Istina o jasenovačkom logoru se zna, ali nije dovoljno poznata. Neopisive i nevjerojatne laži o tom logoru rabe se za optuživanje Hrvata i Hrvatske. Te su laži i smišljene, i danas se rabe, da se suzbije, umanji i omete hrvatska sloboda, čast i demokracija i poveća politički rascjep hrvatske desnice i ljevice.
Naposljetku je to sve u funkciji stvaranja Velike Srbije, koja se danas naziva „Srpski svet“. No, o stvarnim događajima u Jasenovcu nakupio se niz dokaza koje treba pripremiti za obranu od optužbi koje postaju sve agresivnije, kao i za informiranje hrvatske javnosti jer ona na to ima pravo, piše dr. Matko Marušić.
Zato ovako i ovdje pozivam hrvatsku administraciju da tu dokumentaciju prikupi, organizira njezinu stručnu procjenu i hrvatsku javnost opširno i sustavno informira o nalazima.
Ta dokumentacija treba poslužiti i za suzbijanje srbijanskih optužbi koje Srbija gura na međunarodnu razinu. Navodim tri glavna povoda za to moje traženje.
Prvi povod: ostavka Ive Pejakovića, ravnatelja JU Jasenovac
Ivo Pejaković, ravnatelj Javne ustanove Spomen-područja (JUSP) Jasenovac podnio je ostavku jer je mrežna platforma CroFacta, koja se bavi provjerom točnosti informacija, objavila 19. svibnja članak povjesničara Vladimira Geigera u kojem se navodi kako su neke informacije na mrežnim stanicama JUSP-a Jasenovac netočne. Tu su informaciju prenijeli gotovo svi hrvatski mediji.
Doista se radi o odvratnoj laži pa ovdje CroFactu i časnom profesoru Geigeru najtoplije čestitam. Pejaković je u izjavama za medije odbio reći tko je napisao tu laž, pa ovdje tvrdim da javnosti to treba reći Upravno vijeće te ustanove. Prema mrežnoj stranici JUSP Jasenovac, njegovo Upravno vijeće ima pet članova: Matea Brstilo Rešetar (Hrvatski povijesni muzej, predsjednica), Tomislav Petrinec (Uprava za zaštitu kulturne baštine), Mario Kevo (Hrvatsko katoličko sveučilište), Marija Kušmiš (imenovana na prijedlog Ministarstva zaštite okoliša i energetike) i Martina Barešić (kustosica JUSP Jasenovac).
Također smatram da i cijelo to vijeće treba dati ostavku, i to ne samo zbog nalaza CroFacta, nego i za uporno nereagiranje na dokaze da je popis žrtava Jasenovca i netočan (v. knjigu Nikole Banića i Mladena Koića „Jasenovački popis – Lažne žrtve; Zagreb: Tkanica 2023.), i ukupno zapravo krivotvoren, kako su dokazali Nikola Banić i Neven Elezović.
Drugi povod: Srbija prijeti da će tražiti od UN da donese Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu
Generalna skupština UN-a je u procesu donošenja Rezolucije o genocidu u Srebrenici (počinjen 1995.). Po svojem običaju, nevjerojatno iracionalno i besmisleno, srbijanska vlast je najavila da će, (valjda) za neki oblik „osvete“ (?), tražiti da Generalna skupština UN-a donese „Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu“ (i u Kragujevcu i u „Oluji“ i drugdje).
Hrvatska treba odmah pripremiti odgovarajuću dokumentaciju, bez obzira na to kome se ona ne će svidjeti. I odmah ju dati u javnost. Zato ovo pišem: želim da hrvatska javnost zna – barem meni poznate a nesporne činjenice, koje hrvatska administracija treba prikupiti i pripremiti za moguću srbijansku tužbu (ili prijavu). Za te činjenice postoje čvrsti dokazi koje ću ovdje nadalje nabrojiti (da ih ne bi tko zaboravio ili koju izostavio, v. dalje).
Treći povod: Crna Gora u parlamentarnu proceduru poslala nacrt Rezolucije o genocidu u Jasenovcu
Da ne trošimo vrijeme i prostor na tužnu politiku Crne Gore, čijim parlamentom predsjeda četnički vojvoda Nikola Mandić, obavještavam čitatelje da je Crna Gora pripremila „Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu“ s idejom da je donese crnogorski parlament. Iako se radi o maloumnom pokušaju oponašanja Srbije (i ulizivanja Srbiji jer će Crna Gora vjerojatno glasovati za Rezoluciju Generalne skupštine UN-a o Srebrenici), na to također treba reagirati pripremom dokumenata o stvarnim događajima u Jasenovcu, odnosno ponajprije o optužbama da je tamo počinjen genocid.
Jasenovac: tri stvari koje nisu sporne
Kad bismo maknuli sve prijepore i nejasnoće u povijesti jasenovačkog logora koje navode sve strane, ostale bi tri nedvojbene stvari:
a) Popis jasenovačkih žrtava Javne ustanove Spomen park (JUSP) Jasenovac je krivotvoren. Dokazi za to objavljeni su u: knjizi Nikole Banića i Mladena Koića „Jasenovački popis – Lažne žrtve; Zagreb: Tkanica 2023.), i u članku Nikole Banića i Nevena Elezovića u vrhunskom svjetskom znanstvenom časopisu IEEE Access.
b) Nakon II. svjetskoga rata Hrvata je bilo manje nego prije II. svjetskoga rata, a Srba više nego što ih je bilo prije rata.Usporedbu popisa Hrvata i Srba prije i nakon II. svjetskoga rata napravili su Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat („Ogoljela laž logora Jasenovac“; Zagreb: Naklada E. Čić; 2008.) i Stjepan Šterc („Velikosrpska statistika stradanja na koljenima“.
Portal Hrvatskog kulturnog vijeća 16. ožujka 2017.) i dobili (slične) procjene. Isto sugeriraju i analize Stjepana Loze („Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – Projekt Homogena Srbija 1941.“ Split: Naklada Bošković; 2017.) i Banića i Elezovića u već spomenutoj knjizi „Jasenovački popis – Lažne žrtve“. To znači da su u tom ratu Hrvati stradali razmjerno mnogo više nego Srbi i, ako je nad kime učinjen genocid – to su Hrvati.
c) Sva iskopavanja (od 1945. do 1976.) našla su manje od 500 zemnih ostataka osoba koje su umrle u Jasenovcu. Stipo Pilić i Blanka Matković detaljno su opisali nalaze triju sudskomedicinskih iskopavanja koja su 1964. proveli stručnjaci koje je odabrao Titov režim (Pilić S, Matković B. „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 2014;56:323-408.).
Iskopavanja su vodili liječnici iz Ljubljane Alojz Šercelj, Anton Pogačnik i Vida Brodar te Srboljub Živanović iz Novog Sada, a provedena su na mjestima koja se smatraju najvećim i sigurno postojećim masovnim grobnicama na lokaciji Gradina, gdje Srbija tvrdi da su pokopane stotine tisuća žrtava. Izvješće o tom iskopavanju nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
Ponovimo: u svim iskopavanjima, ikad napravljenim, ukupno je na području Jasenovca nađeno nešto manje od 500 posmrtnih ostataka osoba nejasna podrijetla i mehanizma i vremena smrti.
Dokumenti o jasenovačkom logoru
Objavljen je niz knjiga u čije sadržaje i stavove autora ne treba ulaziti, nego u njima pregledati stotine preslika originalnih dokumenata koji se odnose na logor u Jasenovcu. Bilo bi lako dokazati da su te preslike krivotvorene – ako jesu, no do sad se nitko nije javio da bi i jedna jedina bila lažna. A o zbivanjima u jasenovačkom logoru u vrijeme II. svjetskoga rata ti dokumenti jasno govore da se tamo nisu događala sustavna masovna ubojstva.
1) Kao što je objasnio Igor Vukić u svojim knjigama „Jasenovac – radni logor“ (Zagreb: Naklada Pavičić, 2018.) i „Jasenovac iz dana u dan“ (Zagreb: Naklada Pavičić, 2019.) radilo se o radnom logoru u kojemu su strijeljani oni koji su pokušali pobjeći i – ustaše koje su opljačkali ili ubili neke zatočenike. Tu pripada i knjiga „Jasenovački logori – istraživanja“, autora Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke Matković (Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Zagreb; 2015.).
Vukića su napali različiti ljudi, a te napade najbolje ilustrira onaj profesorice Mirjane Kasapović (citiram): „Vukićeva knjiga o Jasenovcu toksični je šund; kakve mu god bile intencije, napisao je proustaško pseudohistoriografsko djelo.“
No u cijeloj njezinoj (dugačkoj) kritici ne postoji ni jedno jedino slovo argumenta da je Vukić rekao nešto krivo. Postoji samo zgražanje zašto je to uopće pisao. Sada vidimo a je jako dobro da je to napisao i objavio.
2) Još knjiga koje vrijedi pročitati:
Tomislav Vuković: „Stvarni Jasenovac“ (Zagreb: Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac; 2022.); kratko a impresivno djelo.
Josip Pečarić:„Razotkrivena jasenovačka laž“ (Zagreb, 2018.) (suautor Stjepan Razum). Stjepan Razum je bio posebno oštro napadan, jer je svećenik i jer je sudjelovao u otkriću 14.000 lažnih imena (dvostrukih i višestrukih) na popisu žrtava jasenovačkog logora.
Roman Leljak: „Mit o Jasenovcu“ (Radenci, Slovenija: Društvo za raziskovanje zgodovine; 2018.) knjiga je koja sadrži nekoliko stotina dokumenata, od kojih je više od sto odnosi na jasenovački logor. Oni daju jasnu sliku o poznatim lažima o prirodi jasenovačkog logora.
Zanimljiva i vrlo poučna su djela Mladena Ivezića, Vladimira Horvata, Marija Keve, ali za ovu prigodu ozbiljnog upozorenja za hrvatski administraciju i javnost o proširenju laži o Jasenovcu na najviša politička tijela u svijetu nema potrebe ići u njihovo opisivanje.
Dva izvješća Crvenog križa
1) Jasenovački logor posjetilo je 6. veljače 1942. povjerenstvo s predstavnicima Hrvatskoga Crvenog križa i Srpskoga Crvenog križa iz Beograda, te Giuseppe Massucci, tajnik papinskog legata Ramira Marconea i Stjepan Lacković, tajnik nadbiskupa Stepinca. S njima su stigli inozemni novinski dopisnici i diplomati (iz država saveznica Njemačke). O nalazima je izvješće napisao Bugarin Petar Lungov. U njemu nema spomena masovnih smaknuća.
2) Međunarodni Crveni križ poslao je 1942. Juliusa Schmidlina ml. u Zagreb, a 1943. on je postao njegov stalni predstavnik u NDH. Kontrolirao je slobodan dotok pomoći u hrani i lijekovima za logor. Schmidlin je sredinom srpnja 1944. posjetio logore Jasenovac i Stara Gradiška te logorsku farmu Gređani, o čemu je sastavio opširno izvješće – u kojemu nema naznaka o masovnim ubojstvima.
Zaključak
Ispričavam se što sam o toj neizrecivo važnoj temi pisao ovako kratko. Zapravo sam htio, kao prvo, upozoriti da je zbog postupaka vlasti u Srbiji i Crnoj Gori i skandala s Ivom Pejakovićem došlo vrijeme da se u Hrvatskoj ozbiljno, javno, službeno i sustavno pristupi analizi događaja u logoru Jasenovac u II. svjetskom ratu.
Kao drugo, želio sam, za one koji za njih ne znaju, nabrojiti barem neke izvore podataka o tom logoru, koje je nužno proučiti ravnopravno i kritički sa svima drugim, uključivši i sve one koje imaju oni koji tvrde da je u Jasenovcu počinjen genocid. Pa će se pokazati da oni svi trebaju otputovati u istu ropotarnicu lažne povijesti kao i Ivo Pejaković.
Tu oštru izjavu o g. Pejakoviću rekao sam jer sam mu osobno bio pisao o nalazima Baniće i Elezovića, ali on na to nije ni trepnuo. Ipak ju želim ublažiti, ovako: Budući da je bivša ravnateljica JUSP-a Jasenovac Nataša Jovičić svojedobno također dala ostavku na svoju poziciju, moguće je (ja vjerujem) da su oni oboje s vremenom shvatili u kakvo s zlo upali i za njega preuzeli odgovornost i da su se pokušali spasiti bijegom. Ako to priznaju i ispričaju se, smatram da im treba oprostiti.
Pogovor
Tako su samo najekstremniji velikosrbi ostali pri broju od 700 000 žrtava, a oni manje ekstremni povlače se na pričuvne položaje: nevoljko prihvaćaju broj JUSP-a Jasenovac od oko 84 000 žrtava, a s obzirom na razmjerno vrlo mali broj kostura nađenih iskopavanjima, okreću se frazi da „broj žrtava nije važan“ i usredotočuju se na pojedinačna svjedočenja za koja se ne može utvrditi istinitost, te podržavaju elemente mita o iznimnoj ustaškoj okrutnosti.
Tu politiku vrijedi dokumentirati primjerom najistaknutijeg i najglasnijeg suvremenog promotora jasenovačkog mita Ive Goldsteina za čiju monografiju Jasenovac i on i njegovi sljedbenici pokušavaju postići status najvažnijeg i neupitnog dokumenta. No otkriva se da je ta knjiga, zbog diskretnog odustajanja od „brojenja žrtava“ i prebacivanja na pričice o iskustvima logoraša, postigla upravo suprotno: postala je indikator početka raspada jasenovačkog mita na njegovoj „najznanstvenijoj“ razini.
Dr. Matko Marušić/Foto: hrt
