Slijepčević je svoj film uradio u hrvatskoj kulturi i kinematografiji, uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, s hrvatskim producentima. Uz potporu, ne usprkos. Dežulović piše i tamo i vamo, i piše svašta, tko mu brani? Nema ga jedino kod Bujanca.
Jergovićevi uvidi u hrvatsku kulturu, politiku i društvo su kao vozni red. Jedino što ne možeš predvidjeti je hoće li doći na vrijeme.
Smrti, obljetnice, nagrade, sve je vrijedno njegovog seciranja tupim skalpelom, kako bi rekao Bogdan Tirnanić jedan srpski novinar iz “predpostjugoslavije”. U ovom Jergovićevom postu sve je konstrukcija i čista laž.
U Hrvatskoj vojsci bilo je dosta bivših oficira JNA, na visokim i na najvišim pozicijama. Dvojica su, recimo, zapovijedala obranom Vukovara u kojem su od JNA stradavali civili hrvatske, bošnjačke, albanske, srpske, mađarske, slovačke i drugih nacionalnosti. Dobro, borili su se za svoju zemlju, svoj grad, oba su preživjela, ali valjda će nešto biti snimljeno i o njima kad umru.
Slijepčević je svoj film uradio u hrvatskoj kulturi i kinematografiji, uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, s hrvatskim producentima. Uz potporu, ne usprkos. Dežulović piše i tamo i vamo, i piše svašta, tko mu brani? Nema ga jedino kod Bujanca.
Bilo bi, možda, bolje da je Slijepčevićev film snimljen u koprodukciji s RTS ili TV Crne Gore, ali što je tu je.
Nije loše ispalo ni ovako, Jergoviću usprkos i njegovoj kuknjavi tipa – elem, bio jednom jedan čovo, ali Hrvatima nije značio ništa jer mu nisu dali trg, ulicu, nisu ga imenovali za klasika, nije pokupio sve nagrade ni postao direktor, obožavateljice mu nisu bogznašto, djeca ne znaju za njegove pjesme i nitko se s njim previše ne druži…
Gordan Malić /Foto: hrt
