Nije problem pronaći izraz, međutim, boljeg od bujičari u javno- komunikacijskom i škoristi u političkom diskursu jednostavno ne postoji.
Koliko se god ja, ili bilo tko tko se ne boji razmišljati, i tko se ne boji histerije s elementima psiho – patologije i linča od samoproglašenih čuvara “domoljubnog pečata”, trudio ukazati ljudima na nevjerojatne detalje, modele i činjenice koje ukazuju na permanentnu prevaru vrlo primitivne naravi, ne mogu svu tugu i perverziju, svu neinteligentnost i patologiju te prevare dokazati bolje od promotora, a izgleda i sukreatora te prevare, Bujaneca.
Samo ga treba izložiti da se uz zid preživljavanja očituje. Tu i tamo su mi ljudi dobronamjerno, očito se pokušavajući još malo držati za zadnju iluzornu slamku spasa nekakvog nadrealnog i fantastičnog navodno desnog zajedništva, ukazivali da je pojam bujičari pogrdan i da bih trebao pronaći drugi izraz.
Nije problem pronaći izraz, međutim, boljeg od bujičari u javno- komunikacijskom i škoristi u političkom diskursu jednostavno ne postoji.
To bi s jedne strane Bujanecu i Škori, s obzirom na autorstvo tih modela i brojnost sljedbenika, te na implikacije o njihovom moralnom integritetu zbog plova na tim skupinama masovne psihopatologije mogao biti i kompliment, odnosno svojevrsno priznanje kao ljudima koji su u jednom trenutku hrvatske povijesti ispali, što namjerno, što nehotice, simboli.
Mislim da ta simbolika devijacije njima ne smeta, izuzev ako se javno ne posvjedoči da se radi o teškoj devijaciji. Tad, kao kod Škore, dolazi do presabiranja i pokušaja upravljanja štetom u odnosu na ostvareni profit, a Bujanecu to nije problem jer je takvim profilima važno biti u fokusu, kakvom god, i imati privid važnosti. Kakve god.
U prethodnim poglavljima sam višestruko jasno pokazao da je ugrađena slabost u temeljima revolucije pevexovaca pod imenom Škoro, bila vrlo niska razina znanja, vrlo visoka razina primitivizma i još veća razina podcjenjivanja pameti goleme većine hrvatskih ljudi.
Ta spoznaja Radića, pevexovaca i pepedeovaca, zatim bujičara i na koncu političkih škorista počivala je na galami i dreci militantnih sljedbenika, male, isključive i u prosjeku zatucane mase, koji su svojom vikom utjecali na stvaranje privida moći junačeći se među sobom i kreatorima toga društvenog i političkog modela, a utjecaj na većinu ljudi gradili su, ne na pameti ili osobnoj vjerodostojnosti, nego na nekonfliktnosti golemog broja ljudi, izbjegavanju javnog sukoba i na dojmu nepripadajuće moći koja je iz takvog odnosa proizlazila.
Ne znam jesu li autori i kreatori tih medijskih i političkih projekata bili svjesni i jesu li znali te premise psihologije mase, a sumnjam da jesu, kao što sam siguran da su se na dotadašnjim iskustvima čopora uvjerili da to nije loša taktika, pa su je primjenjivali. Slabost takvih operacija je uvijek zapuštenost, nelogičnost postupaka i poruka, sve izrazitiji sukob proklamiranih vrednota i osobnih profila protagonista, te beskrajno podcjenjivanje ostatka društva. Uvijek se netko pojavi u svim vremenima i društvima tko će zastati i povikati – ljudi, car je gol!
U ovom slučaju ljudima s koliko toliko preostalog razuma nakon zaluđujućih prljavština i manipulacija, čemu je u prilog išlo tisuće svakodnevnih slabosti pa do incidentnih povremenih erupcija u društvu i državi, ne treba više nego pročitati objave dva ključna korifeja pevexovsko-pepedeovske revolucije pod Škorinim iznajmljenim imenom, Dujmovića i pogotovo Bujaneca. O Dujmovićevoj javnoj mizeriji sam pisao.
No Bujančeva objava, iako je uistinu iznimno dobar materijal za psihijatrijske referate, za nešto ozbiljnije psiho-socijalne i sociološke analize, dovoljno je očit prikaz stanja i tijeka svijesti posrnulog političkog pokušaja i izrazito mizerne svijesti skupina koji ju gutaju i prihvaćaju.
Znanstvenicima može biti zanimljiv proces koji je doveo do toga da u jednom prilično pristojnom, racionalnom i konzervativnom društvu netko s toliko očitim provalijama u razmišljanju i kognitivnom potencijalu može uopće opstati na površini i okupiti oko sebe stotinjak tisuća ljudi ( granična crta izvornih poklonika DP, bez pribrojenih glasova ljudi prikupljenih Šijanovim busom s Pajom i Miškom).
U povijesti ljudskog društva je po definiciji uvijek postojala takva margina i sličan postotak nesređenih psihosocijalnih osobnosti, ali sa znanstvenog stajališta bi bilo zanimljivo razmotriti koliko su realne društvene i prije svega političke slabosti utjecale na takvu patološku društvenu pojavu.
No, obični ljudi, čiji razum nije u funkciji znanstvenih analiza imaju, čitajući Bujančevu objavu nad čim zastati, a bome i razloga, dobro se lupiti po glavi, da ne govorim o čupanju kose.
Nema se potrebe ukazivati na sve idiotizme i nelogičnosti, ali pokušaj eliminacije Škore i opravdavanje samoga sebe i pozadinske bratije u mini hranidbenom lancu (Škorin omiljeni izraz) tvrdnjom i javnim priznanjem da je Škoru teškom mukom i tijekom neprospavanih noći trebalo čuvati od “samoga sebe”, usporedba s ludim imperatorom Neronom, te čitav niz popratnih “dokaza” i tvrdnji o Škorinoj nesocijalnosti i neuračunljivosti, a sve kako bi se istaknula svoja “žrtva za ideju i viziju” (naravno viziju vizionara Radića, “slučajnog” gazde Z1 formalno donedavno) izrazito neinteligentno, poprilično idiotski rekao bih, Bujaneca koji to javno tvrdi, zatim Radića i financijere, te najuže rukovodstvo i sve promotore Škore državnika, političara i gradonačelnika prikazuje kao teške prevarante.
Dakle, Bujanec u očaju i neobranjivosti svoje medijske i političke aktualne katastrofalne pozicije ide do priznanja da je čovjeka kojemu bi po svemu trebalo oduzeti pravo na skrb o samome sebi, strpati ga u psihijatrijsku kliniku, ili svezati ili našopati injekcijama da si ne naudi, on s pajdašima htio dovesti na čelo Republike, zatim Vlade, pa nakon svega grada Zagreba. Naravno, niti je Škoro luđak koga treba vezivati, niti je incidentna osoba, niti je, siguran sam Bujanec bio svjestan neupitnih implikacija ovoga što je napisao. On jednostavno misli da je to pametno opravdanje jer je to njegov domet.
Pitat ćete ne, zašto onda to navodiš u ozbiljnoj analizi društvenih procesa?
Zato da pokažem na kojoj primitivnoj intelektualnoj i komunikacijskoj razini počiva revolucionarni, navodni desni, pokušaj “povratka države narodu” jer ništa na toj umnoj razini ili mizeriji ne može biti uspješno i dobro. Jedino banalna prevara ako ima kritična masa budala.
Čitajući to tragikomično priopćenje i pokušaj nekakvog okupljanja stada, pristojni hrvatski ljudi koji godinama trpe krajnje ponižavajuće paradiranje antife, tzv. ljevice, nacija koja je izložena ruganju preko modaliteta afirmacije srpskog, jugoslavenskog i komunističkog zločinstva, dnevno podvrgnuta nevjerojatnoj dominaciji prilično nakaradnih ucijepljenih ideja, programa i ciljeva, s realno prosječnim, neukim ili čak zapuštenim protagonistima koji sve to zastupaju i čine, dobiva odgovor zašto se to stanje ne mijenja i zašto je sve lošije usprkos tako banalnim suparnicima.
Čak i od takvih, hrvatski narod i njegove autentične civilizacijske vrijednosti, brane – lošiji. Neobrazovaniji, neinteligentniji, primitivniji i moralno indiferentniji, a dokaz, jedan od milijuna je ovo Bujančevo “obraćanje”.
Zato Hrvatska ne može iskoračiti, zato jer je razapeta između organiziranog tzv. lijevog i dobro pozicioniranog primitivizma i tzv. desnog klona s jednako takvim, ali daleko nemoćnijim i lošije pozicioniranim primitivizmom i zatucanošću, čija je deklarativna agenda borba protiv “mrskih neprijatelja”, a u stvarnosti borba za svoj dio močvare i isključivo protiv ljudi i ideja daleko nadmoćnijih lijevom primitivizmu.
Tzv. ljevici, antifi, svim silnim anacionalistima i antiteistima, različitim franšizama globalnih procesa, silno pomažu nedorasli mediokriteti, glupani, primitivci i beskrupulozni manipulatori na tzv. desnici, koji, da bi zadržali svoje pozicije prvenstveno vode računa o eliminaciji konkurencije na svome, tzv. desnom području, gdje se ne preza od najprljavijih modela i postupaka, čime zadržavaju svoje statuse i benefite, čineći sve više što ti procesi duže traju, hrvatski narod, konzervativnu i kršćansku Hrvatsku taocima. Zato sam u prethodnom poglavlju napisao da realni neprijatelji Hrvatske ne mogu poželjeti savršenije instrumente za provođenje svojih politika od skupina koje se navodno “ogorčeno” bore protiv njih i brane Hrvatsku.
Promotori novoseksualnih sveprihvatljivosti mogu samo poželjeti suparnike kao Željka Markić, jer ona usmjerava desnu i kršćansku Hrvatsku u fikciju zaštite braka, na beskrajnu hodnju ulicama i trgovima kako bi “zaštitila život” iako se borba vodi na posve drugačijem pojmovnom i uporišnom području, na zapomaganje na forumima, a oni, suparnici, slobodno potpuno otvorenom institucionalnom autocestom marširaju na obitelj radeći od nje izopačenu negaciju, prema liberalizaciji pobačaja formom ljudskih i ženskih prava, i svega što im padne na pamet, jer se to kao “zaboravlja” štititi i osvajati.
Isto se odnosi na “borbu” za zastupanje građana, protiv srpske mitomanije, financiranja Novosti ili protiv neobjektivnosti državnih medija i oligarhija, baš svega što je javno odredilo i stvorilo upravo gospođu Markić, ali i veliku većinu današnjih najglasnijih i najpoznatijih “boraca” i “borkinja” za hrvatske ideale.
Njihove karijerne nevjerodostojnosti ne zna tzv. desna Hrvatska, ali, znaju njihovi suparnici i ne izvlače ih na vidjelo, ili, ako ih tu i tamo izvuku, to je krajnje selektivno i sa sasvim drugačijom interpretacijom.
Čudno? Itekako, jedino bujičarima ili škoristima nije.
U takve krugove “boraca” za “našu stvar” zbog njihove beskrupuloznosti i višestruke inicijacije, počevši od prvih karijernih koraka na tzv. desnom prostoru, inicijacije koja je često razlog ucjenjivosti i bespogovorne podložnosti, vrlo je lako infiltrirati i specijalce hibridnog djelovanja, ali i same tako inicirane osobe podvrgnuti izravno svojim operativnim aktivnostima.
Postavimo li pitanje – ako želite snažno i razorno djelovati protiv Hrvatske, a to nije moguće s poželjnim efektima ako djelujete ondje gdje se vidi i očekuje, gdje ćete pokušati postići svoja uporišta? Pa među inicijativama, politikama i među ljudima koji su najoštriji protivnici i najveći potencijalni štit protiv takvog djelovanja.
Logika neobranjivosti je ući protivniku u njedra, upravljati njegovim djelovanjem, obranom, projektima i inicijativama, a to se radi deklarativnim jurišem, redovito neuspješnim, na nositelje zla ili, točnije “zla”!
To je elementarna činjenica koju znaju svi početnici sigurnjaci.
O pravcima djelovanja, pokrivanja velikim riječima, pojmovima, simbolima i svetinjama sam već pisao. Dovoljno je pogledati samo društvene mreže, naročito na tzv. desnim forumima, čak i profile nekih svećenika (navodio sam primjer “patera” Mandurića, a nikako nije ni jedini, ni usamljen) pa nakon zastrašujućih psovki, uvreda i izljeva najnižih strasti pogledati profile tih nesretnika i nerijetko uočiti u prvom planu križeve, Bl. Djevicu Mariju, bl. Alojzija Stepinca, zatim istinske junake obrane Hrvatske i ostati šokiran tim nesrazmjerom i neviđenim suprotnostima.
Ti procesi i ta patološka svijest da je divljaštvo u ime Stepinca dopušteno i izraz kršćanske pravovjernosti usporedivo je samo s godinama uvježbavanim samoubojicama koji navodno u ime Alaha siju smrt svijetom. Stepinca se ubija u njegovo ime i uništava temeljna stijena Hrvatske.
Isto je s tezgarenjem Vukovarom, Blagom Zadrom, HOS-om, Olujom, Bljeskom, uglavnom svim na čemu počiva samosvijest hrvatskog naroda.
Iako su to i dalje pojave na margini hrvatskog društva, ni država, ni političke stranke, ni mediji, pogotovo autori i komentatori, zatim Crkva, ali baš sva i jedinstvena Crkva ne bi smjeli imati mrvicu tolerancije za takve incidente i pojave. Pogotovo nikako ne bi smjela biti, a nepodnošljivo dugo se to događa, slijepa i gluha na otvoreno licitiranje navodnom crkvenom potporom, fotografijama s biskupima nositelja tih zlouporaba i to uvijek kao slučajno u presudnim trenucima usmjeravanja javnosti, a što je Željka Markić s nekolicinom svojih medijsko – političkih satelita i pajdaša, dovela do javne neugode.
To se mora kao najzloćudniji tumor uništavati u zametku, a ne dopuštati da se takve strahote razvijaju u svom vrijednosnom spektru tražeći opravdanje u divljaštvu protagonista sa suprotne strane spektra. Koketiranja sa lošim namjerama i postupcima, sa zlom ne smije biti ili se upada u labirint bez izlaza.
Zato, zbog svega toga, upravo na tim procesima su nastali bez ozbiljnijeg racionalnog propitkivanja neki od današnjih korifeja desnice.
Je li se netko pitao bilo što o početcima javnog djelovanja Velimira Bujaneca i Zlatka Hasanbegovića koje su, ili bar njihove vjerne klonove, po svjedočenju suvremenika HOS-ovci pod prijetnjom batinama tjerali ispred ulaza Starčevićevog doma, gdje su na početku rata dovlačili kilograme autentičnih talijanskih fašističkih amblema s pajdašom, nekakvim Frankom iz Rijeke, ili iz Italije, ili neke KOS-ove radionice, u jeku goleme međunarodne srpske kampanje o reinkarnaciji fašizma u Hrvatskoj.
Tipično za bujičare je da im ne pada na pamet zapitati se kako je netko granično maloljetan, ili punoljetan, kako komu drago, bio odrastao za takve “podvige”, a nije slijedio desetine generacijskih junaka u bitkama za Hrvatsku, a danas stekao pravo raditi selekciju i među tim junacima, jedne, sebi i svojim gazdama pokorne, veličajući, a druge brutalno vrijeđajući ili proglašavajući ih izdajnicima?
Gdje i kako se stječe to pravo?
Većina ozbiljnih ljudi u Hrvatskoj je tzv. Ostojićevu svastiku na utakmici s Italijom u jeku međunarodne kampanje Željka Jovanovića, Vesne Pusić i Ive Josipovića s pravom označila kao težak obavještajni udar na Hrvatsku s ciljem prevođenja simbola ZDS na svjetski jezik, no, iako nije po dometima usporedivo s tim, zar je moguće zanemarivati Bujančevo paradiranje s nacističkim znakovljem u jeku borbe za međunarodno priznanje Hrvatske i zar je razumno svastiku na njegovom i inim ramenima ne tumačiti kao javni pokušaj prevođenja “hrvatskog fašizma” na globalni jezik nacističke prepoznatljivosti, pogotovo što se danas on s bliskim tadašnjim suradnicima “bori” protiv laži o Hrvatskoj?
Je li ikome ikada ozbiljnije, čak i mainstreamu koji joj navodno nije sklon, palo na pamet pitati čemu je, ili kome, Željka Markić dugovala strelovit novinarski uspon na HTV, zatim na uspostavljenoj NOVOJ TV, kako je i što radila za međunarodne organizacije ljudskih prava u čijim programskim ciljevima je jedna od temeljnih odredbi zaštita LGBT prava i politika?
Da se ne zavaravamo, organizacijama koje su sve osvanule u Hrvatskoj nakon međunarodnog priznanja i kad su svi isticali u svojim platformama politiku zalaganja za mir (u okupiranoj Hrvatskoj koja se jedino ratom mogla osloboditi) te politiku skrbi za žrtve rata nije se moglo pristupiti s namjerom isključivog promicanja hrvatske borbe za slobodu. Ni jedna od tih organizacija nije zbog toga došla u Hrvatsku.
Logično je pitanje – gdje su te organizacije bile tjekom 1991. godine i zašto se tada nisu zalagale za mir i žrtve? Tada su u Hrvatskoj naglo osvanule Rada Borić, Vesna Teršelič, neposredno nakon toga ulazi Soroš, osnivaju se udruge antifašista, a taj niz je doveo do odnosa snaga kojemu danas svjedočimo. Svakome tko ima dvojbi u namjere tih organizacija, posebno s pretežitim britanskim utjecajem bilo bi dobro pročitati knjigu “Velika Britanija i Balkan od 1991.godine do danas” britanske diplomatkinje i povjesničarke Carole Hodge, koja svjedoči o stavu britanske Vlade da je međunarodno priznanje Hrvatske samo formalna satisfakcija, koja će ubrzo morati ostati bez sadržaja!
Pitajmo se, tko je i kako trebao uništiti taj sadržaj, uz srpske okupacijske i političke snage, međunarodnu političku pomoć i niz centara, koji su djelovali diljem svijeta?
Ucijepljene, navodno civilne organizacije, sve redom za ljudska prava, u samoj Hrvatskoj. To je bila njihova zadaća.
Gospođa Markić je ostvarila vrtoglav karijerni uspon u mainstreamu bez završenog fakulteta i primjerene izobrazbe, bila je po svjedočenju suradnika među najefikasnijim suradnicima tih organizacija, a medicinu je završila prema životopisu koji kruži mrežama i koji je sama napisala u pedesetoj godini života, 2014. godine.
Na žalost, niti je Bujanec, niti Željka Markić usamljeni slučaj, primjer nekakvog isključivo osobnog snalaženja u procesima epohalnih društvenih promjena i u tranziciji društva iz totalitarnog u demokratsko. Niz poznatih i novoproizvedenih “kraljeva i kraljica” tzv. autentične desnice ima u detalje isti karijerni rukopis i čitav niz opasnih provalija pod monopolnim statusom zaštite hrvatstva. To je širok spektar ljudi, od novinara, branitelja, publicista, redatelja, istraživača, a sve pod jednim imenom – jedini pravi borci protiv opasnog srpstva, jugoslavenstva, udbašije, pederastije, seksualnih devijacija i političkih izopačenosti. Ti ljudi predvode iz nekih razloga skupine hrvatskog naroda, s prilično militantnim malobrojnim sljedbama uz sebe, a što se više i duže bore, navodni i stvarni neprijatelji su sve jači.
Nije li to svakome s mrvicom razuma poziv na razmišljanje?
Morao bi biti svakome kome je istinski stalo do Hrvatske. Iz takvog kruga se iniciraju ili preotimaju realne narodne pobune, baš sve odreda s katastrofalnim ishodima. S jedne strane se priučenog kavanskog nadriintelektualca Prkačina ističe kao jedinog dostojnog polemičara s vrlo pozicioniranim Goldsteinom, a Ivica Lučić, Ante Nazor, Mladen Ančić i niz vrhunskih znanstvenika su neka vrsta poluizdajnika zbog sudjelovanja u Vijeću za suočavanje s prošlosti, instituti su režimski i valjda poluizdajnički, a Leljak osloboditelj, čime se strahovito instrumentalizira i banalizira puno toga dobroga što Leljak uradi.
Posljedice te nakazne javne, ali i političke nametnute “osloboditeljske” prakse Hrvatskoj su zastrašujuće. Čak i ono što na prvi pogled izgleda vrhunskim emancipacijskim uspjehom, kao uspješni građanski ustavotvorni referendum o definiciji braka, pokazalo se razvojem političkih procesa u Hrvatskoj, kao teška prevara.
Umjesto pokreta za definiciju obitelji, jer u tom pravcu se razvijaju baš sve globalističke devijacije nastale razvojem politika interpretacije seksualnosti, golema nacionalna energija je usmjerena u zaštitu definicije braka, koja se neposredno nakon uspjeha referenduma pokazala – potpuno nedostatnom. I potpuno praznom.
No o tome, o neuspješnim referendumskim inicijativama i pokretima i korištenju tih inicijativa isključivo zbog sitno- politikantskih interesa, te nezasitnih osobnih interesa protagonista, u narednom nastavku.
(U nastavku – Zašto su referendumi pod vodstvom Željke Markić podvala?)
