemeljio je i godinama rukovodio posebnim odjelom ministarstva vanjskih poslova SFRJ za praćenje “neprijateljske djelatnosti u inozemstvu” službe koja je slala ubojice u svijet, naručivala ubojstva i pobila najmanje 80 Hrvata u svijetu.

“Budimira Lončar dovodi se u vezu s misterioznom otmicom emigranta prof. Drage Jileka 16. ožujka 1949. iz Rima u Beograd gdje je Jilek dugo držan zatvoren i ispitivan, a potom najvjerojatnije likvidiran. Po raspoloživoj izvornoj građi i svjedočanstvima pojedinaca Budimir Lončar je iza sebe ostavio lokve krvi,” napisao je je Ivan Lozo, nekadašnji gl. tajnik UHE”

Od 1987.- 1991 bio je ministar vanjskih poslova SFRJ. Bio je jedan od najžešćih protivnika osamostaljenja hrvatske države. Do ljeta i jeseni 1991. branio je integritet SFRJ u međunarodnoj javnosti, a Hrvatskoj onemogućio nužnu obranu. Ministar vanjskih poslova SFRJ bio je još skoro mjesec dana nakon pada Vukovara, a  onda  se preslio u New York.

Engleska povjesničarka Carol Hodge u knjizi “Britain and the Balkans” (Britanija i Balkan), navodi da se Budimir Lončar zalagao za embargo na uvoz oružja u doba kada je agresorska Jugoslavenska narodna armija imala ogroman arsenal oružja, čemu se Hrvatska tada zbog nedostatne opremljenosti nije mogla oduprijeti.

Slikovni rezultat za josipović lončar

Zagovornici Budimira Lončara iz kruga Mesić-Josipovićeva  kadrovskog bazena u Lončarovoj biografiji ne vide ništa sporno.

Lončar je već od 1950. u diplomaciji te je godine postao konzul i savjetnik u UN-u, i od onda je stalno u pogonu. Tad je naučio “svako jutro mijenjati košulju, uvijek imati čiste cipele, biti obrijan i kosu prati svaki dan”.

U slavu Lončara navest će da je odlično poznavao Tita, Koču Popovića, Fidela Castra, Kissingera, Brzezinskog, Tatcherovu, Kohla, Nixona, Brandta, Gorbačova, Genschera i Claudea Cheyssona (bivši francuski ministar Cheysson mu je navodno i kum) i tako dalje…

Dugo je bio uz Tita, išao na konferencije nesvrstanih, sastanke OESS-a, međunarodne konferencije.

U dokumentarnoj emisiji Voje Šiljka, koju je emitirala HRT, Lončar je demonstrirao čudesno pamćenje. Iznio je tad i jednu,  zapanjujuću stvar: u svim najvažnijim veleposlanstvima nakon Drugog svjetskog rata sjedili su – nekomunisti!

U Washingtonu je to bio Sava Kosanović, nećak Nikole Tesle, u Moskvi Stanoje Simić, političar iz građanskih krugova, u Londonu dr. Ljubo Leontić, također kraljev kadar, u Rumunjskoj hrvatski Srbin Medaković, u Poljskoj isto, Pribićević, u Brazilu Rajko Đermanović.

“Jedini prokomunist, mada ne član Partije, bio je Marko Ristić, u Parizu”, rekao je Lončar sasuvši sva ta imena “iz rukava”. “Tito je, doduše, možda imao na umu da ih, kao opozicionare i moguće nukleuse oporbe, pošalje, ali prije toga će biti da je želio tamo poslati najbolje ljude, kako bi stekao kredibilitet na Zapadu. Kasnije su tu bili Vejvoda, Nikoliš, pa onda poliglot Bebler, najveći diplomat kojeg sam sreo”, rekao je Lončar.

Budimir Lončar i Stjepan Mesić | Author: Davor Višnjić/PIXSELL

Dr. Tvrtko Jakovina kaže da Lončar i danas zna napamet sastav HAŠK-a prije rata, zna sve o Hajduku – čiji je fanatični navijač.

Mate Meštrović, koji je s ocem živio u Americi, napisao je u svojim sjećanjima na američke dane kako je Lončar tih godina obilazio Broadway, a družio se i s prvom američkom Cat-Woman, Julie Newmar.

Savršena Lončarova memorija prestaje  na granici gdje počinju kontroverze. Radeći mitove od partizanskih ilegalaca napisat će da “grob govori više no boljševik”, da se se od tih ljudi ne možete izvući ni jednu tajnu 1942. jer sve nose u grob.

Kao šef Ozne u tako delikatnom kraju Lončar sigurno nije djelovao kao sestra milosrdnica. Kao važan ili najvažniji diplomat bio je i važan obavještajac, ali o tomu od njega nećete čuti ni slova.

“Njegovo je lice krinka koja ni u jednom trenutku ne odaje da ga se na bilo koji način tiču priče o poslijeratnim Ozninim likvidacijama. On je izmislio Ivu Josipovića, prije njega Stipu Mesića i još mnogo drugih nositelja ‘mreže’ koja je proizvela politiku ‘regiona’. On je zapravo najsustavniji politički ubojica samostalne hrvatske države”, kaže jedan opis Budmira Lončara.

Na pitanje jesu li optužbe koje idu na račun Budimira Lončara – vezano za rad u funkciji šefa Ozne i one kasnije – dokumentirane, dr. Jakovina kaže:

“Nemam nikakvih podataka o tome. Dr. Bralić iz Zadra u svojem je doktoratu pisao o Zadru u doba Prvog svjetskog rata i tu Lončar može biti vrlo miran.”

Na pitanje je li mu Lončar išta govorio u akciji odlaska u Rim, “Jilekovoj torbici” i sličnim akcijama, Jakovina kaže da nije.

“O Jileku sam samo čitao priče koje možete naći na internetu. On o tome ne govori. Lončar se spominje kao jedan od onih koji su otišli u Rim, spominje se kao jedan od onih koji je bio u Mađarskoj nakon 1949. i sudjelovao u obračunu s informbirovskom emigracijom, no nikakvih konkretnih podataka nema, čak ni iz emigrantskih izvora.”

Na pitanje o embargu na uvoz oružja, kaže:

“Bila je to jednoglasna odluka 15 članova Vijeća sigurnosti. Jugoslaviju kao temu na Vijeće sigurnosti postavila je u srpnju 1991. predsjedateljica EU Nizozemska, čiji je ministar vanjskih poslova upozoravao na ponašanje JNA. Sve depeše koje su dolazili posljednjih godinu i pol iz najvažnijih europskih i američkih centara iskazivale su zabrinutost zbog sprege Miloševića i JNA.

Lončar tu nije nastupao, niti kod embarga niti u ponašanju ministarstva, kao netko tko je u raskoraku s vodećim glasovima iz Europe i Amerike. Bio je uvjerenja da je potrebno sačuvati mir i, ako je moguće, neki oblik zajedničke države, što su bile i eksplicitne želje američkih političara od Georgea Busha, preko Lawrencea Eagleburgera do Jamesa Bakera. No republike tad i nisu mogle uvoziti oružje, mogla je to samo federacija…”

G. Matković/Foto:pxll

 

Komentari
Share Button