Gdje je domovinska sigurnost, ministre Krstičeviću?!

ožujak 18, 2020 maxportal
Share Button

Potpuna neaktivnost sustava domovinske sigurnosti od trenutka izbijanja krize koronavirusa u Republici Hrvatskoj te moguće nove izbjegličke krize pokazuje kako je nedavno dana ocjena analitičkog tima Maxportala za nacionalnu sigurnost o nepostojanju sustava domovinske sigurnosti ispravna.



PRIREDIO: Expertni tim Maxportala za nacionalnu sigurnost

Ministre Krstičević, gdje je domovinska sigurnost? Postoji li ona samo u referatima na međunarodnoj konferenciji održanoj u rujnu prošle godine u Zagrebu?

Od službenog izbijanja krizne situacije u Hrvatskoj izazvane globalnim širenjem koronavirusa mogli smo vidjeti priopćenja i mjere Vlade i novo uspostavljenih kriznih stožera, brojne medijske ocjene, napise i komentare, te rastući osjećaj nesigurnosti i straha među hrvatskom populacijom.

Ono što je najzanimljivije u ovoj situaciji je fakt kako se nigdje ne spominje sustav domovinske sigurnosti koji bi trebao predstavljati ključni mehanizam odgovora na široki spektar sigurnosnih prijetnji. To je potaknulo analitički tim Maxportala za nacionalnu sigurnost da se kratko osvrne na ovu situaciju.

Prisjetimo se samo recentnih izjava predstavnika Vlade Republike Hrvatske. Premijer Andrej Plenklović je nakon održavanja međuresorne vježbe “Sigurnost 19” u svibnju prošle godine u Dalmaciji izjavio kako je ova vježba pokazala kako sustav domovinske sigurnosti i sinergija svih dionika uspješno djeluju u kriznim situacijama i na teško pristupačnom terenu.

Potpredsjednik vlade za nacionalnu sigurnost i ministar obrane Damir Krstičević je rekao da je upravo taj sustav brend hrvatske vlade, naglasivši da se jedino kroz sustav možemo nositi sa svim modernim ugrozama. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović izjavio je kako sustav domovinske sigurnosti postaje sve koherentniji i učinkovitiji te kako sve više obraća pozornost na prevenciju.

Andrej Plenković i Damir Krstičević na prošlogodišnjoj vježbi Sigurnost 19.Foto: Hina

Sličnih izjava bilo je i u nizu drugih prilika. Pa kako je onda moguće da se u ne jednoj nego dvije krizne situacije (ne zaboravite i mogućnost novog izbjegličkog vala preko kopnene balkanske rute) u službenim izjavama i medijskim analizama nigdje ne spominje sustav domovinske sigurnosti a niti je ovaj sustav aktivan. O neaktivnosti domovinske sigurnosti govori i činjenica debelog zimskog sna po ovom pitanju u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama RH – vlada mir i tišina i svi mole dragog Boga da takvo stanje i ostane. Što se zapravo događa i zašto je domovinska sigurnost samo zmaj od papira? U odgovoru na navedeno pitanje analitički tim je pažljivo pogledao dosadašnje djelovanje vladinih institucija u pripremama i provođenju mjera u odgovoru na epidemiju koronavirusa i moguću potrebu zaustavljanja izbjegličkog vala na hrvatskim granicama.

Reakcija na koronu

Službena reakcija na prijetnju koju predstavlja epidemija izazvana koronavirusom započela je 13. veljače osnivanjem Kriznog stožera Ministarstva zdravstva za koronavirus. Srećom, umjesto bivšeg ministra zdravstva Milana Kujunđiča na čelu stožera bio je novi ministar Vili Beroš koji je uspješno riješio početne probleme u organizaciji rada te je stvoren funkcionalan krizni stožer. Ali organizacija i rad stožera nemaju nikakve veze sa sustavom domovinske sigurnosti. Što je onda model za organizaciju kriznog stožera?

Ovdje će analitički tim citirati izjavu bivšeg ministra zdravstva Andrije Hebranga danu 26. veljače portalu Direktno.hr:

“U svakoj kriznoj situaciji u zdravstvu najbolji odgovor je osnivanje Kriznog stožera saniteta, kakvoga smo imali u Domovinskom ratu. To znači da je organizirana piramida upravljanja, koordinacija struke i podizanje odgovornosti na najvišu razinu, što je nakon tužnih godina agresije imalo jedan od najboljih rezultata u stručnoj literaturi ratovanja. Postigli smo smrtnost od samo 1,4 posto ranjenika i zato ovih dana dobivamo puno upita o toj organizaciji.

Na sreću, ministar zdravstva, prof. dr. Beroš utemeljio je sličan stožer koji odlično funkcionira. To znači da postoje razine upravljanja krizom povezane vertikalnom i horizontalnom odgovornošću te redovita komunikacija i odgovornost po vertikali. Stožer obuhvaća sve javne službe koje mogu koristiti u smanjenju štete od epidemije”.

Bez obzira na Hebrangovu čuvenu izjavu o govorenju neistine (koja je ušla u anale hrvatske političke misli) u ovom slučaju bivši ministar je rekao potpunu istinu mada nismo sigurni da je svjestan značenja onoga što je rekao. Stoga pogledajmo sljedeći korak koji je poduzela vlada – a to je osnivanje Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske 20. veljače ove godine.

Taj korak napravljen je kada se uvidjelo da dalji razvoj situacije traži sveobuhvatnije mjere od čisto epidemioloških u odgovoru na sve kompleksniju situaciju. Od pitanja kontrole granica i mogućnosti njihova zatvaranja, moguće organizacije karantene velikog broja zaraženih osoba, pa do pitanja ublažavanja ekonomskih posljedica epidemije – odgovor na ove probleme tražio je znatno veće ovlasti i koordinaciju djelovanja državnih institucija zbog čega je osnovano novo tijelo. Sve to podsjeća na mjere koje su u Hrvatskoj poduzimane za vrijeme Domovinskog rata.

Hebrangova izjava te uspostava improviziranog sustava upravljanja u ovoj krizi potvrdili su činjenicu kako se bez obzira na niz mjera poduzetih u zadnja tri desetljeća – osnivanje Državne uprave za zaštitu i spašavanje, razvoj sustava domovinske sigurnosti te recentno osnivanje Ravnateljstva civilne zaštite u MUP-u – Hrvatska i dalje nema stalni i organizirani sustav pripremanja i djelovanja u kriznim situacijama te se i dalje mora oslanjati na ad hoc rješenja.

Problem je i u činjenici da smo u Domovinskom ratu imali takav sustav koji je razvijan u bivšoj Jugoslaviji i koji je funkcionirao na svim razinama, od najniže (lokalna zajednica) pa do najviše (vlada). Danas to nije slučaj. Sustav civilne zaštite je uništen odlukom o njegovom razdvajanju i prenošenju dijela funkcija sa MORH-a na MUP 1993. godine. U MUP-u nikada nisu bili zainteresirani za razvoj sveobuhvatnog sustava a sposobnosti u MORH-u su počele odumirati.

O tome da na nižim razinama upravljanja – lokalne i županijske vlasti – vlada neorganiziranost pokazuje jedan relativno svjež primjer. Za vrijeme velikih poplava u Slavoniji 2014. godine kada je poplavljeno selo Gunja vladao je potpuni kaos u organizaciji kriznog upravljanja na lokalnoj i županijskoj razini. Svi su se međusobno svađali i optuživali i tek je dolazak vojske koja je preuzela situaciju i uvela red okončao taj kaos.

Ali netko će reći – čekajte pa to je bilo prije šest godina. Pa valjda je analizirana situacija, uočeni nedostatci i poduzete korektivne mjere u razvoju sustava djelovanja u kriznim situacijama!!! Malo morgen….pa ovo je ipak Hrvatska. Evo primjera koji pokazuju suprotno.

Prvi primjer – kaos na graničnom prijelazu Macelj. Prošli tjedan u petak i subotu potpuno neorganizirano je započeo proces registracije svih hrvatskih državljana koji su se vraćali u zemlju radi izdavanja rješenja o samoizolaciji.

Nastao je opći kaos, o čemu je opširno pisano u medijima (pogledajte samo napis u Večernjem listu: https://www.vecernji.hr/vijesti/ako-igdje-dobijemo-koronu-to-ce-biti-ovdje-sve-su-putnike-iz-svih-autobusa-izmijesali).

Tek u nedjelju situacija je normalizirana poduzimanjem koraka koji su se trebali primijeniti na samom početku provođenja mjera strože kontrole graničnih prijelaza.

Kaotična situacija na graničnom prelazu Macelj u petak 13. ožujka.Foto: Jutarnji list

Drugi primjer – nepostojanje komunikacijske strategije za djelovanje u kriznim situacijama na početku izbijanja krize. Ključno načelo u organiziranju komuniciranja je brzo djelovanje na početku krize.

Na temelju prethodno izrađenog općeg plana djelovanja u krizi (koji između ostalog definira i komunikacijsku strategiju, posebno djelovanje na društvenim mrežama) određuje se tim za kriznu komunikaciju koji vodi proces komunikacije prema javnosti i medijima.

Ovaj tim priprema prvu kritičnu izjavu o prirodi i mogućim posljedicama krize te mjerama koje će se poduzeti ovisno o daljem razvoju krize (naravno, pretpostavka je da takvi planovi i postoje…), nadzire izvještavanje svih medija te preuzima organiziranje redovnog izvještavanja javnosti (organiziranje davanja izjava odgovornih osoba, davanje informacija o razvoju situacije i daljim mjerama) ako je potrebno i više puta dnevno.

Na žalost, zbog neorganiziranosti u prvoj fazi odgovora na krizu ove mjere su poduzete tek naknadno. U međuvremenu mediji su davali niz informacije o situaciji (neke točne a neke senzacionalističke), bez ikakvog usmjeravanja od strane državnih institucija.

Čak i sada, kada je na ovom području uspostavljen kakav-takav red, vidljiv je nedostatak unaprijed pripremljene komunikacijske strategije. Pogledajmo samo nedavne izjave premijera Andreja Plenkovića i predsjednika države Zorana Milanovića. U više navrata Plenković je slao poruke kako nema potrebe za pražnjenjem trgovina, pri čemu navodi činjenicu da strateške robne zalihe imaju zalihe dovoljne za 30 dana za opskrbu cijele zemlje. Neko je premijeru trebao reći da je to jako kratko razdoblje (za usporedbu, u bivšoj Jugoslaviji u robne rezerve su pokrivale razdoblje od 90 dana, a za neke kategorije zaliha poput goriva i za 180 dana).

Istovremeno Milanović daje izjavu u kojoj pokazuje razumijevanje za masovne kupovine građana koji u trgovinama po cijeloj Hrvatskoj prazne police; “Jer ako to neće učiniti onda će morati češće izlaziti iz kuće, prema tome dobro je da u dva-tri dana nakupuju što je moguće više, to nije panika.”

Prekrasno, zbilja prekrasno. Ni premijer a ni predsjednik države nemaju (ili ne slušaju) savjete o načinu komuniciranja u krizi. Rezultat ovakve amaterske komunikacije bio je vidljiv prošli vikend u općoj navali na trgovačke centre, trgovine i tržnice.

Još bolji primjer nerazumijevanja krizne komunikacije je izjava glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića o kaosu na Macelju: “Ako malo bolje pogledate, onda vidite da ovi ljudi na granicama pjevaju, da su i odmorni. U konačnici, bar su se u ovih par sati ovdje i dobro odmorili”. Bravo Andrija! Evo što se događa kada se u državnoj upravi politički umirovljuju nesposobni partijski lokalni šefovi.

Treći primjer – odluka vlade o promjeni Zakona o civilnoj zaštiti, kojom će se centralizirati odlučivanje o daljim mjerama i načinima njihovih provedbi i uspostaviti krizni stožeri na svim razinama vlasti koju je najavio ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Koliko je ozbiljna situacija pokazuje činjenica da su najavljene promjene dobile jednoglasnu potporu svih saborskih zastupnika (konačno da i oni služe nečemu korisnom…).

Da je promjena zakona potrebna pokazuje ponašanje lokalnih šerifa u Zagrebu i Karlovcu koji glumljenjem neke čvrstoće i odlučnosti žele pokupiti političke bodove kod zastrašene populacije. Ovim bi uputili pitanje Pavlu Kaliniću i Damiru Jeliću – a što ste do sada radili na prevenciji i pripremi vaše lokalne zajednice za ovakve i druge krizne situacije?

Mijenjanje zakona isto pokazuje kako ne postoji uspostavljen sustav i procedure djelovanja u krizama u Hrvatskoj. A to je trebao biti sustav domovinske sigurnosti…

Ipak unatoč nabrojanim i drugim problemima činjenica je da u ovom trenutku u Hrvatskoj funkcionira improvizirani sustav upravljanja u kriznim situacijama. Ali on se ne oslanja na jasno definirane strukture, razrađene i isprobane operativne postupke i metode djelovanja. Stvari iznad vode drži improvizacija, entuzijazam i stručnost malog broja vrhunskih profesionalaca.

I u tome je glavni problem. Ako vidite obraćanja eksperata iz Ministarstva zdravstva i drugih državnih institucija u javnosti upada u oči da su to većinom osobe u pedesetim godinama života, educirane i uvježbane u bivšoj državi, sa velikim profesionalnim iskustvom (stečenim i u Domovinskom ratu). A što će biti kada oni za nekoliko godina odu u mirovinu? Kome će prenijeti njihovo znanje i iskustvo?

Suočimo se sa žalosnom činjenicom. Hrvatska je kao i većina država nastalih raspadom Jugoslavije dozvolila propadanje sustava civilne zaštite umjesto njegove modernizacije i prilagođavanja novim uvjetima. Glavni razlog je bila percepcija civilne zaštite kao “komunjarske izmišljotine”, recidiva starog sustava koji se treba na svaki način odbaciti. Uslijedio je prekid sustavnog obrazovanja, rasipanje eksperata, te niz “reorganizacija” koje nisu dale nikakav rezultat osim što su razbile institucionalni okvir sustava. Posljedica toga je i zanemarivanje edukacije stanovništva i nemogućnost poduzimanja preventivnih mjera u pripremama za moguće krize.

Sustav se ipak za sada drži zahvaljujući entuzijazmu i stručnosti malog broja eksperata. Ali što će biti ako se kriza značajno pogorša? Ili ako se sve dobro završi a onda za nekoliko godina dođe do nove krize? Ako se i poslije iskustva sa koronavisusom hrvatske političke elite nastave ponašati kao da problema nema, loše nam se piše…

A gdje je tu domovinska sigurnost? Nigdje. Najbolji dokaz nefunkcioniranja domovinske sigurnosti je osnivanje navedenih kriznih stožera. Da domovinska sigurnost istinski funkcionira ulogu ovih stožera od početka bi preuzela Koordinacija za domovinsku sigurnost. Ali ovo tijelo se do sada nije sastalo što najbolje pokazuje ulogu sustava domovinske sigurnosti u krizi oko koronavirusa.

Vojska na granicama Lijepe naše?

Drugo pitanje koje je postalo aktualno prijetnjom novog izbjegličkog vala iz Turske prema Europi je moguća uloga Oružanih snaga RH u zaustavljanju izbjegličkog vala na hrvatskoj granici.

Druge zemlje su već napravile taj korak pa zašto ne bi i Hrvatska, posebno nakon promjene Zakona o nadzoru državne granice 2016. godine kojim je dana ova mogućnost. Problem je u činjenici da se u javnosti stvorilo uvjerenje (koje podgrijavaju i neki političari, posebno suverenističke provenijencije) kako će vojne postrojbe zauzeti položaje duž granice i aktivno sprječavati prelazak ilegalnih migranta. A kako – tući će ih ili koristit oružje na njima?

Američki vojnici postavljaju bodljikavu žicu na granici s Meksikom u studenom 2018. godine.Foto: NBC News

Ovakve opasne zablude je pokušao razbiti novi načelnik Glavnog stožera viceadmiral Robert Hranj na konferenciji za medije održanoj 3. ožujka povodom njegovog preuzimanja dužnosti. Hranj je istaknuo kako bi se eventualno u prvoj fazi angažiralo oko 2500 vojnika isključivo u potpori snagama Granične policije kroz pružanje logističke potpore, transporta i medicinske pomoći. Da je to složena zadaća ukazuje i činjenica da je na ovoj konferenciji priznato da usprkos zakonskim promjenama i dalje nisu razrađene procedure za ovakvu vrstu suradnje.

O čemu se zapravo radi?

Kao primjer složenosti raspoređivanja vojnih snaga radi potpore kontroli granica može se navesti operacija “Faithful Patriot” (ime operacije je kasnije iz političkih razloga odbačeno). To je bilo raspoređivanje 5200 američkih vojnika (kasnije je broj povećan na 6000) na američko-meksičku granicu u listopadu i studenom 2018. godine (ova operacija i dalje traje). Raspored je zapovjedio predsjednik Donald Trump radi davanja potpore federalnoj agenciji za carinu i zaštitu granice (CPB).

Postupak slanja vojnika započeo je formalnim zahtjevom Ministarstva domovinske sigurnosti (DHS) prema Ministarstvu obrane SAD. Od samog početka Ministarstvo obrane je odbilo svaku mogućnost da vojnici obavljaju policijske zadaće s obzirom na loša iskustva iz prošlosti.

Umjesto toga u odgovoru na zahtjev DHS-a rečeno je kako je vojska spremna angažirati se u razdoblju od jedne godine na pružanju potpornih zadaća (logistika, transport, medicinska potpora, pasivno motrenje granice) kako bi se CPB-u dalo vremena da unovači i obuči dodatno ljudstvo za ove zadaće Ministarstvo obrane SAD je ocijenilo pristigli zahtjev i navelo koje vojne sposobnosti može pružiti, te da li postoji pravna osnova za njihovu primjenu.

Tako je odbijen zahtjev za sposobnostima potrebnim za kontrolu mase i reguliranje prometa jer je Ministarstvo obrane SAD ocijenilo da se radi o policijskim zadaćama. Zbog toga je i odlučeno da se koriste isključivo aktivne postrojbe umjesto raspoređivanja pričuve iz sastava Nacionalne garde američkih saveznih država kako bi se izbjegla takva mogućnost.

Radi se o činjenici da postrojbe Nacionalne garde, za razliku od aktivnih borbenih postrojbi, mogu unutar SAD izvršavati i neke policijske zadaće što je vojni vrh na svaki način želio izbjeći.

Postavljen je i zahtjev da svi vojnici prođu obuku u skladu sa standardima CPB-a da mogu reagirati ako se nađu u incidentnoj situaciji. To je uključivalo ne samo mogućnost incidenta u slučajnom dodiru sa ilegalnim migrantima (CPB osoblje bilo je isključivo zaduženo za postupanje sa njima) ali i različitim lokalnim građanskim milicijama koje se samostalno mobiliziraju radi pomoći vlastima (i pri tome stvaraju velike probleme).

Ovaj primjer pokazuje koliko su zadaće korištenja vojske za nadzor granice složene i kako zahtijevaju koordinaciju i usklađeno djelovanje svih državnih institucija. Idealan slučaj za primjenu sustava domovinske sigurnosti….kada bi postojao. Ovako, glavna odgovornost za planiranje i moguće korištenje vojnih postrojbi u ovoj zadaći je na novom načelniku Glavnog stožera viceadmiralu Hranju. Koji se za sada pokazuje koherentnijim i sposobnijim od njegovog prethodnika generala Mirka Šundova. Ali i koji ima veliku odgovornost.

Iz američkog primjera vidljivo je da bi doprinos Oružanih snaga RH bio isključivo u potpornoj ulozi (transport, logistika, medicinska potpora, inženjerijsko uređenje terena). Problem je u činjenici da su mnoge ove sposobnosti u obrambenom sustavu degradirane kao što je analitički tim naveo u prethodnoj analizi (imamo li dovoljno vozača, što je sa liječnicima). Sve to otežava Robertu Hranju posao posebno ako se uzme u obzir da je ministar obrane Damir Krstičević od početka izbijanja krize oko koronavirusa postao nevidljiv (dobro, u zadnjih tjedan dana se nekoliko puta pojavio u javnosti, što je vjerojatno rezultat packe premijera da bi kao potpredsjednik vlade za nacionalnu sigurnost u ovoj kriznoj situaciji trebao i nešto raditi).

Stoga je vjerojatno da će teret organizacije vojne potpore u borbi protiv koronavirusa i mogućoj novoj izbjegličkoj krizi ležati na Hranjevim leđima (nemojte zaboraviti da je Ministarstvo obrane pod Krstičevičevim vodstvom dosegnulo vrhunac stručne i kadrovske destrukcije te je pitanje kakve su uopće ostale sposobnosti za planiranje i organiziranje ovih zadaća ili će sve morati preuzeti Glavni stožer koji isto nije u blistavom stanju).

Vidjeti ćemo da li su mu leđa dovoljno čvrsta da izdrže taj teret. I da li je dovoljno odlučan da našim dragim političarima (a posebno sadašnjem ministru obrane) ukaže na činjenicu da na području obrambenog sustava baš i ne rade posao kako treba…

Zaključak – od domovinske sigurnosti nema ni slova d…

Navedeno potvrđuje zaključak analitičkog tima o sustavu domovinske sigurnosti prezentirane u detaljnom pregledu takozvanih velikih dostignuća Damira Krstičevića kao ministra obrane. Sustav domovinske sigurnosti ne postoji. To je fantazija koju je zamislio Damir Krstičević, i koja će se sa njegovim odlaskom sa ministarskog mjesta raspasti. Sve što je do sada navedeno u ovoj analizi potvrđuje ocjenu da sustava domovinske sigurnosti nema.

Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović odabran je za vođu Kriznog stožera civilne zaštite Republike Hrvatske jer je očito da u vladi postoji sumnja da Damir Krstičević ima organizacijske i komunikacijske sposobnosti za djelovanje u ovoj kriznoj situaciji /Foto: Pixell

Ono što isto treba navesti je činjenica kako od početka krize pa sve do prošlog tjedna u javnosti nigdje nije bilo ministra obrane Damira Krstičevića. S obzirom da je Krstićević i potpredsjednik vlade za nacionalnu sigurnost logično bi bilo da se nalazi u prvoj liniji borbe protiv koronavirusa. To znači da bi on trebao organizirati i voditi novoosnovani Krizni stožer civilne zaštite. Umjesto njega to radi ministar unutarnjih poslova Davor Božinović.

I ta činjenica pokazuje da premjer Plenković baš i nema povjerenja u Krstičevićeve organizacijske i komunikacijske sposobnosti te je na mjesto šefa stožera stavio osobu od povjerenja koja može obavljati tu zadaću. Zaista, zamislite kakvo bi bilo prvo priopćenje za javnost stožera da ga je davao Krstićević (uzevši u obzir njegove dotadašnje javne nastupe)…..brr, kakav užas…vjerojatno bi odmah izbila opća panika.

A što je u međuvremenu radio Damir Krstičevič? U kuloarima MORH-a govori se da ministar ništa ne razumije te da je posebno pogođen kritikama medija koje su uslijedile krajem prošle godine (paralelno sa izbijanjem u javnost sve većih problema u obrambenom sustavu), a do tog trenutka bilo je prisutno uglavnom njegovo medijsko glorificiranje. Niz visokih “zna se” dužnosnika u Ministarstvu obrane koji su donedavno kovali Krstičevića u nebesa sve više (za sada još uvijek ministru iza leđa) govori da je nesposoban i da bi trebalo naći novog ministra obrane. Slično raspoloženje vlada i u Glavnom stožeru.

Na primjer, visoki časnici (razine zapovjednika brigada i više) mjesecima su bijesni na Damira Krstičevića zbog činjenice da su bili prisiljeni pratiti ministra na svim mogućim proslavama, imenovanjima i otvaranjima objekata. Time su bili dovedeni u situaciju da nisu imali vremena za obavljanje njihovih redovnih dužnosti, te da su zbog Krstičevićevih ceremonijala morali ostajati često prekovremeno da bi osigurali funkcioniranje njihovih postrojbi i organizacijskih cjelina.

Činjenica da kritike rastu unutar njegove vlastite kuće te da je očito izgubio Plenkovićevo povjerenje nakon niza gafova i skladala (a nemojmo ni zaboraviti da na izborima za Europski parlament i predsjedničkim izborima nije mobilizirao glasače HDZ-a u dovoljnom broju u njegovom kraju, kao ni da nije bio previše aktivan kao šef Plenkovićevog izbornog stožera) što znači da je Krstičević već sada politički zombi. Čisto sumnjamo kako će nakon idućih izbora (naravno ako HDZ sastavi vladu) ostati na mjestu ministra obrane.

U međuvremenu kriza se nastavlja. Bez obzira kako se završila već sada je jasno da cijelu priču o sustavu domovinske sigurnosti trebamo baciti u koš za smeće i početi razmišljati o stvaranju stvarnog sustava za djelovanje u širokom spektru kriza, od prirodnih i tehnoloških katastrofa pa do terorističkih napada i ratne ugroze.

Do sada uspješno djelovanje našeg improviziranog sustava odgovora na krize posljedica je činjenice da se u državnoj upravi ali i u privatnom sektoru još uvijek nalaze stručni ljudi koji su stekli edukaciju i iskustvo u bivšoj državi i koji znaju što treba raditi u krizi. Ali oni su već sada u kasnim pedesetim godinama života. I može se dogoditi da njihovim odlaskom u mirovinu prikupljeno znanje i iskustvo bude izgubljeno.

To znači da se mora definirati i organizirati cjelokupni sustav koji će biti sposoban djelovati u svim fazama odgovora na krizu. To su faze pripreme i prevencije (procjene rizika, planiranje odgovora, preventivno djelovanje, pripreme, školovanje ljudstva, educiranje i organiziranje populacije za krizne situacije), faza odgovora (ono što sada radi Krizni stožer civilne zaštite), faza završetka krize i naučenih lekcija, te faza organizacijskih i kadrovskih prilagodba sustava na temelju naučenih lekcija, Nakon toga cijeli ciklus se ponavlja.

Ovakav cjelokupni sustav djelovanja u kriznim situacijama u ovom trenutku ne postoji u Republici Hrvatskoj. Stoga bi bilo dobro da i pozicija i opozicija nađe snage da usprkos svojim političkim razlikama zajednički surađuje na oblikovanju takvog sustava. Takvu su spremnost pokazali kroz suglasnost oko zakonskih promjena potrebnih za djelotvornije funkcioniranje Kriznog stožera civilne zaštite.

Jer vrijeme prolazi. Već sada treba početi razmišljati ne samo o daljoj borbi protiv trenutne prijetnje koju predstavlja koronavirus, već i kako organizirati odgovor na buduće krize. U ovom trenutku izgleda kao da imamo dosta vremena. Ali nije tako.

Stoga vrla naša politička klaso prihvati se pravog posla i prestani se baviti sama sobom i razmisli o dobrobiti naroda kojeg zastupaš. Jer sat je počeo otkucavati, tik tak, tik tak, tik tak….

 

Komentari
Share Button