Jacques Paul Klein, umirovljeni američki general i diplomat koji je proveo mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, i danas, na pragu 75. godine života zrači nevjerojatnom odlučnošću, i rijetkom elokventnošću.
Nakon operacija Bljesak i Oluja jedino okupirano područje ostalo je Podunavlje, Vukovar s okolinom i cijela Baranja. S obzirom da se taj dio teritorija izravno naslanja na Srbiju, ali i s obzirom na količinu oružja koja je ondje bila koncentrirana, jasno je da bi vojna operacija odnijela mnoge živote.
Kao prijelazni upravitelj UNTAES-a, Klein je uspio postići da se taj dio Hrvatske vrati u njen ustavnopravni poredak bez ijednog ispaljenog metka. U tome je njegova najveća zasluga i zbog toga je prošlog ponedjeljka u Osijeku primio priznanje počasnog građanina, drugog grada u Hrvatskoj, nakon Vukovara, koji mu je odao to priznanje.
Više od 15 godina nakon završetka misije, umrovljeni američki general dao je intevju za Jutarnji list u kojem je govorio o ljudima s kojima je pregovarao u Hrvatskoj i Srbiji te koji su bili ključni trenuci da njegova “nemoguća misija” bude uspješno provedena.
Milošević šef mafije
– Imali smo snažnu i punu podršku Vijeća sigurnosti i ključnih članova, SAD-a i Rusije. Na lokalnoj razini imali smo predsjednika Tuđmana koji je stvarno želio mirnu reintegraciju. Imali smo kompetentno osoblje UN-a što se baš ne događa uvijek, snažnu vojnu komponentu i infrastrukturu, uključujući i medije koji su razbijali klaustrofobiju i paranoju tamošnjeg stanovništva.
No, sad, 15 godina kasnije, moram reći da sam razočaran nedostatkom ulaganja u to područje. Ne samo s hrvatske strane. I svijet je tu zakazao. Otišli su i zaboravili Vukovar. Ondje su bitna ulaganja i da ih je bilo više, ne biste se suočavali s problemima kojeg danas ondje imate.
Više puta tijekom misije susretali ste se sa Slobodanom Miloševićem. Kakav je dojam ostavio?
– Milošević se držao Machiavellija: njegov je jedini cilj bio ostati na vlasti. Bio je bez ikakvih strateških vizija i svoj je narod vodio u povijesni cul-de-sac. Kad sam mu predložio razmatranje mogućnosti da Srbi na području UNTAES-a dobiju dvojno državljanstvo, krenu li stvari s hrvatskom administracijom loše, rekao je: “To je njihov problem”.
Objasnio sam da su ljudi nervozni i nesigurni i da im dvojno državljanstvo daje sigurnost. No, on je to odbio. Pitao sam: “Dobro, dovraga, u čemu je uopće vaša uloga?”. Nije odgovorio. Za njega je, sve i uvijek, bilo problem nekog drugoga.
Kad sam došao u regiju, prvo što sam uočio da prijelazi između Srbije i tzv. Krajine nisu bili maknuti. To je pokazivalo kako je Milošević bio svjestan da će ta područja morati vratiti.
Slažete li se ipak da je Milošević, a ne Goran Hadžić i njegovi, odlučivao o sudbini tzv. Krajine?
– Milošević je bio stvarni šef te mafije. Oni su ga slijepo slušali. O svemu je odlučivao. Hadžić i društvo bile su slijepe marionete Beograda. Bili su bez ikakvog autoriteta. Milošević ih je, kao što je poznato, na kraju sve prodao.
Kako biste ga portretirali Hadžića, danas haaškog optuženika?
– Bio provincijski nitko i ništa. U engleskom jeziku postoji zgodna uzrečica: nije bio najoštriji nož u ladici. Bio je bez ikakvog političkog talenta i očajno je služio narod kojega je predstavljao. Od prvog je dana znao da će otići iz Hrvatske i nije ga bilo briga što će biti s onima koji ostanu.
Tko su bili ljudi s kojima je bilo najteže pregovarati?
– S Hadžićem zato što je bio nepošten. Činilo se da uopće ne razumije da je pametno surađivati i da mora upotrijebiti moć kako bi učinio najbolje što može za ljude koje predstavlja. Njegova taktika skrivanja i odugovlačenja otežavala je ozbiljne pregovore. Zanimao ga je samo šverc, kako izvući i prodati naftu iz Đeletovaca i napuniti džepove prije nego što ode.
S kim ste na srpskoj strani najbolje surađivali?
– Imali smo sreću jer je na srpskoj strani bio častan profesionalac, general Lončar. Kad smo se upoznali, upitao sam ga kao general generala: “Što je vaš zadatak?”. Rekao je: “Obaviti povjerenu zadaću, demilitarizaciju područja. I to ću učiniti”. Teško naoružanje izvlačeno je po noći, kako se ne bi uznemiravalo stanovništvo: bilo je 120 tenkova i 140 komada teškog artiljerijskog oruđa. Lončar je držao do riječi. Sve što je obećao, napravio je.
Koliko je Lončar bio profesionalac, svjedoči i ponuda hrvatskog generala Đure Dečaka na kraju demilitarizacije. Rekao je da ima ovlasti od predsjednika da mu ponudi mjesto u Hrvatskoj vojsci. Lončar je ljubazno zahvalio i rekao da je donio odluku o odlasku u Beograd.
Kako ste surađivali s predsjednikom Tuđmanom?
– Odlično. Obojica smo bili vojnici. Znao je da će suradnja omogućiti da misija UN-a bude završena prema planu. Kako mu je cilj bio da UN što prije ode iz Hrvatske, pritiskao je suradnike da tijesno s nama surađuju. Neki su pokušali odugovlačiti, ali Tuđman bi ih brzo doveo u red.
A s ministrom obrane Gojkom Šuškom?
– Ljudi ga obično tako ne vide, ali on je bio biznismen. Razumio je kategorije kao što su novac, profit, dolar i u tom se duhu ponašao. Bio je ekspeditivan. Kad sam mu rekao kako je neke Srbe strah da će morati u Hrvatsku vojsku, hitro je odgovorio: “Promijenit ćemo zakon”. I učinio je to pa su Srbi dobili 10-godišnji moratorij za služenje vojske. Njime nisu vladale emocije, bio je pragmatičan. Ipak bilo je i situacija kada bih kurtoazno nazvao njegovu majku u Široki Brijeg. Ponekad je bolje razgovarati s majkom kada želite da sin nešto učini.
S kim ste na hrvatskoj strani imali najviše muke?
– Bilo je i s hrvatske strane onih koji su odugovlačili proces, nadajući se da će što više Srba otići. Ali tada bih rekao Tuđmanu: što više vaši odugovlače, duže ćemo ostati. Srbi žele da mi ovdje ostanemo zauvijek, a vi da što prije odemo. Zato učinite nešto. Kad sam otvorio cestu kod Nemetina da se razdvojene obitelji s okupiranog teritorija mogu sastajati sa svojima na slobodnom dijelu Hrvatske, bilo je opstrukcija.
Jedan lokalni lider to je pokušao zabraniti govoreći kako u UNTAES području vladaju slinavka i šap. Tada sam nazvao Bruxelles i pitao ih znaju li da u Hrvatskoj vladaju stočne bolesti. Bili su iznenađeni i najavili kako će odmah obustaviti uvoz mesa. Kad sam to rekao Tuđmanu, razbjesnio se i pozvao je na red tog lokalnog političara. Sve se riješilo u 24 sata.
Pretpostavljam da mislite na Glavaša?
– Da. Ispričat ću vam anegdotu vezanu uz njega. Jednom prigodom u nekom restoranu tijekom večere izvadio je pištolj, mislim 9 mm Zastavu. Lupio je njime o stol i rekao: “Ovako se pregovara sa Srbima!”. Kako su me suradnici pripremili za razgovor i kako sam znao što mogu očekivati, ponio sam Smith & Wesson 357 Magnum i udario njime o stol. Rekao sam: “Vidite, ovaj moj puno je veći od vašeg”.
Uz Tuđmana i Šuška, tko su još ljudi zaslužni za uspjeh vaše misije?
– Vesna Škare Ožbolt bila je sjajna suradnica. Nalazila se u predsjednikovu uredu i kad bismo god imali kakav problem, zvali bismo nju. Naravno, ogromne zasluge imao je i Ivica Vrkić, čovjek na terenu koga je imenovao predsjednik Tuđman. Uživao je veliko povjerenje Srba i bio jedan od rijetkih koji se sam mogao kretati po UNTAES području. Uvijek je govorio istinu. Sa srpske strane odlično smo surađivali s već spomenutim generalom Lončarom, ali i s Vojislavom Stanimirovićem.
Organizirali ste 1997. visokorizičan posjet predsjednika Tuđmana Vukovaru. Kako je to provedeno?
– Jednom prigodom Tuđman me pitao mogu li omogućiti grofu Eltzu da dođe u Vukovar. Bez oklijevanja sam otišao helikopterom u Zagreb, pokupio ga i doveo u moj stožer u Vukovar. Čim smo grof Eltz i ja popili kavu utrpao sam ga u vozilo i obišli smo Vukovar. U kolima sam pomislio: zašto isto tako u Vukovar ne bih doveo i predsjednika Tuđmana. Kad smo to dogovorili sazvao sam sastanak krajinskog vodstva u mom stožeru.
Ubrzo, predsjednik Tuđman je sletio pa sam izašao i za nekoliko trenutaka vratio se u dvoranu gdje je trajao sastanak. Rekao sam im: Gospodo, danas imamo gosta, ovdje je predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman. Bili su u potpunom šoku. Kad je Tuđman zakoračio u salu, gradonačelnik Vukovara sakrio se pod stol da ga kamere ne uhvate. Tuđman je bio vrlo odriješit.
“Svi koji se smatrate građanima Hrvatske, imate budućnost i možete ovdje ostati”, rekao je.
Gledao sam srpsko vodstvo, blijedih lica i u potpunom šoku. Pitao sam se jesam li pogriješio što ispred dvorane nisam doveo liječnika. Izgledali su kao da će ih svakog časa pogoditi infarkt.
Tko je inicirao Tuđmanov dolazak u Vukovar?
– Bila je to njegova velika želja, no morali smo prvo demilitarizirati područje i uspostaviti policijske snage kako bi područje bilo sigurno. Kad su stvoreni uvjeti, pozvao sam ga Nakon sastanka s vodstvom tzv. Krajine provezao sam ga po Vukovaru. Bio je šokiran. Jedno je kad vidite slike razaranja, a drugo je kad to doživite u stvarnosti.
Tijekom ekshumacije više ste puta bili na Ovčari. Kako ste se osjećali vidjevši tolika tijela ubijenih?
– Uvijek sam se kao vojnik pitao kako je bilo moguće da netko na takav način ubije toliko ljudi. Ne mogu opisati s koliko gađenja gledam na one koji su takvo što učinili.
Drago Hedl/Jutarnji list
