Još je jedna izjava predsjednika Republike Stjepana Mesića privukla veliku pozornost javnosti. U emisiji S predsjednikom na kavi na Hrvatskom radiju, voditelj je novinar Mario Harapin, predsjednik je 24. studenoga 2008. ovako progovorio o ekonomskoj krizi i mogućnostima njezina rješavanja.

»Ne znam trebaju li svi branitelji imati vojne počasti na pogrebu. Pet je pogreba na dan. Na pet pogreba vojska mora poslati vod vojnika, na ispraćaj sa svim počastima, pucanjima, dnevnicama, vijencima. To godišnje angažira 13.000 vojnika. Tu se može uštedjeti. Branitelja možemo otpratiti s vijencem na kojem će pisati tko ga ispraća.«

Cinična i morbidna, ritmična, retorička igra sa statistikom smrti ratnika i patnjom njihovih najbližih, kao i ideja da se problem ekonomske krize rješava štednjom na njihovim sprovodima, ovaj put nije izazvala samo ogorčenje branitelja nego i zahtjeve za isprikom. Čak su i perjanice takozvane lijeve i liberalne političke opcije ostale zatečene, pa i zgrožene predsjednikovim retoričkim plesom sa smrću (danse macabre).

Kad je u javnost dospio službeni podatak da su ukupni godišnji proračunski troškovi svih 1800 braniteljskih pogreba oko sedam milijuna kuna, novinari su javnost podsjetili na neke proračunske izdatke koji se odnose na trošak predsjednika Republike pa se sa statistikom braniteljskih smrti mogu uspoređivati: Ured predsjednika Republike godišnje troši oko 55 milijuna kuna (u te troškove nisu uključeni proračunski troškovi koje pokrivaju drugi dijelovi državne uprave, a odnose se na predsjednikov rad), a predsjednički zrakoplov godišnje košta 15 milijuna kuna.

Da je iznos kojim Mesić pokušava spasiti hrvatsko gospodarstvo doista skroman, pokazuju podaci o godišnjim primanjima najbolje plaćenih hrvatskih menadžera do kojih je došao novinar-istraživač Darko Petričić. »Slobodna Dalmacija« prenijela je njegove podatke prema kojima je (bruto) primanje, primjerice, Ivice Mudrinića 9.600.000 kuna, a predsjednika Ine Tomislava Dragićevića, kojega Mesić javno promovira kao jednog od trojice idealnih kandidata za svog nasljednika, 4.800.000 kuna.

Dakle, prema morbidnoj Mesićevoj ekonomici života i smrti ispada da je godišnji rad dvojice eurona u prosjeku vredniji od simbolične zahvalnosti koju Lijepa naša u trenutku smrti iskazuje 1800 branitelja za njihov prinos našoj i njegovoj slobodi.

Retorika stezanja remena

Treba biti iskren. Predsjednik Republike uvijek je javno zagovarao ideju štednje proračunskog novca. U izborima 2000. (više) i 2005. (manje) javno je grmio protiv rastrošnosti svoga prethodnika Franje Tuđmana. Kako sam i sâm zagovarao potrebu povratka Ureda predsjednika Republike u Banske dvore, tijekom izborne kampanje 2005. sastao sam se s Mesićem kako bismo se dogovorili o planu preseljenja i štednje – vidi fotografiju koja o tome svjedoči.

A evo kako je sam Stjepan Mesić prije prve okupacije Titove vile (u doba Josipa Broza) i Predsjedničkih dvora (u epohi Franje Tuđmana), 2000. godine, javno govorio o vlastitoj odlučnosti da stegne remen na najvišoj državnoj razini:

»Kad postanem predsjednik, odreći ću se Pantovčaka, Brijuna, raspustiti savjetnike koji su dijelom kumovali pogrešnoj politici.« (»Večernji list«, 8. siječnja 2000)

»Meni ne treba predsjednički avion, koji ću prodati, kao i ergelu automobila.« (»Večernji list«, 9. siječnja 2000)

»Brijune i Pantovčak treba komercijalizirati, a predsjedniku je dovoljno nekoliko prostorija u Banskim dvorima.« (»Slobodna Dalmacija« 10. siječnja 2000)

Tužna je povijesna istina da je nakon izbora predsjednik Mesić zaboravio na sve predizborne izjave i obećanja. U dosadašnjih osam godina njegova mandata, proračun Ureda predsjednika Republike povećan je dva puta, a ustavne ovlasti i obveze predsjednika smanjene su, funkcionalno govoreći, barem tri puta!

Zvučni ugrizi

Sve veći broj teoretičara političke kulture, s uvjerljivim argumentima, piše i govori o kraju klasične političke retorike koja se zasnivala na logici zvučnih ugriza (sound bite) i političkih slogana.

Iako su neki od danas najsnažnijih i najslavnijih zvučnih ugriza snagu dobili naknadnim popularizacijama, čak i manje obaviješten čitatelj zasigurno je čuo za neke od njih.

Ovdje ću vas podsjetiti na dva zvučna ugriza koji se idealno uklapaju u današnju hrvatsku stvarnost.

Prvi zvučni ugriz na neki je način pedagoška poruka koju upućujem našim svjetovnim vrhovnicima koji hrvatski narod – u osvit Velike krize koju osobno očekujem i najavljujem (od 2009. do 2014) – ne hrabre, nego plaše: gubitkom posla, oskudicom, neimaštinom i stezanjem remena, a njih same ništa od toga ne pogađa. Riječ je o poznatoj rečenici iz inauguralnog govora Franklina D. Roosevelta iz 1933. godine: »Jedino čega se moramo bojati jest sâm strah.«

Veliku moralnu snagu u osvit velikosrpske agresije imao je zvučni ugriz spontano izrastao iz slavnoga govora Vlade Gotovca ispred komande V. vojne oblasti JNA u Zagrebu 31. kolovoza 1991. godine, u kojem je generalima JNA poručio: »Umrijet ćete u pustoši svog mrtvog srca«.

Mesićevi zvučni ugrizi

Predsjednik Mesić pripada skupini državnika koji često i mnogo govore i koji ne biraju mjesto, vrijeme i način obraćanja javnosti. Njegov politički govor, izuzmemo li konferencijske čitulje, koje mu pripremaju savjetnici, upravo zbog toga može se smatrati spontanim, refleksivnim ili intuitivnim govorom. Svojevrsnim govorom na mah. Upravo zbog govora na mah on vrlo često ne uspijeva skriti ili kamuflirati raspoloženja i osjećaje koji ga u trenutku govora prožimaju.

Ako navedemo samo neke od zvučnih ugriza koji su privukli pozornost javnosti, možemo zaključiti kako je njegov govor vrijednosno, ljudski i politički nedosljedan. Evo kako je govorio Stjepan Mesić o raznim temama u različito vrijeme:

O Srbima: »Srbi iz Krajine oru zemlju u Hrvatskoj, a mole Boga da kiša pada u Srbiji«; »Svi će Srbi pod jedan kišobran stati!«; »Srbi će iz Hrvatske odnijeti onoliko zemlje, koliko su na opancima donijeli«.

O Domovinskom ratu i Franji Tuđmanu: »Tuđman je jednako kriv za rat u Hrvatskoj i BiH, kao i Milošević«; »Operacija Maslenica bila je Tuđmanova predizborna manipulacija u kojoj je uzaludno poginulo 185 hrvatskih branitelja«; »S Crnom Gorom nismo nikada ratovali«; »Hrvatska je bila agresor u Bosni«.

O NDH i ustašama: »U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili i mi nemamo razloga nikom se ispričavati«; »Ustaše su bili borci za Hrvatsku«.

O samu sebi i drugima: »Nemam ni vreću cementa, a kamoli cementaru«; »Nisam bio u Haagu i nisam svjedočio protiv Hrvatske«; »Nisam znao da u Splitu ima toliko četnika«; »Ovo (Široki Brijeg) je hrvatska zemlja«; »Zgazite bosansko-hercegovačke Hrvate«; »Hercegovci su škorpije«; »Čačić je gangster nad gangsterima«; »Jutros sam u ruke uzeo smeće, pogledao ga i bacio u smeće, a to smeće zove se ‘Jutarnji list’«; »Jedan je pod zemljom (Tuđman), a drugi ne može iz zemlje (Milošević)«.

Navedeni i mnogi drugi primjeri zvučnih ugriza iz relativno duga povijesnog razdoblja od 1990. do 2008. pokazuju da retorički diskurs Stjepana Mesića nije moguće označiti nekim od poznatih vrijednosnih, ideoloških ili političkih predznaka. To je bio i razlog zbog kojega sam opsežan osvrt na lik i djelo predsjednika Republike u svojoj knjizi Let iznad kukavičjeg gnijezda sveo na metaforu junaka glasovitoga filma Woodyja Allena Zelig.

Mesić kao Zelig

Film Woodyja Allena “Zelig” govori o Leonardu Zeligu, čovjeku koji je dvadesetih godina prošloga stoljeća stekao zavidnu slavu zbog rijetke sposobnosti da se brzo i savršeno prilagođava situacijama i ljudima s kojima se susreće. U tren oka Zelig se ponaša i izgleda baš onako kako se ponašaju i izgledaju ljudi s kojima ga slučajnost ili sudbina spoje.

Taj fantastični, idealni ljudski kameleon ima tako veliku sposobnost prilagodbe da izgleda kao Židov kad je sa Židovima, kao hindus s Indijcima, kao rasist s članovima Ku Klux Klana, kao uljuđeni građanin kad je u društvu takvih ljudi, kao crnac kad je s crncima, kao ličilac dok liči neku kuću, kao pisac u društvu književnika.

Kameleonska priroda ima i lošu stranu te Zeliga optužuju za sve i svašta: bigamiju, silovanje, izazivanje prometnih nesreća, krivotvorenje, uništavanje tuđe imovine, vađenje zdravih zuba… No i tu mu pomaže sposobnost brze reakcije i prilagodbe. Kad ga je neka žena optužila za ženidbenu prijevaru, jer joj se predstavio kao brat vojvode od Ellingtona, on je na suđenju jednostavno kazao:

»Svima se želim ispričati. Strašno mi je žao što sam oženio sve te žene. Ne znam zašto sam to učinio. Dok sam to radio, činilo mi se sasvim u redu da to učinim.«

I Mesića su protivnici javno optuživali za sve i svašta: da je bio konfident Udbe, da je tražio kazneni progon potpisnika Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, da je povezan s albanskom i ruskom mafijom, da je osobni prijatelj navodnoga šefa hrvatskog podzemlja Hrvoja Petrača, da ima izvanbračnoga sina o kojem se ne brine, da je svjedok pokajnik Haškoga tribunala itd.

Njegovi su odgovori na te javne optužbe bili vrlo jednostavni: dok sam ja robijao zbog Hrvatske, moji su progonitelji Jakovu Blaževiću pisali knjigu “Tražio sam crvenu nit”; ništa ne znam o onima koji dolaze u Ured, njih provjerava MUP; da imam sina, to bi veselilo i moju ženu Milku itd.

Fenomen imuniteta na kritike, izbornih uspjeha i neosporne popularnosti Stjepana Mesića u hrvatskoj javnosti počiva na istom psihološkom mehanizmu. Mesić se u svakom društvu i svakoj prilici pojavljuje kao jedan od vas: među partizanima je partizan, među Slavoncima Slavonac, među Ličanima bivši Ličanin, među hadezeovcima osnivač je HDZ-a, među proljećarima osobni je Savkin i Mikin prijatelj, među narodnjacima zamrznuti je član HNS-a, među mrziteljima Franje Tuđmana najveći je njegov neprijatelj…

Među ustašama ustaša, među sirotinjom bivši je sirotan, među poniženima i nepravedno progonjenima bivši je politički zatvorenik, među hrvatskim nacionalistima bivši je proljećar, među Bošnjacima prijatelj je i štovatelj Alije Izetbegovića i Muamera Gadafija, među sportašima bivši je boksač, među haškim sucima i tužiteljima njihov je zaštićeni svjedok, među Francuzima brat je francuske državljanke, među europskim političarima borac je protiv – njima omražene – Tuđmanove ostavštine, među novinarima onaj je koji im je darovao suho zlato – Tuđmanove transkripte.

Kad se nađe u lošem društvu ili kad ga u takvo društvo dovedu prijatelji i znanci – kad su ga Ivo Pukanić i Željko Bagić, primjerice, doveli u društvo Hrvoja Petrača i njegovih dečki – on je javno nastupao kao njihov glasnogovornik.

Kad Stjepan Mesić tijekom posjeta Istri kaže: »U Domovinskom ratu nije bilo zločina na područjima gdje su se borili Istrani, Riječani i Primorci«, on samo želi kazati: »Vi ste partizani i ja sam partizan« i »Partizani ne čine zločine«. Ja sam jedan od vas: ni bolji ni lošiji od vas; ni mudriji ni siromašniji duhom. Vi i ja ne činimo zločine. On (Tuđman) i oni (Hercegovci) su ih činili. Možda ćete sutra vi ili vaša djeca biti na mome mjestu.

Kada pri prvom službenom posjetu Srbiji i Crnoj Gori (10. rujna 2003), odgovarajući na ispriku svoga domaćina, predsjednika SCG Svetozara Marovića (usput, to je onaj isti Marović koji je u doba napada na Dubrovnik u Skupštini CG tvrdio: »Ovaj rat moramo voditi, jer to nam je rat za mir«), kaže:

»Koristim priliku da prihvatim ovu simboličku ispriku, a ja sa svoje strane mogu reći da se ispričavam svima onima kojima su građani Hrvatske, u bilo koje vrijeme i bilo kada nanijeli bol ili štetu, zloupotrebljavajući svoju poziciju ili radeći protivno zakonu. Govorim, u bilo koje vrijeme, bilo kada« – on je također reagirao na licu mjesta, bez prethodnog razmišljanja o tome što bi trebao učiniti ako se njegov domaćin odluči na ispriku. Na temelju njegovih riječi, Srbi i Crnogorci ponovno stječu pravo na nevinost.

Kad je pri susretu s crnogorskim ministrom vanjskih poslova Miodragom Vlahovićem (30. listopada 2004) u Zagrebu, u Uredu predsjednika Republike, izjavio da »Hrvatska nije nikad ratovala s Crnom Gorom«, on je također želio biti dobar domaćin, ali i poslati poruku Crnogorcima kako ih voli i sve im oprašta.

Da zaključim. Upravo zbog zeligovske naravi predsjednika Mesića, pogrešno je u njegovim javnim istupima tražiti dosljednost ili kritizirati nedosljednosti i kontradikcije.

Po svemu se čini da je jedini ispravni odnos prema njegovoj osobi i retorici nedavno javno pokazala Mirjana Pukanić, žena spektakularno likvidirana Ive Pukanića. Kad ju je Mesić izravno povezao s atentatom, pozivajući policiju da je privede i ispita (»I ona može dati neke podatke koji mogu dovesti do izvršitelja ili naručitelja ubojstva«), na pitanje kako to komentira, gospođa je Pukanić mirno i rezignirano kazala: »Pitala bih Mesića samo: Tko ste vi, gospodine predsjedniče?«

Moram iskreno priznati da mi nije palo na pamet tako logično i jednostavno pitanje: Tko je doista Stjepan Mesić?

Dr. Slaven Letica / Foto:pxll

(Tekst je izvorno obavljen  Vijenacu 4. prosinca 2008.)