Nova knjiga profesora emeritusa dr. Matka Marušića je „Priručnik za hrvatsku politiku“. Marušić je inače ugledan znanstvenik, po međunarodnim kriterijima pripada među 2% najboljih znanstvenika u svijetu. Osim kao znastvenik dr. Marušić je zapažen kao autor niza djela lijepe književnosti: „Snijeg u Splitu“ (u lektiri za 4. razred osnovne škole), „Plaču li anđeli? (ratne priče o roditeljima i djeci), „Škola plivanja“ „Medicina iznutra“ i „Mi Hrvati“ koje on smatra svojim najboljim djelom, nastavkom „Snijega u Splitu“ za odrasle.
Zašto ste napisali „Priručnik za hrvatsku politiku“? Treba li Hrvatima ‘priručnik’?
Politika me jako zanima jer držim da ona bitno utječe na naše živote, možda najviše na živote onih koji kažu: „Mene politika ne zanima“. No primijetio sam da ljudi jako mnogo govore o politici, najčešće žestoko i uvjereno, a da ne znaju osnovne činjenice koje leže u podlozi teme o kojoj govore.
Dosadilo mi je govoriti: „Ali zaboravio si ovo…“, „Nisi uzeo u obzir to da…“, „Zar ne znaš da…“ pa sam odlučio napisati priručnih osnovnih znanja koje bi trebalo znati da bi se čovjek upuštao u političke rasprave. Ne znam hoće li „Priručnik“ ispuniti funkciju koju sam mu namijenio, ali bolje od toga ne znam. Meni je prvom bio jako koristan jer sam puno naučio sastavljajući ga.
Dosta je velik, ima 600 stranica?
Morao sam dodirnuti sve teme koje se pojavljuju u hrvatskoj politici, i sve usustaviti. Tako sam napisao 24 poglavlja i podijelio ih u četiri dijela Priručnika: I. DIO – HRVATSKA POLITIČKA POVIJEST, II. DIO – HRVATSKI SUSJEDI, III. DIO – SAMOSTALNA REPUBLIKA HRVATSKA i IV. DIO – ŠTO NAM JE, DAKLE, ČINITI? Ne vidim što se je od toga moglo izostaviti.
U prvom dijelu „Priručnika“ posebnu pozornost posvetili bitci na Nikopolju koja nije baš poznata. Zašto?
Ta je bitka vođena 25. rujna 1396., samo sedam godina nakon srpskog poraza na Kosovu. Sučelila se kršćanska, europska vojska s Osmanima (Turcima) kod mjesta Nikopolja u sjevernoj Bugarskoj. Hrvati su se borili na kršćanskoj strani, na desnom krilu pod svojim banom Stjepanom Lackovićem i u sredini bojnoga polja predvođeni Nikolom Gorjanskim.
Osmane je vodio sultan Bajazid, a na njegovoj se strani borila srpska vojska koju je vodio despot Stefan Lazarević, sin Cara Lazara koji je prethodno poginuo u bitci na Kosovu Polju. Kršćanska je vojska poražena. Bitku je odlučila teška srpska konjica koja se borila na osmanskoj strani.
Nakon te bitke kršćanska se Europa mogla samo braniti od Osmana i povlačiti se do gubitka cijele Bosne i Hercegovine i pola Hrvatske. Bitka kod Nikopolja je, dakle, bila prijelomna, koja se tajila, držim, zato što u prah i pepeo ruši srpski mit da su oni branili i obranili Europu od Turaka. Oni su tom bitkom Europu – predali Osmanima. I nadalje su se stoljećima borili na osmanskoj strani.
U poglavlju o Drugom svjetskom ratu imate dio „Poznate i nepoznate bitke“. Koje su to poznate, a koje nepoznate bitke?
Poznate su bitke na Kozari, Neretvi i Sutjesci, a nepoznate na Drini, Lijevča polju i ona za Koprivnicu. Posebno je važno znati istinu o bitci na Kozari jer je iz nje proisteklo mnogo lažnih mitova, poput onoga o 20 tisuća djece pobijene u Jasenovcu. A ne biste vjerovali da je ona počela napadom partizana na četnike, što je lokalne stanovnike stjeralo u šume: Tito je u prosincu 1941. poslao Kostu Nađa na Kozaru i zapovjedio da se spale sela koja podržavaju četnike, a stanovnici protjeraju. Itd., ima mnogo toga što bi čovjek trebao znati, a ne zna jer mu je zatajeno ili iskrivljeno.
Je li stvarno istina da su zagrebački nogometni klubovi 1943. organizirali natjecanje „korisnicu“ s koje je sav prihod išao splitskom Hajduku?
Našao sam to u literaturi (Darko Sagrak). Vjerujem da su topogledni dokumenti dostupni u Hrvatskom državnom arhivu.
U „Priručniku” se spominje mnoštvo pojedinaca, spomenuli ste i Pupovca?
U Kazalu imena ima oko 320 imena, pa i njegovo, među najzastupljenijim. Navest ću nešto što smatran najvažnijim: dana 10. veljače 2016. g. Pupovac je u Hrvatskom saboru izjavio: „Ako je u modernoj hrvatskoj povijesti išta od Srba Hrvatskoj dano u vrijednosnom i političkom smislu, dan je antifašizam. I moja dužnost je da pred Srbima i Hrvatima koji ga negiraju branim taj antifašizam.“ Ta rečenica ima pet razina neistine:
1. Srbi nisu Hrvatskoj (Pupovac je mislio na 1941. godinu ) donijeli antifašizam, nego velikosrpsku zločinačku agresiju koja je počela pokoljem Hrvata u ličkom selu Srbu i okolici, sve do Drvara i Grahova, s ukupno oko 2500 žrtava.
2.Drugo alijanski fašisti koji su okupirali dijelove Hrvatske izravno su pomagali srpske ustanike, a Srbi su od talijanskih vlasti tražili autonomiju Srpske Krajine – pod talijanskom fašističkom vlasti – točno kao ustaše za hrvatsku državu. Fašistička Italija i zločini postoje i kod jednih i kod drugih i pitam se po kojoj onda logici g. Pupovac te Srbe ustanike naziva antifašistima, a istodobno se zgraža nad ustašama kao fašistima?
3.Hrvatski komunisti nisu „ustali“ protiv NDH zato što su im „Srbi dali antifašizam“, nego zato što im je Staljin (i Kominterna) 22. lipnja 1941. naredio da pohitaju u obranu Sovjetskog Saveza od Nijemaca. Da su ustajali protiv NDH, bili bi ustali dan poslije njezine uspostave 10. travnja 1941., zar ne? No Sovjetski Savez i svi komunisti svijeta bili su saveznici nacističke Njemačke od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941. Kako su onda odjednom postali „antifašisti“?
4.Šutnja hrvatskih komunista na Pupovčevu izjavu meni se čini kao fascinantna laž! Nevjerojatno je da se nisu usprotivili Pupovčevoj krađi hrvatskog antifašizma, koja bi za hrvatske komuniste trebala biti strašna uvreda, jer oni od 1941. do danas tvrde da su upravo oni pokrenuli antifašistički ustanak. Ni glasa od Zorana Pusića, Stipe Mesića, Ivana Fumića, Ive Josipovića, Žarka Puhovskog… Ima ih na stotine. Ta šutnja je i sramota i laž. Hoće li je ikad objasniti hrvatskoj (i svjetskoj) javnosti?
5. Pupovac sam sebi dodjeljuje funkciju zaštitnika „antifašizma“, a radi se o zločinu (u Srbu) nad nevinim Hrvatima, što znači da se lažno predstavlja usred Hrvatskog sabora, taji zločin nad Hrvatima, krivotvori njegov karakter i tom konstrukcijom saborskim zastupnicima drži lekciju. Za to stvarno treba imati jak želudac.
Tih pet neistina zajedno daju konstrukciju koja je neistina neviđena u hrvatskoj povijesti i u ljudskom laganju općenito. I savršeno ilustrira stupanj izmišljanja u okviru mita o antifašizmu.
Žigmanov nije uspio ući u NS Srbije, podržavate li sudjelovanje predstavnika srpske manjine u Saboru i u Vladi?
Podržavam. Većina Srba u Hrvatskoj lojalni su hrvatski građani. Između ostalog, to je dokazalo oko 12 tisuća hrvatskih branitelja koji su Srbi ili su pravoslavne vjere. Srbi dugo žive u Hrvatskoj i ispravno je da imaju pravo na zajamčeni broj saborskih zastupnika i da potom podrže vladu ako se stranke tako dogovore. To manjine čine bez obzira na stranačku pripadnost vlade.
U sustavu koji je dosta složen (pa ga ovdje neću raščlanjivati), g. Pupovac nije istinski predstavnik svih Srba u Hrvatskoj, nego je ufino zakrinkani poklisar beogradske politike. No kad malo bolje pogledate, od njega nema veće štete, samo nešto živciranja. A živciranje nije dio politike, dapače, upravo to nikako ne bi smjelo biti.
Svjesni ste da se taj stav nekima ne sviđa?
Mi smo te stvari potpisali u Erdutskom sporazumu, a časni smo ljudi koji drže svoju riječ. Kad ti kojima se rečeno neće svidjeti pročitaju stavke Erdutskog sporazuma, suglasit će se sa mnom. To je jedan od mnogo razloga zašto sam sastavio taj „Priručnik“.
Jeste li suglasni da su se u socijalističkoj Jugoslaviji uvjeti života popravili sedamdesetih godina prošlog stoljeća?
Jesam. To se zasnivalo na mahnitom uzimanju stranih kredita tako da je država (SFRJ) 1982. proglasila stečaj, tj. objavila da ne može vraćati dugove. Već tu je bio njezin kraj.
Napisali ste veliko poglavlje o Bosni i Hercegovini. Kako ste ocijenili položaj Hrvata u BiH?
Situacija nije dobra, a izlaz je samo jedan: priključenje BiH Europskoj uniji. Nažalost i Srbi i Bošnjaci su protiv priključenja, Srbi otvoreno, a Bošnjaci prikriveno. Srbi idu na priključenje Srbiji, a Bošnjaci na unitarnu državu, makar i samo u dijelu koji čini Federacija BiH. A to bi Hrvate dovelo u vrlo opasan položaj.
Ni Hrvati koji žive u BiH niti Republika Hrvatska ne mogu Srbe i Bošnjake od tih nakana odvratiti, nego samo međunarodna zajednica (Europska unija). A to je spor proces, koji Srbi i Bošnjaci ometaju na svakom koraku, pa može i propasti. No drugog rješenja nema. Rat bi bio poguban za sve, a opet ne bi ništa riješio.
Rješenje bošnjačkog trika da Hrvatima na položaje biraju svoje pristaše može se i treba riješiti tako da u izbornom zakonu ostane načelo Daytonskog sporazuma (i ustava BiH) o konstitutivnosti i ravnopravnosti svih triju naroda i da se u njega ugradi načelo presude u slučaju Sejdić-Finci o pravu svih građana da biraju i budu birani na sve političke funkcije.
To je riješio hrvatski prijedlog (za Federaciju BiH) koji su međunarodni stručnjaci prihvatili, ali Bošnjaci su ga odbili (u Neumu). Vade se na svoju predanost „građanskoj državi“ tajeći da hrvatski prijedlog doista pomiruje oba rečena načela. To je baš djetinjasto „laganje u oči“. No međunarodna zajednica zna istinu i to će se polako riješiti.
Što ste, ukratko, rekli o ratu u Bosni i Hercegovini 1991. – 1996.?
Citirao sam sarajevskog književnika Andreja Nikolaidisa: „Ono devedesetih je, podsjetimo se, počelo markiranjem srpskih grobova: ‘Gdje su srpski grobovi, tu su srpske zemlje.’ I grobovi su, pravo zapravo kulturni spomenici. Ono što je uslijedilo nije donijelo više kulture. Ali jest više grobova.“ Mojim riječima to ide ovako: „Hrvati su nadjačali Srbe, Srbi Muslimane, a Muslimani (Bošnjaci) Hrvate. Rat nije ništa riješio.“ Jer – ne može. Ta su vremena prošla.
Srbi su dobili Republiku Srpsku?
Tim gore po njih. Više su utjecaja u BiH imali bez Republike Srpske, a da i ne spominjemo da cijelu BiH smatraju svojom. Osim toga, sad moraju živjeti isključivo od vlastitog rada, a istodobno će se beskonačno iscrpljivati, i Srbija i Republika Srpska, u pokušajima „prisajedinjenja“ Srbiji, koje ne će uspjeti. Budućnost je za njihove ciljeve još nepovoljnija: kad BiH uđe u Europsku uniju, Republika Srpska će biti bliža Hrvatskoj nego Srbiji. Srbija ne može ući dok službeno ne preda Kosovo.
A ako preda Kosovo (što nije izgledno za sljedećih 20 godina), morat će također stvarnu autonomiju vratiti Vojvodini i neki oblik autonomije dati Sandžaku, pa i dijelu južne Srbije (Preševska dolina). Dakle će otezati, kao što radi i sada.
Uspješni šahist Aleksandar Vučić pokušava držati pat, ali tako se samo pretvorio u sajamskog šibicara.
R.I. /Foto:I. Grbić /Glaskoncila
